Zdravko Gavran: Spoj ljevičarske isključivosti, lažljivosti i nasilnosti – opasnost za demokraciju i ’građanski mir’!

U Hrvatskoj ljevičari uvjerljivo prednjače u javnom ocrnjivanju onih koji se zauzimaju recimo za heteroseksualni brak, za obitelj, protiv ’prava’ na pobačaj i slično, ili za hrvatski identitet, tradiciju, simbole, kulturu sjećanja i osudu jugoslavensko-komunističkog totalitarizma i zločinaštva i velikosrbijanskih zlodjela. No lijevi falangisti, koji ne dopuštaju reviziju lažne povjesnice ni diranje u vlastite zablude i idole, žele takve sugrađane otjerati iz javnog prostora, s ’Agore’, i stjerati ih u zonu privatnosti odnosno s trga u ’sakristiju’ ili u vlastiti podrum. Njihova nasilnost vidi se po protuprosvjedima protiv molitelja krunice na javnim trgovima i protiv sudionika miroljubivih i bezazlenih okupljanja za život i obitelj. Provociraju i ponašaju se nasilno, nastojeći ih fizički spriječiti. Odatle pa do incidenta u kojem bi tko mogao biti ozlijeđen ili ubijen samo je jedan korak. ’Krv nije voda.’ Desničari u pravilu podnose stoički takvo nasilje, isto tako i groteskne ’parade ponosa’. Policija ljevičarsku nasrtljivost uglavnom mirno promatra. Istodobno ljevičarske perjanice prikazuju npr. Thompsonove poklonike kao opasne i nasilne fašiste i tako straše narod upravo onim čega uopće nema. A čega bi, iznudi li se režimsko kažnjavanje simbola hrvatskoga Obrambeno-oslobodilačkog rata te progredira li ljevičarska mržnja i prometne se u tvorno nasilje i atentate, moglo i te kako biti. I to dok se Europa bliži ratu širem od ukrajinskoga.

Ubojstvo mladoga američkog javnog diskutanta i utjecajnika Charliea Kirka [Čarlija Kerka] – koji je privlačio milijune mladih i oduševljavao ih svojim hrabrim javnim angažmanom u obrani tradicionalnih američkih vrjednota, načina života, morala i kršćanskog učenja – izazvalo je lavine reakcija na svim stranama. Izazvalo je i zgražanje nad reakcijama na atentat koje su dolazile od onih koje se smatra ljevičarima, i koji to i jesu, u cijelom spektru od (neo)marksističke falange, preko krajnje i radikalne ljevice sve do liberalno-anarhističke, anacionalne, protuidentitetske, protureligijske i protukršćanske ljevice.

Atentat na Kirka i zlobne reakcije

Zašto je atentat na 31-godišnjeg muškarca, oženjenoga i oca dvoje male djece, uzburkao tolike vode, osobito u Americi i Europi? Zato što je riječ o monstruoznu činu. Tog pitanja sjajno se latio kolumnist američkoga glasila The American Conservative Joseph [Džozef] Addington, u članku pod naslovom The State Must Take Left-Wing Violence In Hand (u značenju: Država mora staviti šapu na i obuzdati ljevičarsko nasilje).

Na početku svoje kolumne Addington s punim pravom primjećuje ovu objektivnu istinu:

„Atentat na Charlieja Kirka, osnivača Turning Point USA, u kampusu koledža u Utahu bio je dubok šok za američki narod.

Kirk nije bio izabrani dužnosnik, ni birokrat, ni sudac; nije ubijen zbog njegove bilo kakve političke moći ili dužnosti. Ubijen je jer je imao konzervativnu vjeru i imao je hrabrosti zastupati ono u što je bio uvjeren. Zbog toga u što je bio uvjeren, njegovo se ubojstvo ismijavalo, opravdavalo i slavilo prije nego što se njegova životna krv ohladila na pustinjskom tlu Orema, Utah. Glavni liberali na MSNBC-u nagađali su da je jedan od Charliejevih mračnih obožavatelja s oružjem u rukama pucao u grlo u grču slavlja [tj. da ga je ubio njegov istomišljenik, nap. Z. G.]. New York Times naslovio je svoju osmrtnicu Kirku tako da ga je nazvao ’provokatorom’ i lažno ga optužio za antisemitizam. I nitko se ne treba osobito truditi da bi pronašao mnoštvo primjera ljevičara koji javno likuju zbog njegove smrti na svim platformama društvenih medija te u uredima i učionicama diljem zemlje.“

Nije tako samo u Americi

Nije tako samo u Americi. Uvjerili smo se da je i u Hrvatskoj bilo neljudskih reakcija, izraza zadovoljstva i olakšanja te nastojanja da se proglašavanjem Kirka „desničarskim ekstremistom“ krivnju za njegovo umorstvo prebaci u što većoj mjeri na njega samoga, a onda i na sve „takve“ – na „desne ekstremiste“, „ksenofobe“, „homofobe“, „antisemite“, „islamofobe“, „rasiste“, „(neo)fašiste“ i sličnim grozomornim apozicijama označene sugrađane odnosno na sve ljude koji ne ispovijedaju sve točke odnosno dogme iz posljednjeg izdanja ljevičarsko-liberalističkog Vjerovanja.

O ljevičarskom i desničarskom nasilju pisalo se je mnogo, a bilo je i niz znanstvenih istraživanja u kojima se uspoređivalo učestalost tih dviju vrsta nasilja u najnovijoj povijesti i u sadašnjosti, kojima se dodavalo i nasilje motivirano islamskim islamizmom, a koje je postajalo sve češće, sve žešće i sve vjerojatnije. No kada se time bavimo, ne možemo se ograničiti samo na otvoreno nasilje, nego i na prijetnje nasiljem, na isključivost i na oduzimanje ljudskog dostojanstva i pripadnih prava zastupnicima drukčijih mišljenja od ljevičarskih.

A ljevica je u svojoj srži imala nasilje kao temeljnu metodu „mijenjanja svijeta“ (Karl Marx), od Francuske revolucije, preko nebrojenih socijalističkih pobuna i komunističkih revolucija pa do 1970-ih godina prošlog stoljeća. Tada je građanska ljevica uvelike počela odustajati od nasilja, zato što su se nasilne i terorističke metode obijale o glavu ljevičarskim strankama na izborima. Dapače, liberalna ljevica probila se u prvi plan kao zastupnica obrane „ljudskih prava“, „snošljivosti“, „inkluzivnosti“ i „pluralizma“ na širokom spektru i u raznim aspektima. Njezino prožimanje čitavih javnosti, osobito intelektualnih i političkih, uz neizmjernu financijsku potporu Soroseve mreže, brojnih vlada i drugih čimbenika, dosegnulo je vrhunce svoga utjecaja krajem prošloga i na početcima ovoga stoljeća. Najčešće su stradavale istina i pravda, a mnogi koji nisu bili spremni žrtvovati istinu i pravdu na oltar „liberalne demokracije“ sve su više bivali napadani, prokazivani, klevetani, marginalizirani ili eliminirani iz političkog i javnog života. Kao tobožnji ugrozitelji „liberalne demokracije“ i spomenutih načela „inkluzivnosti“.

Medijsko i drugo diskreditiranje „nepodobnih“ i „nepoćudnih“ javnih osoba

Jedna od metoda koja se otad primjenjuje, a vidljiva je još od komunističkog razdoblja i u Hrvatskoj, jest medijsko i drugo diskreditiranje „nepodobnih“ i „nepoćudnih“ javnih osoba, često uz lažno ili tendenciozno prikazivanje njihovih osoba i uz zadiranje u njihove dosjee, pa i u privatni i obiteljski život. Takvo perfidno nasilništvo bez fizičkog nasilja nazvali su u SAD-u i drugdje na engleskom jeziku riječju doxing ili doxxing, odnosno doksiranje. Riječ je nastala od kraice dox (engl. docs, documents, ’dokumenti’), a došla je iz američkoga slengovskog izraza dropping dox (’puštanje dokumenata’). Riječ je o objavljivanju osobnih informacija ’nepoćudnih’ pojedinaca ili organizacija, najčešće putem interneta i bez dozvole, kakvo smo već mnogo puta u Hrvatskoj doživjeli na primjerima objavljivanja povjerljivih podataka o osobama pod istragama i slično. Tomu prethodi prikupljanje informacija iz javnih baza podataka i s društvenih mreža, a do informacija koje se objavljuju dolazi se nerijetko putem hakiranja, društvenog inženjeringa i pribavljanjem povjerljivih informacija od policije, obavještajnih službi i izvora iz drugih državnih tijela. Doxing može za svrhu imati internetsko posramljivanje, ucjenu ili pak javno osvetništvo spram nepoželjnima kao način šikaniranja ili dovođenja u probleme sa zakonom.

Koji god radikalni pokreti imali više čina nasilja, ljevičarski ili desničarski, svakako je nepobitna istina to da ljevičari na Zapadu, a dijelom i drugdje, dominiraju sveučilištima, medijima, kulturom, znanošću, strankama i nevladinim odnosno udrugaškim sektorom. To im omogućuje neusporedivo snažnije propagandno i javno-napadačko djelovanje negoli njihovim nasuprotnicima.

Strašenje pristaša i cijele javnosti oživljavanjem „fašizma“ u društvu i politici

Takvo stanje proizvodi učinke primarno na temelju raširenoga strašenja pristaša i cijele javnosti oživljavanjem „fašizma“ u društvu i politici. Takva pak tobožnja opasnost daje „pravo“ (tako oni to postavljaju) protivnicima ne samo na kritiku i verbalno ili političko protivljenje, nego i na fizičko sprječavanje takvih pojava, prosvjeda, okupljanja, širenja određenih sadržaja, simbola itd. Stvarno ili umišljeno zlo koje se tobože nadvija nad društvo „opravdava“ i nepomirljivu mržnju i čine nasilja, protivne etičkim pravilima, ustavu i zakonu.

Kada su osumnjičenog za posljednje američko ubojstvo iz idejnih razloga upitali zašto je ’riješio’ (kako je ubojstvo sam prethodno nazvao i ujedno privatno najavio u nekom dopisivanju) Kirka, odgovorio je (kako je otkrio direktor FBI-ja): „S nekim se mržnjama jednostavno ne može pregovarati.“ On je dakle nasiljem – a ne argumentima – reagirao na ono što je doživljavao kao „mržnju“ – iako s Kirkove strane nije bilo ni spram komu pokazane „mržnje“, nego samo iznošenja vlastitih mišljenja i prosudbi, čime i jest privukao veliku pozornost i postao toliko popularan među mladima.

Uspon republikanca Donalda Trumpa oživio lijevo-liberalno nasilništvo, nasuprot ’fašistima’, ’nacistima’…

Obnova nasilništva među radikalnim ljevičarima i liberalima dobila je nov zamah još g. 2016., kada su bili redovni američki izbori, na kojima je mogao biti, a zatim i bio izabran republikanac Donald Trump. Kampanja protiv njega iskoristila je sve instrumente diskvalificiranja, sumnjičenja, napadanja i nastojanja da se spriječi njegov izbor za predsjednika SAD-a, a zatim da se nastoji ometati ga u obavljanju predsjedničke dužnosti i u provođenju onoga što je bilo sadržano u njegovu predizbornom programu, za koji je dobio većinsku potporu na izborima, sukladno američkomu izbornom sustavu.

„Iako je povezanost nasilja s ljevičarskim gibanjima teško pratiti“ – napisala je u svom članku Far Left and Political Violence: Overview (Krajnja ljevica i političko nasilje: Pregledni prikaz) Bethany Groff Dorau – „s obzirom na njihovu decentraliziranu strukturu, skupina New York City Antifa (NYC Antifa) zabilježila je [u tom razdoblju] deseterostruko povećanje broja pratitelja na društvenim mrežama. Na skupovima, mimohodima i drugim organiziranim okupljanjima krajnje ljevičarski prosvjednici koristili su se nasiljem ili prijetnjama nasiljem, u nekim slučajevima uspijevajući čak i spriječiti neko [desničarsko] okupljanje.

Dana 20. siječnja 2017., na Trumpovoj inauguraciji, maskirani prosvjednik udario je Richarda Spencera, zagovornika nadmoći bijele rase. U travnju 2017. organizatori godišnje povorke Festivala ruža u Portlandu, Oregon, otkazali su povorku nakon što je gradska policijska uprava rekla da ne može pružiti dovoljnu sigurnost, suočena s akcijama što su ih najavile antifa-skupine. Jedna skupina, Direct Action Alliance, izjavila je: ’Fašisti planiraju marširati ulicama… Nacisti ne će marširati Portlandom bez otpora.’ Organizatori parade također su primili anonimni e-mail s upozorenjem da će stotine protuprosvjednika ’uletjeti u paradu’ i ’izvući i izgurati… van’ Trumpove pristaše i druge koji promoviraju ’retoriku punu mržnje’.

Ostali prosvjedi dogodili su se u sveučilišnim kampusima, gdje su konzervativni govornici bili napadnuti ili su im govori nasilno prekidani. U kolovozu 2017. aktivisti, od kojih su neki identificirani kao antifa, sukobili su se s Ku Klux Klanom, neonacističkim skupinama i bijelim nacionalistima na skupu krajnje desnice Ujedinite desnicu u Charlottesvilleu u Virginiji.“

Atentat ne na pretendenta na vlast ili širitelja jednoumlja, nego na ne-političkog protagonista kulture dijaloga

Takvo ponašanje ljevičarskih radikala i ekstremista suprotno je demokratskim uzusima i standardima budući da se pitanje tko će voditi zemlju u sljedećem mandatnom razdoblju rješava na demokratskim izborima i u miroljubivim javnim raspravama. No kvalificiranje Trumpa kao „opasnosti za demokraciju“ odnosno njegov tobožnji neofašizam, autokratizam, antimodernizam i slično davali u očima njegovih političkih protivnika legitimitet i ne-demokratskim te nepoštenim oblicima političke borbe.

I Hitler je, poznato je, demokratski došao na vlast; ako imamo posla s novim hitlerima, tada im ne smijemo dopustiti da na demokratski način preuzmu vlast i državu pretvore u nacističku ili fašističku! – Takva bi logika stajala u potki ljevičarskog ekstremizma (iako je Hitler bio do izbora za kancelara, a u mnogočem i poslije, ljevičarski političar, no to se u pravilu prešućuje).

Naravno da su u svemu tomu važnu ulogu igrale brojne institucije i strukture dotadašnje etablirane odnosno „duboke“ države. No ovdje se sada ne istražuje fizička stvarnost, nego mentalno zaleđe koje stoji iza ljevičarske isključivosti, mržnje, nasilja i ekstremizma. A ne razmatra se ni postojanje određenih urota, kojih svakako ima. Na Trumpa kao predsjedničkog kandidata pokušana su lani (koliko se zna) dva atentata. No „dobro“, htjelo ga se spriječiti da postane predsjednik države. Ovdje pak nije posrijedi fizičko uklanjanje pretendenta na vlast, nego brutalni napad na Kirka kao zastupnika određenih ideja, a koje su lijevo-liberalnom dijelu američkog stanovništva trn u oku. Ovdje je pucano, iz snajpera, na čovjeka koji je iznosio određena mišljenja i stajališta i pritom bio otvoren za njihovo provjeravanje s istomišljenicima i s onima koji o određenim temama misle posve drukčije od njega.

Kirk je dakle bio protagonist kulture dijaloga, a ne jednoumlja ili nametanja jednoumlja. Time se uklopio u dugu i vrlo pozitivnu američku tradiciju demokratskog, slobodnog i ’inkluzivnog’ raspravljanja u javnosti o svemu što je važno za ljude ili za američku naciju. No upravo time kao da je ’prevršio mjeru’ ljevičarske snošljivosti. Istina, on je na raspolaganju imao samo riječi. No nečija davna izreka kaže: „Riječ ranjava više od oštrice mača.“ Ranjava one koji ju doživljavaju ili tako da se od nje ne mogu obraniti protu-riječju, protuargumentima, ili koji ju vide kao sredstvo u širem nastojanju da se društvo pretvori u za njih absolutno neprihvatljivo društvo.

Svakom nasilnom činu prethodi nasilje nad istinom te nad slobodom drugih

Pojedinačno nasilje iz idejnih razloga događa se tu i tamo. No danas se susrećemo s fenomenom mnogo masovnijim od incidentnog nasilja – s fenomenom tolikog stupnja ljevičarske ideološke zadrtosti, isključivosti i mržnje da takvo stanje svijesti nužno dovodi do pojedinačne, a nerijetko i do skupne spremnosti na nasilje, pa u krajnjem slučaju i na ubojstvo neistomišljenika, koji su prethodno medijski ’sotonizirani’. Svakom nasilnom činu prethodi naime nasilje nad istinom te nad slobodom drugih odnosno uvjerenost da oni koji zastupaju ’neprihvatljiva’ gledišta nemaju pravo na javno nastupanje koje imamo ’mi’ – zastupnici ’prihvatljivih’ gledišta.

Amerika i Europa imaju sve vidljiviji problem zaštite i očuvanja kulture snošljivoga, političkog i među-svjetonazorskog dijaloga, razmjene mišljenja, argumentiranja i polemiziranja. Riječ je o kulturi koja je jedan od stupova i pretpostavaka demokracije i ’građanskoga mira’ (kao opreke ’građanskom ratu’). Na takvoj kulturi počiva svaka prava i održiva demokracija, dakle i politička stabilnost države. Protivnost tomu jesu neka druga sredstva, neke ’tvrđe’ metode i neki odatle proistječući opasni ishodi.

’Za nasilje – spremni!’

Pogledajmo kakvo je stanje u Hrvatskoj. Brojne reakcija na ubojstvo Kirka i reakcije ukupne ljevičarsko-globalističko-neojugoslavenske i neokomunističke ljevice na Thompsonove koncerte na Hipodromu i drugdje pokazale su do koje su mjere određeni ljudi i određene skupine spremne ići u svojim harangama protiv stotina tisuća drugih koji su bili na njegovim koncertima, ili koji iznose neke njima neprihvatljive ideje, pokazuju njima neprihvatljive simbole ili izriču za njih ’bogohulna’ mišljenja.

Općenito, radikalna ljevica – a zapravo neojugoslavensko-velikosrpska falanga zakrabuljena u liberalne demokrate! – u Hrvatskoj neusporedivo je isključivija i sklonija nasilju nad protivnicima nego obrnuto. Dok strahovitu buku protiv tobožnjeg fašizma, ustaštva i sličnih ’desnih ekstremizama’ i ’ekstremista’ podiže zato da bi prikrila svoju podmuklost i u široj javnosti pokušala legitimizirati svoju isključivost, jednostranost, mržnju, nasilnost i endemsku fašističnost. Hrvatski nacionalisti i desničari ne ’skaču u trbuh’ ljevičarima, jugoslavenima, neokomunistima, četnicima, antifama i ostalima, dok ovi drugi njima upravo to čine, ili su spremni to činiti. ’Za nasilje – spremni!’, moglo bi se rezimirati prevladavajuće raspoloženje na ideološkoj, većinom protuhrvatskoj i protukatoličkoj radikalnoj ljevici. Spoj ljevice i nasilja nije, uostalom, ništa novo, a ni odbačeno, pod suncem.

U Hrvatskoj ljevičari uvjerljivo prednjače u javnom ocrnjivanju onih koji se zauzimaju recimo za heteroseksualni brak, za obitelj, protiv ’prava’ na pobačaj i slično, ili za hrvatski identitet, tradiciju, simbole, kulturu sjećanja i osudu jugoslavensko-komunističkog totalitarizma i zločinaštva i velikosrbijanskih zlodjela. No lijevi falangisti, koji ne dopuštaju reviziju lažne povjesnice ni diranje u vlastite zablude i idole, žele takve sugrađane otjerati iz javnog prostora, s ’Agore’, i stjerati ih u zonu privatnosti odnosno s trga u ’sakristiju’ ili u vlastiti podrum. Njihova nasilnost vidi se po protuprosvjedima protiv molitelja krunice na javnim trgovima i protiv sudionika miroljubivih i bezazlenih okupljanja za život i obitelj. Provociraju i ponašaju se nasilno, nastojeći ih fizički spriječiti. Odatle pa do incidenta u kojem bi tko mogao biti ozlijeđen ili ubijen samo je jedan korak. ’Krv nije voda.’ Desničari u pravilu podnose stoički takvo nasilje, isto tako i groteskne ’parade ponosa’. Policija ljevičarsku nasrtljivost uglavnom mirno promatra. Istodobno ljevičarske perjanice prikazuju npr. Thompsonove poklonike kao opasne i nasilne fašiste i tako straše narod upravo onim čega uopće nema. A čega bi, iznudi li se režimsko kažnjavanje simbola hrvatskoga Obrambeno-oslobodilačkog rata te progredira li ljevičarska mržnja i prometne se u tvorno nasilje i atentate, moglo i te kako biti. I to dok se Europa bliži ratu širem od ukrajinskoga.

Povezano:

Šiljo: Još jednom o asistiranju Mosta ljevičarskoj falangi i o hrvatskoj budućnosti

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo