Davor Velnić: Teško će se izmiriti zakrvljena „Abrahamova djeca“, Židovi i Palestinci, a u Hrvatskoj je sramota što nije obnovljena sinagoga u Zagrebu
Vrijeme:10 min, 36 sec
Koliko još treba čekati da Republika Hrvatska vrati sinagogu u Zagreb; podigne židovski hram na izbrisanim temeljima negdašnjeg u Praškoj ulici, na isto mjesto gdje je nekad svetište bilo podignuto? To ne bi bila samo gesta, nego to je naš dug i zahvala hrvatskog naroda za sve dobro što su pripadnici židovskog naroda učinili u Hrvatskoj… Do sada se nije dogodilo jer je, nažalost malobrojna, židovska zajednica u Zagrebu/Hrvatskoj teško kontaminirana jugoslavenstvom i mnogi koji se deklariraju pripadnicima izraelskog naroda nisu odustali od komunističke ideologije. Ostali su tvrdi jugonacionalisti i titoisti; u naravi komunisti, a kako znamo komunist nema domovine… itd. Ako ćemo pravo, neki nisu ni Židovi, jer židovstvo se prenosi po ženskoj biološkoj liniji i tu nema podmetanja. Rušenje sinagoge u Zagrebu 1941. sramota je ustaškog režima. Jednaka sramota pripada i komunističkoj Hrvatskoj koja je konfiscirala cjelokupnu imovinu Židovske zajednice Zagreba, između ostalog i zemljište u Praškoj i sve vrijeme svoje vladavine opstruirala obnovu svetišta. Ali sramota je i na suverenoj Republici Hrvatskoj, koja u sve godine hrvatskog višestranačja nije obnovila sinagogu. …Parkiralište u Praškoj služi mrziteljima države Hrvatske kao materijalni dokaz genocidnosti hrvatskog naroda koji za njih još uvijek živi u NDH. Žalosno je da vlada Republike Hrvatske pristaje na tu igru.
I Židovi, i kršćani i muslimani… svi su oni krvna i duhovna Abrahamova djeca. Istina, ne od iste biološke majke, ali svakako sinovi i kćeri istog Saveza i jedinog Stvoritelja. Zajednički im je predak putnik i patrijarh Abraham iz Ura, otac mnoštva, a duhovno ishodište u svetoj knjizi Stari zavjet, za Židove Tora, u naravi pismo Istinske revelacije i božanskog nadahnuća kojoj ni prorok Muhamed ne odriče sveti nauk i snagu Objave. Isti je i zajednički Bog kojeg kršćani zovu i zazivlju Bog Otac, Židovi JHVH ili Adonai, a muslimani Alah. Zajednička im je monoteistička pokornost Stvoritelju i predanost vjeri. Krist je za kršćane uskrsli Isus, Sin Božji, za muslimane on je tek prorok Isa, jedan od mnogih proroka, za Židove ništa preveliko, jer Mesiju, njegov dolazak još uvijek iščekuju. U rabinskoj literaturi oskudni su podaci u kojima se spominje Isus Krist ili se aludira na njega i njegova djela. Isus je za njih tek znak s neba i povijesna osoba, za neke i prorok, ali ne i uosobljena Božja providnost i Objavitelj čovječjeg spasenja. On objavljuje prvenstvo duha nad slovom zakona, ali nije osloboditelj od rimskog jarma i nije onaj tko će osvajaču pružiti otpor, pa mu Izrael ne priznaje mesijanstvo.
Abrahamova djeca i ljudi svih naroda imali su istovjetnu metafiziku kao os svijeta prije nego Bog obratio Abrahamu
Islamu i judaizmu nemoguće je sjediniti monoteizam i sinovstvo Božje (kršćanstvo), a kamo li prihvatiti nebiblijski pojam istobitnosti (grč. homo-oúsios ili lat. consubstantialis), tj. istos Sina i Oca iz koje nastaje Bog Sin i Bog Otac. Sjetimo se da judaizam kao očinska religija nije nikad iznevjerio Boga-Oca i priklonio se monoteizmu Boga-Sina. Međutim, ni judaizam ni islam ne žele i neće zanijekati isto duhovno očitovanje Neba ponad Zemlje – rječnikom mandale, krug/kupolu ponad četvorine/zemlje – ne samo među Abrahamovom djecom nego među svim ljudima. Jer to je istovjetna metafizika svih naroda i svih kazivanja prije nego se Bog obratio Abrahamu, a tu poput objave istovjetnu metafiziku kao os svijeta i čovječanstva poznavali su narodi u iskonsko doba (prije gradnje babilonske kule) i zvali su je predaja. Ovdje ne mislim na četrnaest svezaka Aristotelove Matafizike, makar treba istaknuti da je Aristotel ‘fiziku’ smatrao drugorazrednom u odnosu na ‘metafiziku’.
Mogu li se braća po Bogu, njihovi narodi i običaji, pomiriti ili makar za trenutak primiriti kao sudbinski suputnici neizbježnog suživota: jednom kao gosti, drugi put kao domaćini? Ako je samo iz interesa, privremeno i s figom u džepu, povijest takvu neiskrenost kažnjava trajnom tjeskobom i neprekidnom boli. Svijet i čovječanstvo stigmatizirani su lošim početkom: Kainovim bratoubojstvom i slučaj do danas nije zatvoren, nego traje i ne prestaje se umnažati. Teško da postoji ikakva povijest ljudskog napretka, osim onog tehnološkog, ako i taj nije samo sofisticirana kušnja ljudskoj halapljivosti ili samo kvaritelj i zavodnik nezasitne ljudske taštine.
Svako antižidovstvo u kršćana neprihvatljiva je praksa i težak grijeh
Židovi su naša seniorna braća po Starom zavjetu i to su Isusovi preci. Kršćanstvo se nikad nije odreklo Starog pisma i u njemu je našlo uporište i prefiguracije onog što se ima dogoditi u Novom pismu. Stoga je svako antižidovstvo u kršćana neprihvatljiva praksa i težak grijeh. Mladi Martin Luther u svome pamfletu Isus Krist rođen je kao Židov (1523.) objašnjava …Židovi su krvni rođaci i braća našega Gospodina: ako se možemo pohvaliti njegovom krvlju i njegovim tijelom, oni pripadaju Isusu Kristu znatno više nego mi. Jednako tako molim drage papiste da me zovu Židovom kad se jednoga dana umore od toga da me nazivaju heretikom. Poslije je Luther, nažalost, promijenio stavove i u glasovitim Govorima za stolom iznio dijametralno drugačije mišljenje te svojim vjerskim antijudaizmom pripremio teren protužidovskom divljanju u Njemačkoj četiri stotina godina kasnije. Inače pojam antisemitski prvi je upotrijebio njemački ekonomist Wilhelm Marr (1819. – 1904.) godine 1883. i označio doktrinu i pokret koji će postati dominantna teza nacističke rasne ideologije, a koji će milijune duša, samo zato jer pripadaju jednom zlonamjerno stigmatiziranom narodu, kroz dimnjak poslati u nebo.
Pojačao se intenzitet nepovjerenja i mržnje
Veliki njemački pjesnik židovskog podrijetla, Heinrich Heine, već je 1830. upozorio na opasnost od duboke mržnje što tinja ispod tradicionalne njemačke suzdržanosti i poslovne korektnosti. U Njemačkoj će se odigrati drama u usporedbi s kojom je Francuska revolucija tek idila (De Allemagne). Heine je dobro njušio smrad zloduha i anticipirao revoluciju mahnita bijesa i slijepe mržnje. Najavio je velikog protivnika slobode duha preodjevenog u oca nacije i donositelja novog doba nadčovjeka. Znao je pjesnik da bez uporišta u svetom, čovjek će postati plijenom vlastite slobode; sužanj samopotiskivanja, pohlepe i nezasitan ovisnik o tjeskobi i strahu. Danas nam nije teško dočarati epilog bezglave samouvjerenosti i moralne plitkosti ovih najmodernijih vremena potpune neizvjesnosti. Upravo ih gledamo, vidimo i živimo.
U okolnostima podivljalog globalizma ovjenčanog lažnom jednakošću i nimalo bezopasnom slobodom, u ovim neizvjesnim vremenima kad sudbinu čovječanstva kroje politikanti, a ponajviše lažni filantropi i nezasitne korporacije, kako itko izvan pakla izraelsko-palestinskog sukoba ima obraza arbitrirati istinu te s lakoćom neupućenog promatrača dijeliti pamet i donositi povijesne presude? Jer, od kada krenuti i što je početak nesporazuma? Nema mira među maslinama i davno je Obećana zemlja bila (i ostala) predmetom smutnje i ratova. Bilo je to i prije nego je Abraham susreo Melkisedeka, svećenik Boga Svevišnjega, i do danas nije prestalo, samo se intenzitet nepovjerenja i mržnje pojačao te postao identitet prostora i naroda koji na njemu žive.
Kvasac Objave postao je zametak trajne nesnošljivosti među Abrahamovom djecom
Tri vjere istog Stvoritelja (ne zaboravimo križarske ratove i kršćansko osvajanje Svete zemlje) polažu materijalno pravo na taj krvlju natopljen komadić plodne zemlje i još veće pravo na duhovni primat. Nažalost kvasac Objave postao je zametak trajne netrpeljivosti među Abrahamovom djecom i povijest im je presudila neprestanim sukobima i nepregorivom mržnjom. Tu se povijest ne kreće nego vrti u mjestu. Vjera je postala izgovor za nasilje, pojava vrlo česta u monoteizmu. Dakle, treba li započeti arbitražu „prava na Obećanu zemlju“ duboko u prošlost, recimo od dolaska Abrahama u Obećanu zemlju… možda od trenutka kad Abraham tjera od sebe Hagaru, njezina, tj. njegova prvorođenca Jišmaela i prigrljuje Sarinog Isaka… ili od 1948. kad je uspostavljena suvremena židovska država Izrael? Velike su to i teško zalječive epizode koje tisućljećima ne zarastaju. Tu se pritajio davni kvasac svjetske povijesti i još je tamo na istome mjestu. I po tko zna koji put ponovno će moć oružja i bezobzirnost odrediti granicu, prava i ovlasti, pobjednika i poraženog. Kad zaborav poginule i unesrećene učini nevidljivim, jer i grobno kamenje ima vijek trajanja, opet će pod otrovom starog kvasa granice suživota postati ratišta.
Islamski Bliski istok zatvorio se u prošlost i mitološku doslovnost, zagovara religijsku rigidnost, glumi žrtvu i pritom terorizira druge
Vjerom opsjednut i doktrinom okoštale tradicije zatvoren, islamski Bliski istok ustuknuo je pred naletom svega što nije islam. Zatvorio se u prošlost i mitološku doslovnost, zagovara religijsku rigidnost i ukočen od straha istovremeno terorizira i glumi žrtvu pokvarenog svijeta. Judeokršćanski Zapad izumio je i osmislio modernu tehnologiju, nezamislivu moć kakvu čovjek do sada nije nikad posjedovao, a potom je pun oholosti bezglavo potrčao za ugodama luksuza i razonode. U ateizam ogrezao suvremeni svijet zanijekao je nebo ponad zemlje. Zabava je učinkovito sredstvo vladanja nad čovjekom. Tehnološki napredak sam za sebe, lišen razboritosti, dobronamjernosti i prožimanja s iskustvom prošlosti, ostaje samo izopačeni poredak želja i hirova, a ne podiže kvalitetu života. Takav život postaje neiskrena i nakaradna elektronička društvena kompatibilnost i neprirodno previše moći smještene u samo jednoj ruci.
Palestinci u raljama Hamasa
U tom bliskoistočnom sukobu nema ni sretnog ni dobrog rješenja; Palestinci su se svojom voljom dali ščepati i već su odavno u pandžama terorističke organizacije Hamasa. Svoju su budućnost predali teroristima. Njihov politički obzor tu završava, jer još nisu posumnjali u svoju odluku. Priznanje Palestine, tj. pravo Palestinaca na vlastitu državu, samo će biti dodatni poticaj Izraelu da do kraja poništi hamasovu živu silu i logistiku u Gazi i Zapadnoj obali tako da će Palestincima domovina i država biti sjećanje na propuštenu priliku i obilne međunarodne donacije od kojih su lagodno živjeli.
Da ne bude zabune, ni islamu tehnološki luksuz i razonoda nisu nimalo strani, upravo suprotno, kicoško pretjerivanje postalo je amblematično i sinonim za obijest, a duhovna prilagodba modernim vremenima posve je izostala i svela se na iskrivljeno shvaćanje jihada kao oružane borbe i osvajanje tuđih prostora. Teško mi je pretpostaviti da će se nakon stoljetnih trvenja ta dva svijeta prepoznati u svome praocu i dobrosusjedski primiriti. Islam nije oprostio Abrahamu protjerivanje Etiopljanke Hagare i njezina Sina Jišmaela, rodonačelnika Arapa, a ovaj dvogodišnji rat Izraela i Palestinaca ulio je u preveliku količinu neoprostivosti.
Hrvatsko dvorište: komu treba i ide na ruku neobnavljanje židovske sinagoge u Zagrebu i drugih porušenih sinagoga u Hrvatskoj?
No, možda nam je danas važnije pogledati naše vlastito, hrvatsko dvorište i na pravi se način iskupiti za počinjene nepravde napaćenom i ponosnom židovskom narodu. Ne riječima lijepih želja i diplomatskom uglađenošću, već djelima. Koliko još treba čekati da Republika Hrvatska vrati sinagogu u Zagreb; podigne židovski hram na izbrisanim temeljima negdašnjeg u Praškoj ulici, na isto mjesto gdje je nekad svetište bilo podignuto? To ne bi bila samo gesta, nego to je naš dug i zahvala hrvatskog naroda za sve dobro što su pripadnici židovskog naroda učinili u Hrvatskoj. To bi bio čin koji govori više od svih slatkorječivih izjava i protokolarnog prenemaganja na visokoj državnoj razini. Do sada se nije dogodilo jer je, nažalost malobrojna, židovska zajednica u Zagrebu/Hrvatskoj teško kontaminirana jugoslavenstvom i mnogi koji se deklariraju pripadnicima izraelskog naroda nisu odustali od komunističke ideologije. Ostali su tvrdi jugonacionalisti i titoisti; u naravi komunisti, a kako znamo komunist nema domovine… itd. Ako ćemo pravo, neki nisu ni Židovi, jer židovstvo se prenosi po ženskoj biološkoj liniji i tu nema podmetanja.
Rušenje sinagoge u Zagrebu 1941. sramota je ustaškog režima. Jednaka sramota pripada i komunističkoj Hrvatskoj koja je konfiscirala cjelokupnu imovinu Židovske zajednice Zagreba, između ostalog i zemljište u Praškoj i sve vrijeme svoje vladavine opstruirala obnovu svetišta. Ali sramota je i na suverenoj Republici Hrvatskoj, koja u sve godine hrvatskog višestranačja nije obnovila sinagogu.
Znači li to da Republika Hrvatska podržava događaj iz 1941. ili da prema židovskoj zajednici u Hrvatskoj vodi istu politiku kao i Bakarićeva komunistička Hrvatska? Vjerojatno je istina puno prizemnija i odvratnija: parkiralište u Praškoj služi mrziteljima države Hrvatske kao materijalni dokaz genocidnosti hrvatskog naroda koji za njih još uvijek živi u NDH. Žalosno je da vlada Republike Hrvatske pristaje na tu igru.
Sve napisano odnosi se na obnovu svih porušenih, spaljenih i oskrnavljenih sinagoga na području Republike Hrvatske bilo da su ih spalili ustaše, nacisti ili komunisti.
Povezano:
Misao.hr/Hrvatsko nebo
