Davor Velnić: Kominterna je našla svoj novi okvir globalnog savezništva pod vodstvom komunističke, opet imperijalne Kine
Vrijeme:8 min, 57 sec
„Jesu li Amerika, tj. njezin predsjednik Richard Nixon i državni tajnik Henry Kissinger, pogriješili kad su se dali nagovoriti od vrlo moćne i tajnovite političke sljedbe Skull and Bones, pri sveučilištu Yale, da 1972. člansko mjesto u UN oduzmu Formozi (Tajvanu) i ustupe ga do tada podčinjenoj i osramoćenoj N.R. Kini? U istom paketu Amerika je kod UN-a izborila i velikodušno nagradila N.R. Kinu stalnim članstvom u Vijeću sigurnosti. Henry Kissinger je u svojim memoarima priznao krivu procjenu i vlastitu pogrešku, Nixon je umro prerano da bi vidio ono što mi danas s nelagodom gledamo – rast jednog distopijskog carstva marksističkog predznaka“. – Tako je svoju novu kolumnu na portalu MH-a Misao.hr započeo Davor Velnić te nastavio dalje razmatrati tu vruću temu ovako:
Ostaje neodgovoreno pitanje je li presudan razlog takvoj odluci bila činjenica da Kina već posjeduje atomsko oružje ili su članovi Scull and Bones doista toliko moćni da su SAD uvele u svoje neke planove sumnjiva dobročinstva? No svakako treba uzeti u obzir da je Mao Zedong bio štićenik Yale in China, tj. njen đak/student u Hunanskoj školi (1913. – 1918.) a onda dvije godine njen nastavnik i ravnatelj. Isto tako ne smije se zaboraviti ideološki raskol između KP Kine i sovjetskog boljševizma nakon Staljinove smrti, njihove međusobne optužbe za marksistički revizionizam, tj. ideološki animozitet N.R. Kine i SSSR-a, koji je kulminirao ozbiljnim oružanim sukobom 1969. na rijekama Ussuri i Amur. Amerika je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća jačanjem Kine željela oslabiti globalni utjecaj i moć SSSR-a među marksističkim i komunističkim pokretima u svijetu. U tome je i uspjela, ali se preračunala.
Probudio se imperijalni duh Središnjega (kineskog) carstva
Američki OSS (Office of Strategic Services), prva centralizirana američka obavještajna služba) je preko Yale in China (u Kini od 1903.) sve vrijeme 2. svjetskog rata i po njegovom završetku održavao izravne kontakte s Komunističkom partijom Kine i omogućio KP Kine dolazak na vlast 1949. General Chian Kai-shek, vođa Kuomintanga, morao se u toj podjeli vlasti i teritorija zadovoljiti Formozom/Taiwanom i članstvom u UN, uz čvrsto obećanje Sjedinjenih Američkih Država da će gospodarski i vojno mentorirati te štititi suverenost Taiwana što je na snazi do danas, bez obzira na Trumpovu hirovitost u vođenju vanjske politike i nehajnom držanju do potpisanih savezništava.
Usprkos katastrofalnim gospodarskim potezima kineskog partijskog vodstva u prvim godinama od uspostave boljševičke vlasti, ipak se uz izdašnu pomoć Amerike N.R. Kina nakon 1972. uspjela gospodarski konsolidirati i znatno ojačati, naročito u masovnoj industrijskoj proizvodnji. Međutim istovremeno se učvrstila kineska samosvjesnost o vlastitoj mnogoljudnosti i zemljopisnoj veličini, koja je Kinu pretvarala u tvornicu svijeta. Probudio se duh Središnjeg carstva (staro ime za kineski imperij) koji bi trebao obnoviti nikad zaboravljenu ideju imperijalne kineske državotvornosti. Načelom partijske podobnosti i selekcijom kadrova iz „provjerenih revolucionarnih obitelji“ stvorena je partijska, a nešto manje krvna dinastija/oligarhija i ona uz pomoć vojske, kao i službi sigurnosti, krutim hijerarhijskim ustrojem vlada Kinom.
U međuvremenu dvostoljetna demokracija judeokršćanstva poništavala je ljudsku vrlinu samoprijegora i ljudska ambicija je krenula putem nedodirljivih zahtjeva na individualnost i (neograničenu) slobodu, poželjela svekolika ljudska i neljudska prava posve zanemarujući dužnosti i obveze s druge strane civilizacijske vage.
Distopija orijentalnog mravinjaka osvojit će države i kulture rastočene hipertrofiranim demokratskim pravima bez dužnosti
Nakon sastanka Šangajske grupe za suradnju u Tianjinu početkom rujna ove godine valjda je i slijepcima vidljivo kako se svijet raskolio. Kina i njezini puleni zorno pokazuju da će najgore svjetske krize preživjeti krute autokracije i još gore diktature, i pritom porobiti sve što diše zajamčenim demokratskim slobodama. Razmažena judeokršćanska civilizacija parlamentarne demokracije tu tezu i proces skretanja prema autokraciji uopće ne osporava niti mu se opire. Distopija mravinjaka osvojit će države i kulture rastočene demokratskim pravima. Strah od diktature pretvoriti će ih u vjernike i podanike te iste diktature. A poslje je s vjernicima i ropskim podanicima lako: treba ih svako malo ustrašiti, neprestano zabavljati zaglupljujućim svetkovinama i uvjeriti ih u nepogrešivost vladajuće strukture.
Kominterna je konačno našla svoj okvir i ispunila ga sljedbom milijardi robovskih duša. Na počasnoj tribini u Pekingu 3. rujna ponosno i prkosno posložila su se djeca Oktobra, moćna trojka ili nimalo bezazlen Trio fantastikus: predsjednik Xi Jinping odjeven kao Dr. No iz filmova o Jamesu Bondu, samo je nedostajala bijela perzijska mačka. S lijeve strane smjestio se Kim Jong un,nestašan kineski posvojenac, kao i svi prethodnici iz „dinastije“ Kim, a s desne strane Vladimir Putin, diktator onemoćale sovjetske Rusije, ali neposredan potomak Čeke (Črezvyčajnye komisii po bor’be s kontrrevoljuciej i sabotažem). I to je ukras koji Dr. No nije želio izostaviti. Za trenutak su stavili pod tepih stara neprijateljstva i sukobe ciljajući na pobjedonosnu budućnost nad (američkim) imperijalizmom i (neo)kolonijalnom tradicijom mrske im Europe. Ono što povezuje te tri diktature je bogato iskustvo u organiziranju koncentracijskih logora za preodgoj vlastitih građana. Lenjin, Staljin, Tito, Pol Pot… najveći krvoloci 20. stoljeća sigurno su ponosni na svoje darovite i uspješne nasljednike.
Posložiše se mnogobrojni pristaše nove/stare komunističke internacionale – okorjeli i pritajeni antiamerikanci združeni u geopolitički protuprirodni blud
I onda dalje s lijeva i s desna na toj istoj pozornici pred kojom defilira bujica oružja i vojnika posložiše se mnogobrojne pristaše nove/stare komunističke internacionale – u podnaslovu okorjeli i pritajeni antiamerikanci združeni u geopolitički protuprirodni blud. Sve to izgleda kao podgrijani Pokret nesvrstanih, samo na njihovom čelu više nije kočeperni lažni bravar u maršalskoj odori, nego Fu Manchu, nesumnjiva sila i utjelovljenje neporecive volje odjeven kao Dr. No, ali i pet država koje službeno posjeduju atomsko oružje. Na samome kraju poredanih državnika, političara i politikanata našao se i prekaljeni četnik Aleksandar Vučić. Nije mi jasno zašto se za Hajdaša Dončića nije našlo mjesta na pozornici?
Dojam je svečan, pun državnog glamura i jednako tako prošaran sumnjom na neiskrenost, jer koliko je iskrenosti moguće kad se u istoj prostoriji, ili na svečanoj bini, nađu turski predsjednik koji svoju zemlju vidi kao novi kalifat i iranski premijer koji pak svoju zemlju u svakom pogledu smatra predvodnicom islama u svijetu? K tome još suniti (99% Turska) i šijiti (89% Iran)? Ili kako zaboraviti godine rivalstva i otvorenih vojnih sukoba zbog Kašmira između multietničke, ali ipak hinduske Indije i muslimanskog Pakistana? Tog istog Pakistana pod oružanim okriljem Amerike i Indije naviknute na neprestano geopolitičko tezgarenje još iz sovjetskih vremena? Ima nečeg podmuklog u toj mega predstavi „svi će ljudi biti braća“.
Indija i Kina – dva razroka oka u glavi
Desetljećima su Indija i Kina sukobljene u himalajskim oblastima, konkretno zbog kineske aneksije teritorija Aksai Čin 1962., i sad bi indijski premijer Modi, zbog nešto jeftinijih barela sirove ruske nafte trebao s Xijem popušiti lulu mira i otvoreno se pridružiti antiameričkoj koaliciji? I što doista nudi Šangajski pakt: multilateralni gospodarski i geopolitički poredak kojim upravlja Kina? Rušenje Zapada uključuje i izuzetno agresivan islamistički terorizam koji već godinama razara kršćansku Europu, ali i milijunski plimni val migranata iz Afrike i Bliskog istoka, koji također već godinama „oplahuje“ europsko Sredozemlje i otvara migrantima kopnene rute. Je li konačno svima razvidno tko to široke ruke i bez pravog računa financira i organizira migrantski tsunami prema Europi i Sjedinjenim Američkim Državama iz Meksika? Kakav ishlapjeli Soroš i njegovi milijunčići! Filmskim rječnikom „Spectre“ je u Pekingu izašla na svjetlo dana, jer smatra da je došlo pravo vrijeme. Zna da u Bijeloj kući više ne stanuju državnici nego nakupci slavom i politikantska kamarila željna publiciteta.
Donald Trump se već sedam mjeseci potezima očajnička dodvorava Rusiji ne bi li ju pridobio i otrgnuo iz kineskog stiska što samo sliči prijateljskom zagrljaju. Smatra se izigranim, čak namagarčenim, i nije daleko od istine, ali još ne shvaća da upravo Kina omogućuje rusku ofenzivu na Ukrajinu i održava rusko gospodarstvo živim. Koliko god se trsi obezvrijediti golemu ukrajinsku žrtvu, opet kod Putina ni u čemu ne uspijeva. Svakim svojim potezom Trump pokazuje koliko je besmisleno uporan, tašt i neupućen u trenutku kad ima svu medijsku i političku pozornost svijeta. Muče ga svjetla pozornice, ona ista koja je cijelog svog života obožavao. U arsenalu njegovih ponuda nije ostalo ništa za Putina primamljivo. Ono što Putin može dobiti već to posjeduje, naime petinu Ukrajine, tako da Trumpu preostaje samo otvorena izdaja NATO-vih načela i potpisanih i u parlamentima ratificiranih sporazuma – izdaja saveznika i pobjednika iz 2. Svjetskog rata – veleizdaja tradicionalnog prijateljstva s Ujedinjenim Kraljevstvom, Kanadom, Australijom, skandinavskim zemljama….
Trump i njegovi ne razumiju da je posrijedi krvavo zajedništvo komunističkih diktatura
I upravo to čini. U početku uz veliku državničku pompu, a opet gotovo sramežljivo, kao da se iza toga krije državnička mudrost i svijetu nepoznate tajne. Sada mu postaje jasno da je na redu otvorena izdaja ravna prosternaciji pred Putinom. To je jedini preostali poklon, a opet za Vladimira Putina slabašan mamac. Neki glas utišan staračkim cerumenom govori mu da ruski predsjednik nije taj koji suvereno odlučuje, nego treba udobrovoljiti kineskog cara i s njim se dogovoriti, a to znači progutati vlastitu samodopadnost i uputiti se put Canosse, u ovom slučaju Pekinga.
Ni Trump ni njegova potrčkala biznismeni ne razumiju u što su ugazili i kome su pokucali na vrata. Naime komunističkom bratstvu zločina i njihovim egzekutorskim inicijacijskim obredima. Oni su gledali neke filmove, nešto i pročitali, ali uzalud. Ne razumiju krvavo zajedništvo komunističkih diktatura, njihove svađe ni pomirbe, ni kad se međusobno ljudožderski proždiru. Tek onda ne razumiju ništa. Vladimir Putin je teška srca pristao biti Xijeva pudlica, još mu teže pada gutati prkos čovječuljka i sa smiješkom na licu ovisiti o sjevernokorejskom klaunu. Najradije bi stajao u središtu, kao pravi car, a da su mu Xi i Kim pobočnici. Nije tako i Putinova se sramoćenje nastavlja. Sve dok Ukrajina ne ostvari značajan vojni uspjeh, vlastiti „Bljesak“ i „Oluju“, a to se svodi na količinu i domet ukrajinskih raketa i dronova, situacija na bojišnici mjerit će se tisućama života za desetak metara napredovanja.
Naslovnica: Svečana fotografija sudionika samita Šangajske organizacije za suradnju (Tianjin, Kina, 31. kolovoza – 1. rujna 2025.), sa suprugama (foto: Ding Haitao / Xinhua Net)
Povezano:
Davor Velnić/Misao.hr/Hrvatsko nebo
