Papa Lav XIV. dao „pljusku” liberalnom krilu njemačke Crkve, koje već blagoslov za homoseksualne parove pretvara u crkveni obred

Papa Lav XIV. dao je dug intervju za američko katoličko glasilo Crux. O raznim aktualnim temama odgovarao je na pitanja izvjestiteljice Elise Ann Allen, koja je pitanja i odgovore uvrstila u novu biografiju sadašnjega Pape,  León XIV: ciudadano del mundo, misionero del siglo XXI, u prijevodu na hrvatski “Lav XIV.: Građanin svijeta, misionar XXI. stoljeća”. Knjiga se 18. rujna pojavila na španjolskomu u nakladi peruanskog Penguina. Crux donosi izvatke iz peterih tematskih cjelina obavljenog intervjua, koji su uvršteni u knjigu. U jednomu od njih, koji prenosimo, razgovaralo se o ulozi žena u Crkvi, o blagoslovima za homoseksualne parove i o katoličkom nauku o moralu. Papa je istaknuo da ne će biti promjene katoličkog nauka, po kojemu se obitelj sastoji od oca, majke i djece, te se usprotivio pretvaranju blagoslova za homoseksualne parove u obred („ritualizaciju”), koje prekoračuje ono što je papa Franjo odobrio. Njegovi odgovori doživljeni su u Njemačkoj kao „pljuska” moćnomu liberalnom krilu u Crkvi, koje je već počelo pretvarati blagoslove za homoseksualne parove u crkvene obrede. Poznavatelji unutarcrkvenih zbivanja zaključuju da papa Lav XIV. postupno vraća Crkvu na tradicionalne pozicije te ju, nakon „aberacija” pape Franje, nastoji stabilizirati u otvorenosti za „sve”, kojima Crkva naviješta spasenje, ali ne tako da se napušta kontinuitet katoličkog nauka o braku, spolnosti, obitelji i ulozi žena u Crkvi.

Allen: Dva najistaknutija goruća pitanja koja su proizašla iz Sinode o sinodalnosti, u smislu rasprave koju su izazvala, bila su uloga žena u crkvi i pristup crkve LBGTQ+ zajednici. Što mislite o raspravi o tim dvama pitanjima i kako ćete im pristupiti u novoj ulozi pape?

Papa Leon: Na sinodalni način. Za većinu ljudi, svakako razumijevanje da se uloga žena u Crkvi mora nastaviti razvijati, mislim da je u tom smislu bilo pozitivnog odgovora. Nadam se da ću nastaviti Franjinim stopama, uključujući imenovanje žena na neke vodeće uloge na različitim razinama u životu Crkve, prepoznajući darove koje žene imaju i koji mogu pridonijeti životu Crkve na mnogo načina.

O ženama đakonicama: „Bismo li jednostavno htjeli pozvati žene da se klerikaliziraju i što je to zapravo riješilo?”

Tema postaje aktualna kada se postavi konkretno pitanje o ređenju. Ono o čemu je sinoda konkretno govorila bilo je ređenje, možda, žena đakonica, što je pitanje koje se proučava već dugi niz godina. Bilo je različitih povjerenstava koja su imenovali različiti pape da kažu što možemo učiniti u svezi s tim? Mislim da će to i dalje biti problem. Trenutačno nemam namjeru mijenjati nauk Crkve o toj temi. Mislim da postoje neka prethodna pitanja koja se moraju postaviti.

Samo jedan mali primjer. Prethodno ove godine, kada je bio jubilej trajnih đakona, očito su bili prisutni svi muškarci, ali i njihove žene. Jednog sam dana imao katehezu s prilično velikom skupinom stalnih đakona koji govore engleski. Engleski jezik jedna je od skupina u kojoj su oni bolje zastupljeni jer ima dijelova svijeta koji nikad nisu stvarno promicali trajni đakonat, pa se tu samo postavlja pitanje: Zašto bismo govorili o ređenju žena za đakonat ako sam đakonat još nije ispravno shvaćen i pravilno razvijen i promaknut unutar Crkve? A koji su razlozi za to? Dakle, iako mislim da je postojalo osjetno nadahnuće u vrijeme Koncila kada je stalni đakonat zapravo ponovno uspostavljen, u mnogim dijelovima svijeta nije postao ono što su neki ljudi prethodno mislili da će biti. Dakle, mislim da postoje neka pitanja koja se moraju postaviti u svezi s tim pitanjem.

Također se pitam, u smislu komentara koji sam dao na jednoj od konferencija za tisak na kojima sam sudjelovao na sinodi, u smislu onoga što se često identificiralo kao klerikalizam u sadašnjim strukturama Crkve. Bismo li jednostavno htjeli pozvati žene da se klerikaliziraju i što je to zapravo riješilo? Možda postoji mnogo stvari koje se moraju razmotriti i razviti u ovom trenutku prije nego što ikada možemo postaviti druga pitanja.

Upravo u tom smislu vidim stvari. Svakako sam spreman i dalje slušati ljude. Postoje spomenute studijske skupine te Dikasterij za nauk vjere, koji je odgovoran za neka od tih pitanja; oni nastavljaju istraživati ​​teološko zaleđe, povijest nekih od tih pitanja, i mi ćemo hodati s tim i vidjeti što dolazi.

Allen: Tako hitar razvoj povezan s LGBTQ+, to može biti vrlo ideološko pitanje. Međutim, izvan bilo kakvih ideoloških pogleda, mislim da su ljudi osjetili da se o tome pod Franjom samo govorilo na drukčiji način, drukčijim tonom. Kakav će biti vaš pristup?

Lav XIV.: Pa, trenutno nemam plan. To su me već nekoliko puta pitali u ovih prvih nekoliko mjeseci, o LGBT-temi. Sjećam se nečega što mi je jedan kardinal iz istočnog dijela svijeta rekao prije nego što sam postao papa, o tome da je “zapadni svijet fiksiran, opsjednut seksualnošću”. Identitet osobe, za neke ljude, ovisi o spolnom identitetu, a za mnoge ljude u drugim dijelovima svijeta to nije primarno pitanje u smislu kako bismo se trebali odnositi jedni prema drugima. Kažem, to me tišti, jer, kao što smo vidjeli na Sinodi, svako pitanje koje se bavi LGBTQ-pitanjima vrlo je polarizirajuće unutar Crkve. Za sada, zbog onoga što sam već pokušao pokazati i živjeti u smislu mog razumijevanja biti papa u ovom trenutku povijesti, pokušavam ne nastaviti polarizirati [katolike] ili promicati polarizaciju u Crkvi.

Ni papa Franjo, koji u osnovi kaže da možemo blagoslivljati sve ljude, nije tražio način obredizacije (ritualiziranja) „neke vrste blagoslova“, jer to nije ono što Crkva uči

Ono što pokušavam reći jest ono što je Franjo rekao vrlo jasno kada bi rekao, ‘todos, todos, todos’ [svi, svi, svi]. Svi su pozvani, ali ja ne pozivam osobu jer jest ili nije nekog specifičnog identiteta. Pozivam osobu unutra jer je sin ili kći Božji. Svi ste dobrodošli, upoznajmo se i poštujmo jedni druge. U nekom trenutku, kada se pojave konkretna pitanja… Ljudi žele promjenu crkvenog nauka, žele promjenu stavova. Mislim da moramo promijeniti stavove prije nego što uopće pomislimo na promjenu onoga što Crkva kaže o bilo kojem pitanju. Smatram da je vrlo malo vjerojatno, svakako u bliskoj budućnosti, da će se doktrina crkve u smislu onoga što crkva uči o seksualnosti, što Crkva uči o braku, [promijeniti].

Već sam govorio o braku, kao i papa Franjo dok je bio papa, o obitelji kao što su muškarac i žena u svečanoj obvezi, blagoslovljeni u sakramentu ženidbe. Ali čak i da to kažem, razumijem da će neki ljudi to loše shvatiti. U sjevernoj Europi već objavljuju obrednike blagoslova ‘ljudi koji se vole’, način na koji oni to izražavaju, što je u suprotnosti s dokumentom koji je odobrio papa Franjo, Fiducia Supplicans, koji u osnovi kaže, naravno, možemo blagoslivljati sve ljude, ali ne traži način obredizacije (ritualizacije) neke vrste blagoslova, jer to nije ono što Crkva uči. To ne znači da su ti ljudi loši ljudi, ali mislim da je vrlo važno, opet, razumjeti kako prihvatiti druge koji su drukčiji od nas, kako prihvatiti ljude koji donose odluke u svom životu i poštivati ​​ih.

Nauk Crkve ostat će takav kakav jest; treba podupirati obitelji, a obitelj tvore otac, majka i djeca

Razumijem da je to vrlo aktualna tema i da će neki ljudi zahtijevati da mogu reći, na primjer, “želimo priznavanje homoseksualnih brakova”, ili “želimo priznavanje ljudi koji su trans”, da kažu da je ovo službeno priznato i odobreno od Crkve. Pojedinci će biti prihvaćani i primani. Svaki svećenik koji je ikada slušao ispovijed čuo je ispovijedi od svih vrsta ljudi sa svim vrstama problema, svim vrstama životnih stanja i odluka koje su donošene. Mislim da će nauk Crkve ostati takav kakav jest, i to je ono što o tomu za sada imam reći. Mislim da je to vrlo važno.

Treba podupirati obitelji, ono što nazivaju tradicionalnom obitelji. Obitelj su otac, majka i djeca. Mislim da se uloga obitelji u društvu, koja je posljednjih desetljeća ponekad patila, mora ponovno prepoznati, osnažiti. Samo se naglas pitam ne dolazi li pitanje o polarizaciji i načinu na koji se ljudi ponašaju jedni prema drugima također iz situacija u kojima ljudi nisu odrasli u kontekstu obitelji u kojoj učimo – to je prvo mjesto na kojem naučite kako voljeti jedni druge, kako živjeti jedni s drugima, kako tolerirati jedni druge i kako stvoriti veze zajedništva. To je obitelj. Ako oduzmemo taj osnovni gradbeni element, postaje vrlo teško to naučiti na druge načine.

Mislim da postoje neki vrlo ključni elementi koje treba razmotriti. Vjerujem da sam to što jesam jer sam imao prekrasan odnos s ocem i majkom. Imali su vrlo sretan bračni život više od 40 godina. I danas ljudi to komentiraju, čak i kod moje braće. I dalje smo jako bliski, iako smo politički daleko na jednom kraju, na različitim smo mjestima. Po mom iskustvu, to je bio iznimno važan čimbenik onoga što jesam i kako sam uopće u stanju biti ono što jesam upravo sada.

Povezano:

Homoseksualizacija suvereno maršira

Crux/Hrvatsko nebo