Homoseksualizacija suvereno maršira

Borba za pojmovnu prevagu, jezičnu i kulturalnu dominaciju preduvjet je svih društvenih promjena ili zadržavanja statusa quo. Kao što znamo, pojam rod je zahvaljujući demokršćanskoj Hadezeovoj većini s pripadajućom Interpretativnom izjavom uvaženog autora mr. Andreja Plenkovića, ušao u službenu uporabu, čime je dobivena borba na pojmovnoj razini. Sad taj pojam mora proći marš kroz zakonodavstvo i državne ustanove te zauzeti svoje mjesto u kulturnom prostoru kao bitan ako ne i najbitniji element duha vremena. Hrvatska je usred toga procesa. Kad se sve to dovrši, ona će biti homoseksualizirana država od glave do pete. Pritom treba reći kako je riječ o protuustavnom procesu, budući da u Ustavu nigdje ne piše da je Hrvatska homoseksualna oaza. Teror manjina u sprezi sa crvenim fašizmom Hrvatskoj nikad nije donio ništa dobra. Kamoli Katoličkoj crkvi.

Spolne manjine zahtijevaju svoja prava iako ih imaju kao državljani, građani, seljaci i inteligencija, kao estradni zabavljači, kao športaši, kao političari, čak i vojnici i vojnikinje. Kao osobe uživaju sva prava kakva uživaju i svi drugi ljudi, tj. spolna većina sposobna za novi život. Pitanje „manjina“ šupljikavo je pitanje. Kod nas u Lijepoj Našoj spolne su manjine, poput srpske nacionalne manjine, privilegirane u odnosu na druge manjine. Gdjegdje i favorizirane do te mjere da se stječe dojam kako brojčano čine barem polovicu stanovništva, dok se u pitanju srpske nacionalne manjine može krivo pomisliti da je ona brojnija od hrvatskog izvandomovinstva, što je posljedica grijeha struktura i, istodobno, strukturalni grijeh zakonodavne vlasti na čelu s navodnim demokršćanima.

Radnika je zamijenio homoseksualac

Osim spolnih manjina postoje i druge manjine. Primjerice, manjina okorjelih kriminalaca, manjina ubojica, manjina komunista, manjina pedofila, manjina alkoholičara, manjina drogeraša, manjina ovih i onih. Kad bi svi oni imali svoj „pride“, bili bi ravnopravni s homoseksualnim i sličnim manjinama. Ali, nemaju. Veća prava i javnu vidljivost imaju raznovrsne spolne manjine koje su se donedavno tretirale kao medicinski, a ne parapolitički problem. Promjenom definicije (kao i kod covida, tj. „pandemije“) otvorila su se vrata koja ćemo teško zatvoriti, ali će se u konačnici ipak zatvoriti kad se čovječanstvo susretne s istinom o tomu da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Ta slika i prilika, kako nam govori i otajstvo trojedinoga Boga i Knjiga postanka, svakako nije homoseksualna, biseksualna, transeksualna i tako dalje. Naime, da tomu nije tako, Biblija bi uzdigla Sodomu i Gomoru na pijedestal ljudskoga „ponosa“. Dodatni je, ne mali problem u tomu što spolne manjine žele diktirati cjelokupnom ljudskom spolnošću onako kako ju oni shvaćaju i prakticiraju. Naravno, na udaru „nove spolnosti“ nije nitko drugi nego djeca. Ali, čija djeca? Naša! I naši unuci… što vodi u svojevrsni zvjerinjak s nesagledivim posljedicama.

Priču o spolnim manjinama uzdigao je ljudski duh vremena s pripadajućom ideologijom. Spolne manjine zamijenile su „radničku klasu“, ili jednostavnije rečeno radnika je zamijenio homoseksualac. Generalni sekretari (partije) istrošenu manipulaciju s radnikom zamijenili su novim objektom, ali s istim ciljem „pobune protiv Boga“ i čovjeka, života i prirode, dakle, svega što jest i svega stvorenoga. Radnici više nisu zanimljivi globalnoj ljevici, ali to ne znači da se ona odrekla „pobune protiv Boga“. Prvi socijalisti utopisti sigurno se protive zamjeni radnika homoseksualcima, ali njih više nitko i ne spominje.

Od manjine preko utopije do preodgoja neistomišljenika

Problem s utopijama, neprovedivima u praksi, nastaje onda kad se one pokušavaju unatoč zdravome razumu i životnom iskustvu provesti u svakodnevni život  – u pravilu nasilno, zaplotnjački i prijetvorno. Utopija spolnih manjina nije u tome što su one na svoj nenaravni oblik spolnosti „ponosne“. Problem je u tomu što one svoju nenaravnu spolnost implementiraju kao društveno poželjnu i ravnopravnu vrstu spolnosti s onom spolnošću koja jedina može dati i daje novi život. Iako su nesposobni za potomstvo, najviše ih zapravo zanimaju novi naraštaji kao objekt njihova ideološkog eksperimenta. To jest potomstvo spolno naravne većine. Smatraju da su ugroženi zato što njihova spolnost nije ravnopravna (a kako će i biti kad u svojoj egocentričnosti nije plodna?!), jednako društveno prihvatljiva s većinskom spolnošću i time što nemaju nikoga svoga kojim mogu manipulirati spolnošću. Zato im trebaju spolno naravni da ih podvrgnu svojem ideoseksualnom obrascu. Preodgoj je sastavni čimbenik svakog totalitarizma.

Crkva, ova naša katolička, na kojoj počiva temelj Zapada ima jasno i nepromjenjivo stajalište o čovjeku. On je stvoren  na sliku Božju „…on ga stvori, muško i žensko stvori ih“. Tako stvoreni čovjek jedini je pozvan spoznajom i ljubavlju dijeliti Božji život. Zato i jest stvoren. I, kako kaže Katekizam Katoličke crkve, to je temeljni razlog njegova dostojanstva. Nije, dakle, temelj ljudskoga dostojanstva činjenica da postoje i oni koji nisu muško a jesu, ili žensko a nisu. Budući da su rođeni takvi kakvi jesu, od istih nam praroditelja, imaju isto ljudsko dostojanstvo djeteta Božjega. To im, međutim, ne daje pravo dominacije, ili promjene „slike Božje“, a još manje preodgoja ljudskoga roda.

Crkva otvorila vrata homoseksualizaciji

Zbog svega toga začudilo me kad se ovih dana čula informacija kako je Papa pozvao jednog talijanskog biskupa da predvodi euharistiju za lgbt i tako dalje. Što će reći da homoseksualna manjina sa svim svojim derivatima ulazi u kuću Božju na velika vrata crkve sv. Petra, te da parada „ponosa“ ima neku svoju povlaštenu pastoralnu skrb u odnosu na druge manjine koje su u opreci s Dekalogom. Što pastoral može ponuditi homoseksualnoj paradi osim onoga što piše u Bibliji, crkvenim dokumentima i Katekizmu? Koji će se pastoralni teolozi upustiti u tu čini se besmislenu avanturu i kako će se i gdje specijalizirati za ovu sasvim novu granu pastoralne teologije. Hoću reći da je opći pastoral sasvim dovoljan svim ljudima (dobre volje). Nije da nema kandidata, pa i ovdje u Hrvatskoj, sklonih avanturi, ali što je previše – previše je. Hoće li pastoralna skrb za homoseksualce učiniti više štete ili koristi? Hoće li ona sablazniti većinu kršćana koji se drže Knjige postanka, Dekaloga i Katekizma kojega je potpisao sveti papa Ivan Pavao II.?

Biskup izjavio da ga je Papa potaknuo predvoditi misu za LGBT-hodočasnike u rimskoj crkvi Gesù

Ne sumnjam u to da Crkva nema što reći homoseksualnim i drugim vrstama spolnih manjina! Štoviše, mislim da to što treba reći mora biti što glasnije, prije negoli homoseksualizam prijeđe preko kućnih pragova kršćana, pragova dječjih vrtića (da, da), škola… No, možda je aktualni Papa pod utjecajem prethodnoga – vrlo smotanoga, ali ipak simpatičnoga zar ne?, a možda je uz to i pomalo oportunist spram duha vremena, moguće je i pod pritiskom homoseksualaca u crkvenoj hijerarhiji. Ne znam. Ali, znam da Crkva nikad nije posvetila posebnu pastoralnu skrb manjinama kao što su deklarirane i ponosne ubojice, masovne ubojice, ratni zločinci… Ovo je, dakle, presedan.

Prema slovu i duhu Ustava – Hrvatska nije homoseksualna oaza

Naravna stvar, nisam za „spaljivanje vještica“. Slažem se da grijeh treba osuditi a pritom čovjeku ne dirati u ljudsko dostojanstvo. Tu su formulu od kršćana preuzeli i modificirali u vrijeme i prostor – komunisti. U nas oni i dan danas pojavu osuđuju a druga spašavaju kakav god strukturalni grijeh napravio i na kojem god položaju bio od općine do šefa države.

Teror i nasilni spolni preodgoj kakav provode zagovornici homoseksualizacije u svim svojim nesagledivim inačicama, uz tihi blagoslov vladajućih državnih establišmenta, među kojima je znatno zastupljen i deklaratorno demokršćanski, kao i svaka akcija pretvaranja utopije u zbilju – izazvat će reakciju čovjeka koji se drži Katekizma i temeljnog nauka Crkve o čovjeku. To je jednostavno zakon fizike (i zdrave pameti), a ne nečija želja ili hir. Reakciju će vladari pojmova odmah proglasiti – fašizmom.

Borba za pojmovnu prevagu, jezičnu i kulturalnu dominaciju preduvjet je svih društvenih promjena ili zadržavanja statusa quo. Kao što znamo, pojam rod je zahvaljujući demokršćanskoj Hadezeovoj većini s pripadajućom Interpretativnom izjavom uvaženog autora mr. Andreja Plenkovića, ušao u službenu uporabu, čime je dobivena borba na pojmovnoj razini. Sad taj pojam mora proći marš kroz zakonodavstvo i državne ustanove te zauzeti svoje mjesto u kulturnom prostoru kao bitan ako ne i najbitniji element duha vremena. Hrvatska je usred toga procesa. Kad se sve to dovrši, ona će biti homoseksualizirana država od glave do pete. Pritom treba reći kako je riječ o protuustavnom procesu, budući da u Ustavu nigdje ne piše da je Hrvatska homoseksualna oaza. Teror manjina u sprezi sa crvenim fašizmom Hrvatskoj nikad nije donio ništa dobra. Kamoli Katoličkoj crkvi.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo