Zdravko Gavran: Zakonom propisana uporaba „hrvatskoga standardnog jezika“, a sadržaj jezičnog standarda ni standardizatori nisu definirani!

Određuje li zakon što je uopće u svojoj strukturi i u svakom detalju jezični standard kojim su se dužni, tj. obvezni, služiti svi državni službenici, svi koji imaju javnu ili javnopravnu funkciju u hrvatskoj državi i društvu? – Ne. Time se, na žalost, zakonodavac uopće nije bavio. Propisao je standard, a nije naveo što taj standard sadržajno jest. Zakon je pisan tako da uvelike ignorira sva dosadašnja temeljna jezikoslovna djela, ne referira se na njih niti se spram njima kritički odnosi. Nadalje, nije naveo koje su znanstveno-stručne i(li) političke institucije nadležne za njegovo definiranje, ni koje gramatike, rječnici i pravopisi imaju biti obveznim priručnicima za učenje što u suvremeni jezični standard uopće pripada, a što ne.

Zakon o hrvatskom jeziku, donesen prije više od jedne i pol godine, još uvijek ni po čemu vidljivomu ne proizvodi nikakve (pozitivne) učinke u jezičnoj praksi; anglizmi i dalje dominiraju posvuda, a javna jezična uporaba puna je dosadašnjeg šarenila. Zakon je pak izričito propisao obvezu uporabe „hrvatskog standardnog jezika“ u službenoj i javnoj komunikaciji, uz poneke iznimke odnosno odstupanja regionalno i lokalno. U Članku 8. glede propisane uporabe jezika piše:

(1) U Hrvatskoj je u službenoj uporabi hrvatski standardni jezik i latinično pismo (gajica).

(2) Na hrvatskome standardnom jeziku odvija se pismena i usmena komunikacija tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, odnosno svih javnopravnih tijela u Hrvatskoj.

Što je konkretno „hrvatski standardni jezik“?

No što je konkretno „hrvatski standardni jezik“ na kojega je uporabu zakonodavac obvezao sva državna, upravna, samoupravna i javnopravna tijela u državi? Koja su njegova pravila, njegov fundus i sadržaj? – Očekivalo bi se da najprije to bude temeljito i precizno određeno. Jer kako propisivati primjenu određenog jezika ako se za pisanje ne zna niti se zna gdje se to može provjeriti od čega se taj standard sastoji, što ulazi, a što ne ulazi u pravila i korpus „standardnog“ jezika. Svaki standard mora biti ’standardiziran’ – inače nije nikakav stvarni standard, nego samo naljepnica na nešto što se ne zna što je!

Pogledajmo kako je u samom Zakonu određeno što obuhvaća pojam „hrvatski standardni jezik“.

Obuhvat i posebnost hrvatskoga jezika

Članak 2.

(1) Hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku ‒ na glagoljici, hrvatskoj ćirilici (bosančici) i latinici (gajici).

(2) Posebnost hrvatskoga jezika njegova je trodioba na tri ravnopravna narječja, i to čakavsko, kajkavsko i štokavsko, od kojih je štokavsko odabrano kao osnovica standardnoga jezika.

U prvom članku „hrvatski jezik“ određen je kao hrvatski standardni jezik „(koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom“ i u „svim svojim funkcionalnim stilovima“ te povrh toga kao „jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku“. Dodatno je u stavku dva navedeno da postoji trodioba na tri „ravnopravna“ narječja te da je samo štokavsko „odabrano kao osnovica standardnoga jezika“.

Odatle je vidljivo da zakonopisac ne razlikuje hrvatski standardni od hrvatskoga književnog jezika, da su to za njega jesu istoznačnice ili sličnoznačnice. Time se pobrkalo jezik u službenoj s jezikom u književnoj odnosno neslužbenoj uporabi. No razlika je ta što književni jezik treba i podnosi mnogo toga što ne podnosi službeni standard. Zamislite samo službeni dopis pisan rječnikom, sintaksom i stilom Kranjčevića i Matoša, Šoljana ili Slamniga.

Iz teksta Zakona doznajemo samo to da je štokavsko narječje odabrano kao osnovica standardnoga jezika. No potražimo li u tekstu zakona što hrvatski standardni jezik još razlikuje od svih povijesnih jezičnih izraza, narječja, govora, idioma, idiolekata, funkcionalnih stilova i ostalih pojavnih oblika (ludizam, eksperimentiranje u jeziku, parafraziranje, intertekstualnost, simbolizam, metaforičnost, slikovitost, sočnost, psovke, kletve i prostote, uporaba tuđica, regionalizama, lokalizama, slenga, žargona i sl.), ostat ćemo praznih ruku.

Štokavsko narječje nije osnovica samo hrvatskoga standardnog jezika, niti se hrvatski jezični standard može svesti na štokavicu

To da je štokavsko narječje „odabrano kao osnovica standardnoga jezika“ premalo je da bismo uopće definirali specifičnost suvremenoga hrvatskog jezičnog standarda. Štokavsko narječje osnovica je naime i srpskoga i „bosanskoga“ i crnogorskoga, iako svi znamo da se hrvatski standard od njih u znatnoj mjeri razlikuje. No u čemu se to i po čemu razlikuje, to zakonodavac nije rekao. I ne samo da to nije rekao, nego nije rekao ni koje su institucije nadležne za definiranje, utvrđivanje, razvijanje, pročišćavanje, obogaćivanje i osuvremenjivanje hrvatskoga jezičnog standarda.

Osim toga, standardni hrvatski jezik, iako ima štokavsku (i to ijekavsku, što se ne spominje) osnovicu, obuhvaća i sastavnice iz drugih dvaju dijalekata, makar u maloj mjeri, a potencijalno više nego stvarno, te brojne vlastite novotvorenice, nastajale osobito tijekom posljednjih dvaju stoljeća, a i pojedine arhaizme i tradicijske oblike njemu vlastite.

Stoga je istina da se hrvatski standardni jezik ne može svesti samo na štokavicu kao vlastitu gramatičku i leksičku podlogu tako da se ignorira sav civilizacijski razvoj jezika dalje od te osnovice.

Nedostaje određivanje hrvatskoga standardnog jezika kao – suvremenog, a ne prošlosnog!

Znamo nadalje da je dosad bilo različitih hrvatskih jezičnih standarda: od Bašćanske ploče pa tijekom cijelog tisućljeća trajanja hrvatske pisane kulture; od jezičnih standarda propisivanih tijekom 19. i 20. stoljeća, pod jakim utjecajem stranih čimbenika ili metropola, osobito Beča i Beograda, do osporavanja ili noveliranja tada prihvaćenih standarda. Današnji hrvatski jezični standard zasigurno nije isti kao što je bio u doba „Bečkog dogovora“ i Ljudevita Gaja, u doba Mažuranićevo i Šenoino, u doba Šuleka, Broza, Ivekovića i Boranića, ili u razdoblju pokušanog ujedinjenja hrvatskoga i srpskog književnog jezika, time i pokušanog (umjetnog) stvaranja hrvatskosrpskog jezičnog standarda (1918. – 1928.). A nije ni onakav kakav je bio propisan na temelju dogovora odabranih jezikoslovaca, kao što je „Novosadski dogovor“ (1954.). Nije više ni samo onakav kakvim je konceptualno branjen Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967.), a i Zagrebačkoj Bibliji (1968.), to se danas sve više osjeća, potrebna je jezična lektura, redaktura, osvježivanje i osuvremenjivanje, leksičko, sintaktičko i stilsko. Hrvatski jezični standard danas – u smislu jezika kakvim se služe njegovi vrsni znalci – nije ni samo onakav kakvim su njegov pravopisno-leksički i ponešto sintaktički opis ili presjek dali „Londonac“ (1971.) i tadašnji jezični savjetnici i priručnici.

Trebalo je dakle navesti da je danas propisana uporabe suvremenoga (ili današnjega, tj. ovodobnoga) hrvatskog standardnog jezika, a ne bilo kojega standardnoga jezika unatrag stotinu, dvjesta ili više godina. No riječ „suvremeni“ u tekstu zakona ne postoji!

Propisan jezični standard, a bez normizacije i određivanja standardizatora i mjerodavnih jezikoslovnih djela, gramatika, rječnika i pravopisa

Određuje li zakon što je uopće u svojoj strukturi i u svakom detalju jezični standard kojim su se dužni, tj. obvezni, služiti svi državni službenici, svi koji imaju javnu ili javnopravnu funkciju u hrvatskoj državi i društvu? – Ne. Time se, na žalost, zakonodavac uopće nije bavio. Propisao je standard, a nije naveo što taj standard sadržajno jest. Zakon je pisan tako da uvelike ignorira sva dosadašnja temeljna jezikoslovna djela, ne referira se na njih niti se spram njima kritički odnosi. Nadalje, nije naveo koje su znanstveno-stručne i(li) političke institucije nadležne za njegovo definiranje, ni koje gramatike, rječnici i pravopisi imaju biti obveznim priručnicima za učenje što u suvremeni jezični standard uopće pripada, a što ne.

Ako takvih djela još nema, koja bi u cijelosti opisivala jezični standard odnosno njegovu normu, tada je zakon trebao nadležnima staviti u zadaću izradbu takvih djela! A svakako je trebao propisati i ovlastiti tijelo koje će na Internet postaviti i tu održavati rječničku bazu hrvatskoga standardnog jezika – besplatno dostupnu svim korisnicima. Ovako, u praksi se svatko susreće sa starim dvojbama i nepoznanicama i traganjima po različitim izvorima takvih podataka. Nijedan naime javni djelatnik „nije se učen rodio“, a niti se rješavanje jezičnih pitanja ikada zaustavlja u vremenu.

Da ne bi sve ostalo „u zraku“, apstraktno, malko ćemo konkretizirati čega nema. Nema normizacije hrvatskoga standardnog jezika, a nema ni gramatičke i pravopisne normizacije hrvatskoga književnog jezika kojemu je osnova štokavski dijalekt, da sada normizaciju hrvatskoga kajkavskog i čakavskog književnog jezika (kao dijalekata), ili onoga na štokavskoj ikavici, ili onoga na amalgamu (kao dijelom kod I. G. Kovačića) ostavimo postrani. Jezik književnosti jest jezik specifične ’uporabe jezika’, premda ni on nije niti smije biti jezik proizvoljnosti. No u njemu pisci i govornici imaju mnogo veću slobodu odstupanja od jezične norme nego što ju mogu i smiju imati državni i ostali službenici, učitelji, liječnici, policajci, upravni službenici, sudci, lektori, službeni i drugi prevoditelji i ostali. No riječ „normiranje“ (jezika) spominje se samo jednom, pod točkom Čl. 16., u kojem se nabrajaju ovlasti Vlade pri donošenju Nacionalnog plana hrvatske jezične politike. Za sada, sve je to još u izmaglici. A standardni jezik – za koji nitko ne zna što sadržajno sve jest, a što nije – moralo se primjenjivati najkasnije od trenutka stupanja ovoga zakona na snagu, da i ne govorimo o obvezi uporabe hrvatskoga standarda i prije donošenja tog zakona.

Kojih će se pravopisa, gramatika, rječnika… pridržavati djelatnici u školstvu i sami učenici?

Tekstopisac Zakona o hrvatskom jeziku (prvi nacrt izradilo je peteročlano znanstveno-stručno tijelo Matice hrvatske, a odobrio ga Glavni odbor MH) pošao je od reguliranja pojma i stanja hrvatskog jezika tako da je ignorirao sva postojeća jezikoslovna djela i priručnike u kojima je dosad raščišćena velika većina jezične problematike. Da ironija bude veća, u Članku 13. propisuje se:

(4) Nastavni predmet Hrvatski jezik u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju ostvaruje se tako da je u svakom razredu (svake školske godine) barem polovica njegova sadržaja izravno usmjerena na jezične teme odnosno na usmeno i pismeno izražavanje (slušanje i govorenje, čitanje i pisanje) na hrvatskome standardnom jeziku, na njegov rječnik, gramatiku i pravopis, funkcionalne stilove, povijest, narječne idiome, književnu uporabu i prevođenje.

Đaci, dakle, moraju učiti slušanje i govorenje, čitanje i pisanje „na hrvatskome standardnom jeziku“, moraju učiti „rječnik, gramatiku, pravopis, funkcionalne stilove, povijest, narječne idiome, književnu uporabu i prevođenje“ – ali se nigdje ne navodi iz čega će oni učiti odnosno čega će se morati pridržavati pisci uputnika (kurikula) i udžbenika, stručni redaktori i lektori, te profesori i učitelji.

Nepovoljna je okolnost i to da hrvatski jezik nije dokraja standardiziran, što ima povijesne i političke uzroke

U svemu tomu bilo bi se u praksi zasigurno lakše snalaziti kada bi hrvatski jezik bio dokraja standardiziran. No on nije dokraja standardiziran – što ima povijesne i političke uzroke – ni pravopisno (postoji više pravopisa s neujednačenim rješenjima za neka prijeporna pitanja) ni gramatički (postoji više gramatika i podosta različito u njima primijenjenog nazivlja) ni leksički (postoji više različitih rječnika s ponešto različitim rješenjima i preporukama, a ne zna se koji je od njih mjerodavan, dok oblici mnogih naziva, osobito stranih pojmova, kao natuknice ne postoje ni u jednomu), ni strukovno-žanrovski’ (svaka struka i djelatnost imaju neke specifičnosti i mnoštvo posebnoga stručnog nazivlja te uvriježenih izraza), ni stilistički.

Oni koji su toga svjesni očekivali su da će novi zakon regulirati ustanove i procedure nastavka i dovršetka upravo te standardizacije odnosno normizacije. Na žalost, jedino je izričito regulirano usklađivanje hrvatskoga nazivlja s europskim, i to od slučaja do slučaja. A ni za to nisu imenovana jezikoslovna ili državna tijela koja bi bila mjerodavna za njihovu normizaciju. (Vijeće za hrvatski jezik nije takvo tijelo, a ni njegovi članovi pojedinačno, zato što ne djeluju stalno i profesionalno u tom svojstvu, nego samo ad hoc.)

Mnoštvo je toga što u hrvatskom jeziku treba normirati i autoritativno razriješiti kako bismo doista mogli govoriti o cjelovitu i transparentnu (razvidnu) hrvatskom jezičnom standardu. Uvriježene natruhe povijesno-kulturalnih i političkih vanjskih utjecaja i dalje su u praksi vrlo česte, uz rašireno neznanje i nisku razinu jezične svijesti i neizoštrenost kriterija za jezičnu pravilnost i sustavnost. Da i ne govorimo o potrebi posezanja za hrvatskom jezičnom baštinom odnosno rječotvornim blagom svih triju narječja u suvremenim potrebama. Kao primjer navedimo da je riječ tjedan/tjednik svojedobno uzeta iz kajkavskoga te je istisnula dotad upotrebljavane riječi sedmica/sedmični/sedmičnih i nedjelja(sedam dana)/nedjeljni/nedjeljnik“. Turcizam komšija istisnula je hrvatska riječ susjed, oxigenium hrvatska novotvorenica kisik, (vidljivo) prisutne – nazočni, pasoš – putovnica, artiljeriju – topništvo, oficire – časnici, majore – bojnici, komandante – zapovjednici, vatru – paljba, jedinicu – postrojba, ekran – zaslon itd. No mnogo tuđica i posuđenica još čeka hrvatske inačice, osobito nadirućih novih engleskih naziva, koje će onda u samoj praksi biti ili ne će biti prihvaćene i uvriježene, te koje će se učiti u školi kako bi se njihova uporaba automatizirala

Ilustrativni primjeri

Nepoznavanja morfologije odnosno pravila tvorbe riječi te sintakse prečesto je vidljivo i u službenim dokumentima, u većoj mjeri nego što se obično misli. Očito je da nije dovoljno redovno obrazovanje da bi se u praksi jezik standardizirao. O lošim i nepravilnim sintagmama te o dobrim i pravilnim alternativama već odavno govore brojni jezični savjetnici, priručnici, no raširenost krivih rješenja u praksi, posredovanih masovnim medijima, velika je zaprjeka u primjeni pravilne sintakse u službenoj i javnoj komunikaciji. Navedimo samo pet najobičnijih primjera: donešen – donesen, budući – budući da (u funkciji priloga uzroka), u vezi čega – u (s)vezi s čim (kongruencija) i novo doba je počelo – novo je doba počelo (stavljanje enklitike na pravo mjesto), nastaviti s(a) – nastaviti (što).

Izgovor i naglasci osobit su problem. Jezik radija i televizije te iskazi javnosnika u zvukovnim medijima prepuni su naglasnih nepravilnosti, neujednačenosti i nesustavnosti te oscilacija ovisno o regionalnom porijeklu govornika. S time su povezana i neka pravopisna rješenja o kojima i dalje postoje prijepori, osobito refleks jata, a ponekad i odatle proizašla pitanja o pravilnoj tvorbi (novih) riječi ili sklanjanju postojećih.

Ipak, najegzaktnije i najosjetljivije pitanje jest pitanje leksika, a posebice nazivlja, zato što je ono ključno za imenovanje pojmova. Navedimo svega ponešto od brojnih dvojbi ili nepoznanica odnosno različitih oblika pojmova i naziva s kojima se u praksi susrećemo, a koji ištu pravorijek odnosno standardizaciju:

Belgijanac – Belgijac, Moldova – Moldavija, Bjelarus – Bjelorusija, Dnjepar – Dnipro, Bruxelles – Brisel, Arapsko more – Arabsko (Arabijsko) more, Antarktik – Antarktika, Obala Slonovače – Obala Bjelokosti – Bjelokosna Obala, Turčin – Turak (usp. Turkinja), Turska – Turkija (nedavno izmijenjeni naziv države), Pojas Gaze – Pojas Gaza – Gazanski pojas, alaviti – aleviti, salafiti – selafiti, hutisti – hutijevci (pripadnici Hutijeva pokreta u Jemenu), evangelici – evangelisti – evanđelici (engl. Evangelicals), komesar – komisar, Europska komisija – Europsko povjerenstvo (sastavljeno od povjerenika, a ne od komisara), predsjedanje Europskoj uniji – predsjedništvo Europske unije, banjalučki – banjolučki, datum – nadnevak, front – fronta – crta bojišnice, globalni Jug – Globalni Jug – Globalni jug, inauguracija – ustoličenje, Inicijativa triju mora – Inicijativa Tri mora, Južnoafrička Republika – Republika Južna Afrika (Južna Afrika), Južnokinesko more – Južno kinesko more, Katara – Katra (kao gen. Zadra), komitet – odbor, Kosovar – Kosovac (ne postoji nijedan naziv za stanovnika u hrvatskom jeziku na -ar), na Kosovu – u Kosovu (kao u bilo kojoj drugoj zemlji, osim u otočnim zemljama: na Cipru, na Madagaskaru…), Međunarodni sud pravde – Međunarodni sud, Nagorno Karabah – Gorski Karabah, nesrazmjeran – nerazmjeran, produljiti – produžiti, ratifikacija – potvrđivanje (ili bolje: potvrđenje?), redovan/redovit, Sankt Petersburg – Sankt Peterburg, sjeverna Afrika – Sjeverna Afrika, središnja Azija – Središnja Azija, Srednja Europa – srednja Europa – središnja Europa, Solomonski otoci – Salomonovi Otoci, Abrahamski sporazumi – Abrahamovi sporazumi, srpski (od: Srbija) – srbijanski, Talibani – talibani, Transnistrija – Pridnjestrovlje, Zakarpatje – Južni Kavkaz, trilijun (krivo prevođen broj 10¹² s engleskoga) – bilijun, celzij – celzijus (Celzij – Celzijus), uran – uranij, tuča – tučnjava, ukoliko – ako, usvajanje – prihvaćanje (zakona npr.), Xinjiang – Sinkiang, Peking – Beijing, Zelenskij – Zelenski, Lugansk – Luhansk, Sveta Stolica/Država Vatikanskoga Grada (dva različita aspekta papinske vlasti), zagađenje – onečišćenje, zamrznuti sukob – zaleđeni sukob, Prolaz Bab al-Mandab – Prolaz Bab el Mandeb, braća Radić – braća Radići, opskrbni lanci – lanci opskrbe, oženiti koga – oženiti se kime, regrut – novak, zločin protiv čovječnosti – zločin protiv čovječanstva (engl. humanity, tj. protiv ljudske vrste), pismena komunikacija (kako pogrješno piše u samom tekstu Zakona) – pisana komunikacija…

Moralo bi postojati i biti propisano i odobreno točno određeno jezično pomagalo, priručnik ili baza podataka dostupna svima

Moralo bi postojati i biti propisano točno određeno jezično pomagalo, svakako rječnik te od njega širi priručnik ili baza podataka dostupna svima zakonom obvezanima na uporabu hrvatskoga standardnog jezika kako bi mogli sa sigurnošću provjeriti i odlučiti koji je oblik, naziv, izraz, način pisanja i izgovaranja itd. pravilan i u duhu hrvatskoga standardnog jezika. No zakon takvo što i ne spominje.

Ovi primjeri samo ilustriraju, i to s težištem na stranom nazivlju, mnogo veće mnoštvo nepoznatih, slabo poznatih ili dvojbenih odnosno neutvrđenih jezičnih rješenja. Tko će sa svime time izlaziti na kraj svakodnevno u praksi, u ovom globaliziranom i proizvodno-tehnički hiperproduktivnom dobu i u svijetu stalno nečega novoga, te onda propisivati ili davati u realnom vremenu savjete što je pravilno u standardnom jeziku? Na to pitanje Zakon o hrvatskom jeziku ne daje na žalost širok, sustavan i institucionalan odgovor.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo