Zdravko Gavran: Trumpove ambicije, Zelenskijeva dvojba, Putinov mamac i oportunizam Europljana
Vrijeme:9 min, 8 sec
Konačni Zelenskijev odgovor na Putinov mamac uspostave mira uz dopuštanje zapadnih sigurnosnih jamstava za (okrnjenu) Ukrajinu analognih članku 5. Povelje NATO-a, u zamjenu za ukrajinski pristanak na teritorijalne ustupke odnosno prepuštanje blizu 20 posto teritorija (poluotok Krim, najveći dio Donjecke i Luhanske oblasti, tj. Donbasa, te dijelove hersonske i zaporiške oblasti), i to teritorija bogatih rudnim bogatstvima te strateški važnih, zacijelo ne ćemo čuti sutra (u ponedjeljak) u Washintgonu. No prvi odgovor zacijelo će morati dati. Izbor je jednostavan: vrabac u ruci ili golub na grani, oboje na vlastitu odgovornost odnosno na dušu Ukrajinaca. Trump i SAD izvršit će, iz sebičnih interesa, na Zelenskija enorman pritisak da popusti. A Europljani? Zacijelo će se, in ultima linea, postaviti oportunistički (spram SAD-u), ali tako da za pristanak Ukrajine na vlastito okrnjivanje ne budu (su)odgovorni oni, inače uvijek časni i principijelni, nego da odgovornost za teritorijalne gubitke preuzmu na sebe sami Ukrajinci. To bi bio primijenjen recept u duhu potvrđene britanske perfidnosti. A u njoj i u prevrtljivosti i ostali su se Europljani odavno izvježbali, posebice tijekom prošloga i u prvim dvama desetljećima ovog stoljeća.
Sutrašnji mini-samit „kolektivnog Zapada“ u Washintonu bit će zgusnuće i ujedno rastvorenje dosadašnjih zapadnih politika, strategija, doktrina i metodologija. Još se ne zna čime će taj presudni samit uroditi, no čini se da će imati samo jedan glavni cilj: privoljeti Zelenskija da pristane na prijedlog ruskog agresora ne privremenog primirja, nego cjelovita mirovnog rješenja. A ono bi uključivalo pristanak na ustupanje i ostatka (možda bez manjih dijelova) Donbasa Rusiji, bez daljnjeg oružanog otpora. Dakle s povlačenjem trupa s područja što ih ruska vojska (još) nije uspjela zauzeti. Trump će jako pritisnuti Zelenskog, on će se odupirati, a Europljani će ga braniti, ali će ga „braniti“ vjerojatno tako da ga i oni neizravno privole na dragovoljno popuštanje.
Obrnuta Kissingerova strategija na djelu + Nobelova nagrada za mir
Unatoč svem dosadašnjem Trumpovu cik-cik bauljanju, sve je vidljivije da on stalno ima pred očima dva glavna cilja i ne ispušta ih iz vida, od kojih je jedan nacionalni, a drugi osobni. Nacionalni cilj mogao bi se označiti kao obrnuta Kissingerova strategija s početka 1970-ih. Taj je tada, kao američki ministar vanjskih poslova s velikim ovlastima, zaigrao na zbližavanje SAD-a s komunističkom Kinom kako bi se u njoj pronašlo protutežu tada još uvijek vojno-politički moćnu i opasnu, komunističkom Sovjetskom savezu. Ta je strategija „upalila“, produbila razdor između dviju najvećih komunističkih sila, dovela do velikih gospodarskih uspjeha te naposljetku bitno pridonijela propasti sovjetskog komunizma i sovjetske federacije. I uzdizanju Kine (koje je, što nije bilo planirano, tijekom posljednjih pet-deset godina zaprijetilo i globalnom ekonomskom i političkom primatu SAD-a te američkoj vojnoj premoći u azijsko-pacifičkoj regiji).
Trump odnosno kružok njegovih stratega (koji su jedna grana američke „duboke države“, ideološki i metodološki odmetnuta od dosad glavne grane) igraju sada na to da Rusiju koliko je moguće odmaknu od Kine, zacijelo ne s mišlju da ju posve okrenu protiv nje, ali svakako s ciljem da ju nemaju više protiv sebe u odmjeravanju snaga (u borbi za prevlast na azijsko-pacifičkom i globalnom planu) SAD-a s Kinom, koje se pojačava i koje neminovno ide prema kulminaciji.
Trumpov osobni cilj jest ući u povijest kao veliki pomiritelj i gotovo čudotvoran mirotvorac, a za takvo što teško ne bi mu smjela izmaknuti Nobelova nagrada za mir, kojoj se otvoreno nada, i na čemu svojski radi.
Kažu da se povijest ponavlja, ali da se ponavlja kao farsa
Kažu da se povijest ponavlja, ali da se ponavlja kao farsa. Ukrajinski rat, koji je nedvojbeno, osim što je pokazao hrabrost i žilavost tog naroda i te države, uz veliku (premda selektivnu, doziranu i nedovoljnu) zapadnu pomoć i potporu, bio u znatnoj mjeri tragedija za ukrajinski narod i zemlju, sada bi se mogao prometnuti u iznuđen mir (svakako dobrobiti za Europu i čovječanstvo). U mir koji bi Ukrajina platila dijelovima vlastitog teritorija. Junačka tragedija mogla bi se prometnuti u nečasnu postmodernu farsu. Ako Zelenski i ukrajinska država pristanu na mirovno rješenje, a ono je u osnovi onakvo kakvo Putin nudi, ukrajinsko junaštvo bit će okrunjeno djelomičnom kapitulacijom, tj. pristankom na odricanje od Krima i Donbasa, sastavljenoga od Luhanske i Donjecke oblasti te od dijelova još dviju oblasti. Onu prvu gotovo u cijelosti, ali ipak ne svu, osvojila je već ruska vojska, koja pak nakon tri i pol godine rata nije uspjela osvojiti čitavo područje ove druge, nego oko 75 posto, premda puževim korakom i uz velike žrtve i trošak, u osvajanjima i dalje napreduje.
Sada bi Ukrajina, tako govore (polu)službene i necjelovite informacije, morala dragovoljno povući svoju vojsku s preostalih, krvavo obranjenih područja u tim dvjema pokrajinama – e kako bi ruske snage, zauzvrat, zaustavile ratna djelovanja u drugim dvjema, također djelomično okupiranim oblastima: Hersonu i Zaporižju, a koje je Kremlj formalno već ugradio u ustav proširene Ruske Federacije. Faktično stanje vodilo bi vjerojatno jednoga dana ka trajnoj odnosno formalnoj podjeli tih dviju oblasti između Moskve i Kijiva. Još malo preciznije, u inačici „kapitulacije“ Ukrajine, kako je eventualni njezin pristanak na rusku ponudu označio Macron, „Rusi su na pregovorima učinili određene ustupke u svezi sa svima peterim regijama“. To je, s namjerom da ublaži punu isključivost, oštrinu i gorčinu ponuđene pogodbe s uračunanim teritorijalnim gubitcima, danas izjavio američki pregovarač Witkoff. Eto, Rusi bi u ponečemu od za osvajanje zacrtanoga ukrajinskog ozemlja i odustali, što bi valjda imalo „dokazati“ Putinovu mirotvornu „velikodušnost“.
Zelenskijeva dvojba: vrabac u ruci ili golub na grani!
Zelenskijeva dvojba jest ova: 1) pristati na kapitulaciju, dok rat još nije izgubljen i možda ne će ni biti posve izgubljen, ili 2) odlučiti se na nastavak rata, ali sada bez izravne američke potpore, naprotiv: nasuprot američkoj volji, a s i dalje opasnim ruskim protivnikom, za kojega (ma koliko se u Ukrajini osramotio kao vojna velesila) na vojnom planu radi vrijeme i koji može duže izdržati i lakše podnijeti dugotrajni rat iscrpljivanja. Dakle, Zelenski može birati: Hoće li vrapca u ruci ili goluba na grani.
Na samitu će s europske strane osim Zelenskija biti i šefica Europske komisije, glavni tajnik NATO-a, te predsjednici ili predsjednici vlada V. Britanije, Njemačke, Francuske, Italije i Finske. Šefica Europske komisije, koja je danas obećala da će do posljednjeg daha davati potporu Zelenskom, zapravo je već odavno u američkom džepu: prodala je Europsku uniju Pfizeru, a zatim se ’upucavala’ Trumpu (da poliže prijašnje neprijateljstvo naspram njemu), što joj je zacijelo pomoglo da bude opet, po drugi put, izabrana na čelo najvišega izvršnog tijela EU-a. Glavni tajnik NATO-a ionako je samo figura u američkim rukama, kao i čitava ta političko-vojna organizacija. Merz se već odavno potvrdio i dokazao kao (pro)američki čovjek, što mu je zacijelo pomoglo da naslijedi A. Merkel i postane njemački kancelar. Finski predsjednik ionako je tu nebitan. Talijanska premijerka ne smije riskirati zamjeriti se Trumpu; ona je kao stvarna desničarka jedan od rijetkih europskih čelnika koji nisu navijali protiv njegova povratka u Bijelu kuću – pa dakle ima kod njega kredit koji (poradi Italije) ne smije prokockati.
Posljednji bi mogli popustiti Starmer pa Macron
Ostaju još Starmer pa Macron. Starmer je, kao i njegov prethodnik Johnson, postojano „ratoboran“ naspram Rusiji, protivi se popuštanju agresoru i zauzima se za nastavak rata za oslobođenje Ukrajine, pa i pod cijenu širenja rata na druge europske zemlje i eventualnoga nuklearnog sukoba njegove zemlje s Rusijom. (Što je ipak čudno.) Njemu je blizak Macron. No Starmer je sa svojom zemljom dio neformalnoga anglosaksonskog svijeta, glavnih transatlantskih saveznika; isposlovao je nedavno kod Trumpa carine od svega 10 posto za svoju zemlju, i teško je očekivati da će se dokraja suprotstavljati Trumpu i staviti na kocku dugotrajno i korisno savezništvo dviju moćnih zemalja. Ostaje kao jedini „siguran“ protivnik ukrajinskog popuštanja Macron, a Francuska je još iz prošlog stoljeća poznata kao jogunasta, napose spram SAD-u. No ostane li on na poprištu kao jedina stvarna opozicija, pitanje je ne će li se i on naposljetku predomisliti ili ustuknuti. Ne bi mu bilo prvi put da ’sebi (i svojima) skoči u trbuh’.
Sutrašnji sastanak zacijelo bi bio mnogo neugodniji za Trumpa i za rusku mirovnu ponudu da danas njegov pregovarač Witkoff nije iznio u javnost kako je Kremlj iznenada i neočekivano popustio u jednoj drugoj dimenziji, a to su sigurnosna jamstva za Ukrajinu. Sve dosad Kremlj je inzistirao na zabrani ulaska (okrnjene) Ukrajine u NATO i odlučno se protivio raspoređivanju zapadnih trupa na ukrajinskom ozemlju. Dapače, zahtijevao je u prosincu 2021. i povlačenje američkih snaga iz članica NATO-a u srednjoj Europi. A onda je najednom rekao: Nemamo ništa protiv zapadnih sigurnosnih jamstava za Ukrajinu. – Eto, to je taj sigurnosni mamac što ga je, upravo, Putin pokazao Zapadnjacima, a onda i samoj Ukrajini. Hoće li se oni za nj uhvatiti?
I Zelenskiju zamirisao Putinov mamac sa sigurnosnim jamstvima?
Ta je vijest bila toliko pozitivno šokantna da joj je čak i Zelenski morao zapljeskati, rekavši: Nemamo još dovoljno informacija, ali je vrlo dobro imati kao sigurnosno jamstvo „nešto poput članka 5. NATO-a [solidarna obrana napadnute članice], a smatramo i da pristupanje Europskoj uniji mora biti dio sigurnosnih jamstava“. Znači li to da je Zelenski sada učinio krupan korak prema prihvaćanju teritorijalnih ustupaka Rusiji u zamjenu za dugoročnu sigurnost, makar i okrnjene (a ionako je već okrnjena) vlastite zemlje, te za iznimno važne za njegovu zemlju integracije u zapadne organizacije?
Konačni Zelenskijev odgovor na Putinov mamac uspostave mira uz dopuštanje zapadnih sigurnosnih jamstava za (okrnjenu) Ukrajinu analognih članku 5. Povelje NATO-a, u zamjenu za ukrajinski pristanak na teritorijalne ustupke odnosno prepuštanje blizu 20 posto teritorija (poluotok Krim, najveći dio Donjecke i Luhanske oblasti, tj. Donbasa, te dijelove hersonske i zaporiške oblasti), i to teritorija bogatih rudnim bogatstvima te strateški važnih, zacijelo ne ćemo čuti sutra (u ponedjeljak) u Washintgonu. No prvi odgovor zacijelo će morati dati. Izbor je jednostavan: vrabac u ruci ili golub na grani, oboje na vlastitu odgovornost odnosno na dušu Ukrajinaca. Trump i SAD izvršit će, iz sebičnih interesa, na Zelenskija enorman pritisak da popusti. A Europljani? Zacijelo će se, in ultima linea, postaviti oportunistički (spram SAD-u), ali tako da za pristanak Ukrajine na vlastito okrnjivanje ne budu (su)odgovorni oni, inače uvijek časni i principijelni, nego da odgovornost za teritorijalne gubitke preuzmu na sebe sami Ukrajinci. To bi bio primijenjen recept u duhu potvrđene britanske perfidnosti. A u njoj i u prevrtljivosti i ostali su se Europljani odavno izvježbali, posebice tijekom prošloga i u prvim dvama desetljećima ovog stoljeća.
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
