Zdravko Gavran: Netanyahuov bumerang vratio mu se u glavu priznavanjima palestinske države, no nje i dalje ne će biti u stvarnosti

Netanyahuova politika vratila se je njemu u glavu kao političko-diplomatski bumerang izraelskoj državi u obliku diplomatskih priznanja “palestinske države” od brojnih zapadnih država. Uspije li postizanje dogovora o mirovnom planu arapskih zemalja i Turske sa SAD-om i o uklanjanju Hamasa iz Gaze, Netanyahu ne će imati kamo. Ali će moći reći da je ostvario temeljni cilj izraelske vojne invazije, koja traje blizu dvije godine, a koji nije vojnim sredstvima ostvaren. Otvorit će se tada dugotrajan proces utvrđivanja (međunarodne) uprave nad Gazom i njezine obnove te definiranja onih područja između rijeke Jordan i (zapadnog) Jeruzalema koja bi pripala palestinskoj državi. Otvorit će se i pitanje tko će u njoj imati vlast i legitimno ju zastupati. Hoće li pritom Netanyahu osobno „odlepršati“, postat će sporedno. Iako, nakon silnog uništavanja civilnih pripadnika palestinskog naroda i njegovih naselja i infrastrukture, te oštrih osuda takvih postupaka iz cijelog svijeta, odlazak Netanyahua ne će u tom slučaju više biti pitanjem „da ili ne“, nego „kada i kako“. Izrael ne će do daljnjega realno biti na gubitku, jer je do palestinske države u stvarnosti još jako dug put. No treba se još koji dan strpjeti da se vidi hoće li sa SAD-om biti usuglašen najavljeni arapsko-turski mirovni plan.

Autor ovih redaka iznio je 22. siječnja 2024., nedugo nakon početka izraelske vojne invazije na Gazu, u kolumni pod naslovom Z. Gavran: Netanyahu praktičkim odustajanjem od dvodržavnog rješenja izlaže Izrael, Bliski istok i Zapad opasnim rizicima, ovu ocjenu i predviđanje o posljedicama pretvrde i prebezobzirne politike koju Izraal vodi pod tadašnjom i sadašnjom vladom: „Netanyahu s danas iskazanim stajalištem otvara posve novo poglavlje povijesti, prepuno opasnih rizika. Bliski istok postajat će sve užareniji i sve zaraćeniji. A lanac očekivanih akcija i reakcija ima vrlo opasan potencijal združivanja velikih dijelova i segmenata svijeta a i dijelova zapadnih društava odnosno pojedinih država ne samo u protuizraelski, nego i u protuamerički i protuzapadni pokret protiv takve jednostrane politike i onih koji ju brane, podupiru ili toleriraju.“

Z. Gavran: Netanyahu praktičkim odustajanjem od dvodržavnog rješenja izlaže Izrael, Bliski istok i Zapad opasnim rizicima

Nisu ostvarene uvriježene pretpostavke za međunarodno priznanje, no politika kada joj to jako zatreba pogazi pravo i principe

U međuvremenu mnogo se toga od predviđenoga potvrdilo. Posljednja potkrjepa došla je ovih dana u UN-u, gdje su se Francuska, V. Britanija i još neke zapadne zemlje pridružile cijelom već nizu drugih država, više od 150 njih na svijetu, koje su već priznale palestinsku državu. Sve manje zapadnih zemalja odlijeva tom sirenskom zovu, ponajprije SAD, pa oportunistička Njemačka pod vodstvom Merza, a i naša u svjetskim razmjerima vrlo mala i neutjecajna Hrvatska.

Nastranu sada to što je priznanje palestinske države samo po sebi u ovakvim okolnostima nelogično i neutemeljeno u stvarnosti. Naime, klasične pretpostavke za priznavanje država jesu poglavito definiran teritorij i definirana vlast na njemu. Konvencija iz Montevidea predviđa četiri temeljna preduvjeta za međunarodno priznaje. Riječ je o ugovoru iz g. 1933. koji je kodificirao kriterije za državnost sukladno međunarodnom pravu. U njemu je utvrđeno da država koju se hoće priznati mora imati stalno stanovništvo, definiran teritorij, vlast (government) i sposobnost stupanja u odnose s drugim državama. Potpisalo ga je najprije 17 američkih država,  poslije još tri, ali ju nisu ratificirale. Ta je konvencija ušla u poklad međunarodnoga običajnoga i pisanoga prava. Ona, uz ostalo, zabranjuje stjecanje teritorija silom.

Priznavanje palestinske državne samostalno jest političko i proizvoljno, a ne počiva na uvriježenim propozicijama za međunarodno priznanje

Poslije su i razna druga tijela iznosila svoje propozicije. Tako je učinila i nama dobro poznata „Badinterova komisija“, čije je mišljenje bilo presudno za to da osamostaljene republike bivše jugoslavenske federacije, tada se to odnosilo na Hrvatsku, Sloveniju i Makedoniju, poslije i na BiH, budu priznate od članica Europske zajednice, a zatim i od drugih država diljem svijeta, te primljene u UN. To je stručno, pravničko tijelo utvrdilo kao valjane preduvjete za priznanje neke države to da ona ima teritorij, stanovništvo i organiziranu političku vlast te da je postojanje država pitanje činjenice, pri čemu je priznanje od drugih država čisto deklarativno, a ne presudno za njezino postojanje. Kao uvjet za priznanje ispostavljeno je tada in concreto i poštivanje manjinskih prava i demokratskih standarda. No općenito se takvo političko uvjetovanje ne može smatrati ni bitnim ni pravilom, budući da su priznavane mnoge države koje takve demokratske preduvjete ne ispunjavaju ili ih nikada nisu ni ispunjavale, recimo brojne monarhije, notorne diktature, teokratske, vjerski ili etnički isključive i totalitarne države.

Zapravo, međunarodno pravo, kao i svako drugo pravo, na snazi je sve dok ga se iz političkih ili kojih drugih razloga ne prekrši. Tako i sada. Države koje su priznale ili će priznati „samostalnu palestinsku državu“ zatvaraju oči pred činjenicama da njezin teritorij nije definiran i da prava i puna vlast na njezinu teritoriju ili dijelu pretpostavljenog teritorija nije ni uspostavljena ni definirana ni demokratski legitimna. Velik je naime i dalje i nepomirljiv prijepor glede razgraničenja s Izraelom na području „Zapadne obale“, a najteži je problem u isključivom svojatanju istočnog Jeruzalema i od Izraela i od Palestinaca. K tomu, Gaza je ionako zasebno područje. Izbori nisu održani već 20-ak godina, na Zapadnoj obali vlast ima ostarjeli Abbas odnosno njegova stranka Fatah (nekoć Arafatova Palestinska oslobodilačka organizacija – PLO), u Gazi je na vlasti ekstremističko-teroristički Hamas, a pripadnici tih dviju stranaka imali su ne tako davno krvave međusobne obračune s mnoštvom ubijenih političkih protivnika u borbi za vlast. Legitimna opća palestinska vlast na cijelom područje zamišljene palestinske države zapravo ne postoji.

Priznavanje samostalne palestinske države u ovakvoj situaciji Palestinci mogu i dalje smatrati samo pukom Pirovom pobjedom, bez realnih učinaka

Još je veći problem to da Izrael osporava čitavu Zapadnu obalu, da i po Sporazuma iz Osla (1993.) ima pravo vojno kontrolirati to područje i intervenirati svaki put kada smatra da mu je ugrožena nacionalna sigurnost. Dapače, Netanyahu ustraje ne odustajanju od tog sporazuma o „rješenju s dvjema državama“ kojim bi se riješio židovsko-palestinski teritorijalni i politički prijepor. Njegov diplomatski predstavnik u UN-u upravo je zaprijetio da će Izrael „anektirati“ čitavu Zapadnu obalu, a ne prepustiti ju posvema Palestincima. Prethodno je pak najavljeno da će izraelska vojska okupirati i zadržati pod svojom kontrolom sjeverni dio Gaze.

Drugim riječima, ostvarenje palestinske države u stvarnosti je uvjetovano oslobađanjem palestinskih područja (kojih sve točno, to nitko ne zna) od izraelske okupacije, i to – kako sada stvari stoje – isključivo silom. A to nipošto nije ni bezbolna ni pravno dovoljno utemeljena, a pogotovu to nije realistična metoda, dakle ni realistična opcija. Priznavanje samostalne palestinske države u ovakvoj situaciji Palestinci mogu i dalje smatrati samo pukom Pirovom pobjedom, s političkim i diplomatskim dobitcima i konzekvencama, ali bez realnih učinaka i uporišnih točaka na terenu.

No političko je stanje u svijetu takvo da je desetkovan broj država koje ne priznaju upravo takvu, realno nepostojeću i do daljnjega neostvarivu palestinsku državu. Tako se događa i to da najbliži saveznici okreću leđa SAD-u i priznaju državu koju SAD ne želi nipošto, u ovakvim okolnostima, priznati. Spomenimo i to da je Sporazum iz Osla predviđao međunarodno priznanje tek kada se bilateralno usuglase pitanja razgraničenja, sigurnosti Izraela, pristupa rijeci Jordan itd. To prisiljava Donalda Trumpa hitno nešto učiniti kako SAD ne bi ostao „Pale sam na svijetu“. Iako si i takav „luksuz“ SAD može ponekad dopustiti. No ovaj put oglušivanje o volju drugih imalo bi teško nepovoljne geopolitičke posljedice za SAD; uz ostale, izgubio bi sve arapske saveznike odnosno oni bi se okrenuli i protiv SAD-a i protiv Izraela. To si Trump, koliko god bio samovoljan i hirovit, sigurno ne će priuštiti ni dopustiti.

Zbog toga će vjerojatno prihvatiti mirovni plan koji će mu ovaj tjedan predstaviti izaslanstvo sastavljeno od nekoliko okolnih arapskih i od zaljevskih zemalja te Turske, koja je i članica NATO-a i važan američki, makar i labilni, saveznik u tom dijelu svijeta. Koliko se može doznati iz neslužbenih informacija, tim planom otvorio bi se put daljnjem procesu s ciljem stvarnog formiranja odnosno stavljanja na vlastite noge palestinske države. Pristane li Trump na to, Netanyahu ne će imati izbora, jer ne smije riskirati da ostane bez Izraelu presudno bitne američke zaštite i potpore; na mirovni plan morat će pristati, ili će morati otići s vlasti, kako bi ga neko drugo vodstvo Izraela provodilo.

Ključno je hoće li arapske zemlje i Turska usuglasiti mirovni plan sa SAD-om

Zauzvrat, dicitur, bogate i utjecajne arapske zemlje, među kojima je i Egipat, koji s turkijskom Turskom ponovno uspostavlja odnos prijateljstva i savezništava, ponudile bi ili prihvatile to da zajedničkim snaga maknu Hamas s vlasti u Pojasu Gaza. Pojedine od tih zemalja, recimo Katar, ionako Hamasu financijski i na druge načine pomažu, zbog čega je Izrael prije dva tjedna i bombardirao Hamasov stožer u Katru. Bez njihove pomoći Hamas ostaje uvelike na cjedilu, osamljen i bez njihove potpore. Istina, pomaže mu Iran. No upravo u eliminaciji Hamasa kao produžene ruke šijitsko-perzijskoga Irana arapske zemlje vide i svoj geopolitički i sigurnosni interes, a za taj interes primarno je onemogućiti buduću eventualnu hegemoniju Irana nad arapskim dinastijama na Arabijskom poluotoku odnosno u Perzijskom zaljevu.

Netanyahuova politika vratila se je njemu u glavu kao političko-diplomatski bumerang izraelskoj državi u obliku diplomatskih priznanja “palestinske države” od brojnih zapadnih država. Uspije li postizanje dogovora o mirovnom planu arapskih zemalja i Turske sa SAD-om i o uklanjanju Hamasa iz Gaze, Netanyahu ne će imati kamo. Ali će moći reći da je ostvario temeljni cilj izraelske vojne invazije, koja traje blizu dvije godine, a koji nije vojnim sredstvima ostvaren. Otvorit će se tada dugotrajan proces utvrđivanja (međunarodne) uprave nad Gazom i njezine obnove te definiranja onih područja između rijeke Jordan i (zapadnog) Jeruzalema koja bi pripala palestinskoj državi. Otvorit će se i pitanje tko će u njoj imati vlast i legitimno ju zastupati. Hoće li pritom Netanyahu osobno „odlepršati“, postat će sporedno. Iako, nakon silnog uništavanja civilnih pripadnika palestinskog naroda i njegovih naselja i infrastrukture, te oštrih osuda takvih postupaka iz cijelog svijeta, odlazak Netanyahua ne će u tom slučaju više biti pitanjem „da ili ne“, nego „kada i kako“. Izrael ne će do daljnjega realno biti na gubitku, jer je do palestinske države u stvarnosti još jako dug put. No treba se još koji dan strpjeti da se vidi hoće li sa SAD-om biti usuglašen najavljeni arapsko-turski mirovni plan.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo