Davor Velnić: Tjeskobna pomisao na članak 5.

utorak, 2. rujna 2025

Urbana legenda je samo jedna od fikcija modernih vremena; onaj lepršavi dio suvremenog folklora koji kao i drevni mitovi djeluje po sličnom obrascu. Uglavnom  služi kao opomena i pouka, ali i vrst neiskustvenog zajedničkog pamćenja. Recimo da funkcionira kao dobronamjerna pouka, čak vrst zabave – nasreću nisu izmišljotine sumorne dosade. Suprotno njima u stvarnim svijetu postoje vrlo opipljive činjenice, na primjer geopolitički savezi, tj. javno dostupni međunarodni sporazumi (država), prava i obveze potpisnika, a pokazalo se da im budućnost nije previše sklona. Naime s vremenom se paktovi pretvaraju u neugodnu misao i tešku sumnju da nisu drugo nego obična fikcija i samo još jedna „urbana legenda“ jer teško ih je vidjeti na djelu. Ostaje nam, dakle, samo nada ili vjerovanje u njihovo učinkovito postojanje, a to je uznemirujuće premalo u neizvjesnim vremenima ratnih sukoba.

Na primjer članak 5. Sjeveroatlantskog ugovora sastavljenog u Washingtonu 4. travnja 1949. zvuči rezolutno jasno i ne ostavlja pravne dvojbe …Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjeveroatlantskog područja.

Međutim primjena u praksi mogla bi donijeti neugodna iznenađenja.  Članice NATO-a i njihovo stanovništvo vjeruju da bi se po nemilom događaju ratne agresije doista primijenio članak 5. Nažalost, s vremenom je postalo jasno da je „vjerovanje“ u geopolitici slabašna utjeha i nije baš nikakvo jamstvo da će odredbe sporazuma biti ispoštovane. Novija povijesti nudi neugodan niz primjera gdje su sporazumi i paktovi ostali mrtvo slovo na papiru, a posljedice katastrofalne. Prisjetimo se samo strahotne izdaje jednog danas itekako značajnog sporazuma vrlo moćnih država. Sjećanje na ravnodušnost i pomisao na izdaju ne mogu se tek tako izvjetriti, pogotovo kad se izdaja zbila u bliskoj prošlosti i danas ima dalekosežne posljedice u broju mrtvih i razini razaranja, ali i u trajnom nepovjerenju prema svim jamstvima tzv. velikih sila.

Naime Budimpeštanski memorandum, potpisan 5. prosinca 1994. od strane SAD-a, Rusije i Ujedinjenog Kraljevstva jamči Ukrajini državnu suverenost i teritorijalni integritet nakon što svoj nuklearni arsenal preda Rusiji. Memorandum nisu potpisali nekakvi otpravnici poslova ili nižerangirani činovnici u ministarstvima vanjskih poslova, već Leonid Kučma, Boris Jeljcin, John Major i Bill Clinton. Ruskom aneksijom poluotoka Krim 16/3/2014. nikakve posljedice za Rusiju nije bilo i Budimpeštanski memorandum postao je teška laž i još besramnija izdaja. Sankcije uvedene Rusiji nakon aneksije Krima ostale su deklarativne i bez ikakvih loših posljedica za agresora. Svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu održano u Rusiji 2018. jasno je dalo amnestiju ruskoj okupaciji Krima. Nitko previše nije spominjao Budimpeštanski memorandum niti su se demokratske snage Zapada propele na stražnje noge i osudile izdaju svojih vlada. Zapad je ne prvi put pomislio da su time ruski apetiti namireni.

Nakon otvorene ruske agresije na Ukrajinu u veljači 2022. sankcije ruskom agresoru znatno su pooštrene, ali se konkretna pomoć Ukrajini perfidno dozirala na način da se Putin previše ne uvrijedi i to ulagivanje Rusiji pod izgovorom „taktike iscrpljivanja“ (koga?) traje do danas. No, što su Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD jamčili Ukrajini Budimpeštanskim memorandumom nije nimalo retoričko. Istina, Memorandum nije imao ugrađen instrument prisile ili penalizacije ukoliko potpisnici – u ovom slučaju Rusija – ne poštuju dogovor, ali zar su spomenuti sporazum potpisali američki i britanski krčmari, perači ulica… ili legalno izabrani najviši državni dužnosnici? Zapravo njihov potpis je postao jedno veliko ništa. Uvijek su u pitanju integritet i savjest, što je nepostojeća kategorija na razini naroda, ali itekako očekivana na razini njegovih izabranika. Neugodna je istina da geopolitički interes, strategija i taktika, tj. „situacija ne terenu“ i batina za leđima, poništavaju sve potpisano, stoga je naivno „vjerovati“ u sporazume, njihova jamstva ili još gore: u politička prijateljstva. Da je Ukrajina zadržala samo dio svog nuklearnog arsenala, ta alkoholom, razvodima, abortusima i porocima  rastočena i frustrirana Rusija, sa svojim sve manjim utjecajem na svjetsku geopolitiku, ne bi se usudila anektirati Krim niti izvršiti vojnu invaziju na Ukrajinu. Ukrajina je iskustvom vlastite kože doživjela iskustvo izdaje i napokon shvatila što joj je činiti. Jednom atomska sila, uvijek atomska sila; postoje i znanje, i ljudi, i sirovine… a nešto je valjda i inventurno zaostalo u ukrajinskim skladištima kad su se atomske glave otpremale u Rusiju?

Spomenuta američko-britanska izdaja Ukrajine pokazuje da kod članka 5. stvari nisu nimalo ni jednoznačne ni zajamčene te senjime olako maše da bi se krijepila vjera pučanstva u njegovu vjerodostojnost i zbiljnost. Nitko ne zna da li članak 5. doista funkcionira u konkretnoj zbilji i masa se tješi jednim grozno neodređenim i opasnim pojmom – „valjda“. Dakle nudi se „valjda bi, valjda ne bi“… i tako u beskraj uzaludna niska „valjda“ u svim kombinacijama koja bi trebala tješiti tjeskobu malih i velikih članica NATO-a i njihovih stanovnika. Kad se u razmatranje uzme u obzir demokratska subordinacija odlučivanja podređena konsenzusom odlučivanja svih članica NATO-a, – suprotstavljena uobičajenoj vojnoj vertikalnoj subordinaciji svih vojska svijeta, naročitoj ruskoj Crvenoj armiji – postaje jasno koliko su NATO-ve zapovjedne linije i odluke neučinkovite i opterećene „samoupravljačkom“ neodlučnošću.

Doista je razočaravajuće i besramno da nakon katastrofalnog iskustva s Budimpeštanskim memorandumom, sada toj istoj uništenoj i osakaćenoj Ukrajini ta ista Amerika i Ujedinjeno kraljevstvo nude bilo kakva jamstva u nekom budućem mirovnom sporazumu s izdajničkom Rusijom. Da bi pojačali snagu tog novog jamstva uspoređuju ga s člankom 5. NATO-a kao da je taj članak ikad ozbiljno u praksi primijenjen? Jednom, nakon terorističkog napada Al-Qa’ide na Sjedinjene Američke Države kad su članice bile formalno uključene u borbu protiv terorizma.

Zar američki i britanski politikanti danas, zaista misle da je Ukrajina iskrvarila u ruskoj agresiji na način da je zaborav pozobao svu ukrajinsku pamet pa će još jednom povjerovati u ikakva (pismena) jamstva izdajnika? Ili bi taj krvavi vodvilj i nehotice trebao podsjećati na Chamberlainovo poniženje pred Hitlerom 1938. – premijerovo ushićeno mahanje sporazumom kad se vratio iz nacističke Njemačke? Ni tada u Münchenu predstavnici Čehoslovačke nisu bili pozvani, a njihovim se zemljama izdajnički trgovalo, baš kao što ni na Aljasci prije niti mjesec dana sastanku nije nazočio predsjednik Ukrajine! Ne, nije Chamberlaine bio lukavac koji je kod Hitlera kupovao vrijeme priprema za (2. Svjetski) rat, kako ga naknadna pamet britanskih povjesničara pokušava prikazati, već naivčina koja je mislila da će „visokom“ politikom popuštanja odobrovoljiti Hitlera. Nije znao s kime ima posla, kao što ni Donald Trump ne razumije tko mu je s ruske strane sugovornik i koliko daleko Putin može ići predaleko bez ikakvih posljedica za svoju vladavinu.

Donald Trump ne dosiže da i Kina i Rusija, njihovi vlastodršci danas i nekad, smiju javno i bez ikakvih posljedica umlatiti tisuće „državnih neprijatelja“; američki predsjednik niti jednog, ali zato mora javnosti objašnjavati gdje ima kurje oči ili nešto slično modrici na ruci. Negdanji mongolsko-tatarski podanik postao je kineski i povijest ruskog sužanjstva se nastavlja. Ruski vladari pobili su više Rusa nego strani osvajači; Rusija je permanentna kaznionica i masovni ratni gubici ne znače njihovim vladarima ništa. To su temeljne razlike zapadne demokracije i nacikomunističkih diktatura. Okcidentalna parlamentarna demokracija ne može pojmiti demonsku moć i bezobzirnost komunističkih diktatura, stoga su svi pregovori s njima uzaludni. Roosevelt se mogao sa Staljinom pregovarati i dogovarati: s Manhattan projektom u džepu imao je svekoliku prednost nad boljševičkim krvolokom.

Neville Chamberlain i Adolf Hitler ne tako davno, isto kao Donald Trump i Vladimir Putin danas, predstavljaju upečatljivo povijesno i civilizacijsko iskustvo čovječanstva. Iz tog strašnog iskustva, nažalost, još nisu izvučeni valjani poučci, a oni glase: s masovnim ubojicama i teroristima se ne pregovara, nego ih se grubom silom tuče i pobjeđuje. Tako su Saveznici postupili s Hitlerom, ali ne onaj Neville, nego Winston. Slična je matrica kao u cirkusu: novi trikovi iziskuju nove pse. Chamberlain je ispao klaun, Churchill je bio čovjek zadatka i obavio ga. Tko je novi Roosevelt? Onaj tko dolazi u slavi ratnih pobjeda nad svjetskim zlom još se nije pojavio na obzoru novog svjetskog poretka i teško da ga Amerika rastočena samodopadnošću može dati.

Donald Trump i njegovo okruženje ekspertima nekretninskog biznisa to sigurno nisu. Američka demokracija dugo će čekati svog spasitelja. U međuvremenu će Fu Manchu proviriti iz sjene, kao ovih dana u Tianjinu i provjeriti koliko se na svoje sužnjeve može osloniti. Prije svih provjerit će svog ruskog paža i procijeniti treba li ga pustiti niz vodu, te u najužem krugu sovjetskih moćnika pripremiti novog poslušnika, ili ga još neko vrijeme držati na kratkom povodcu. Rusija je već neko vrijeme od posljednjih desetak godina samo jedna od kineskih provincija i pitanje je može li u svome statusu uopće birati između kineske „pokrajine“, „pokrajinske općine“, „autonomne regije“ ili „posebne upravne regije“? Kinesko maoističko carstvo opijeno idejom Središnjeg carstva misli je da je došlo pravo vrijeme za objaviti globalne apetite mitskog Žutog cara, svevladara neba i zemlje. Narodna Republika Kina ne oskudijeva sirovinama, a ono što nema posjeduju njihove kompanije u Africi. Ima u izobilju podaničke radne snage i dostatno razvijenu el. tehnologiju, ali ne i vrhunsku zato je osvajanje Taiwana Kini toliko važno. Zmajevo prijestolje ima i svoje dvorske pudlice, vazale i smjerne izvršitelje od Vladimira Putina do Kim Yong una. Upravo su se pod okriljem Šangajske organizacije za suradnju sastali u Tianjinu i nastavljaju velikom paradom u Pekingu. Svijetu šalju poruku da žele preraspodjelu globalne moći po njihovom dirigentskom palicom. Neobično šaroliko međunarodno društvo, jer kakva može biti suradnja između Indije i Pakistana koji desetljećima ratuju u Kašmiru; Kine i Irana/Turske, jer Kina ruši džamije i najrepresivnijim metodama brani prakticiranje islama u svojim provincijama naseljenim muslimanima…

Kina je uspostavila čvrst zapovjedni lanac nad svojim domaćim podaništvom kao i nad svojim inozemnim „prijateljima“, no ipak, je li sve nabrojeno dovoljno da bi komunističko carstvo i njegova antizapadna kamarila nametnuli vlastiti novi svjetski poredak? Doktor Fu Manchu je besmrtan po svom stripovskom predlošku (autor Sax Rohmer) i satanskoj naravi, Žuti car po neugasivom mitu dok su svi drugi carevi besmrtni samo po svojim grobnicama i željama da ostanu zauvijek upamćeni.

misao.hr / Hrvatsko nebo