Thompson i Sedlar na udaru eskajugosa i eskahaovaca

Živjeti u „antifašističkoj“ Hrvatskoj nije lako. To su ovih dana osobito po ne znam koji put iskusili Thompson i Sedlar. Jedan je najpopularniji hrvatski pjevač i ratni vojni veteran. Drugi pak doma i vani priznati režiser. Što ih povezuje i zašto imaju status trajne mete? Povezuje ih to što slobodno hrvatski misle i djeluju. Ne djeluju i ne misle ni kao eskahaovci ni kao eskajugosi, već kao slobodni ljudi, da ne velim Hrvati. Štoviše, svojim dosadašnjim radom na području obrane i estrade, te filma i kulture raskrinkavaju ideološke zablude, zamke, izdaje i zločine eskahaovaca i eskajugosa. Stoga su za režim sastavljen od jednih i od drugih drugova – doživotno suspektni.

Interes javnosti – smokvin list za kazneno djelo

Thompsonu je neka novinarka D. D. zajedno sa snimateljem i još jednom osobom narušila privatnost doma. I to je nedvojbeno, postoje o tom i tv i video snimke. Bilo je to prije četiri godine. Tek je ovih dana pravna država pokrenula neki postupak (istragu, izvidne radnje ili optužnicu). Eskajugosi odmah su pokrenuli „kontraofenzivu“. Nije im dovoljno to što su u narečenoj stvari četiri godine uspješno blokirali „pravnu državu“. Oni bi ju htjeli trajno zadržati u blokadi. Naučili su biti iznad zakona. I iznad države, kad je Hrvatska u pitanju, a kad je Juga bila u pitanju, onda su bili poslušni „vojnici Partije“.

Sad hrvatsku javnost prekomjerno granatiraju „interesom javnosti“, kojim opravdavaju kazneno djelo. Zakon je, međutim, iznad interesa javnosti. Interes javnosti moguće je zadovoljiti i bez počinjenja kaznenoga djela. Interes javnosti argument je eskajugosima samo kad oni napadaju „ustaše“, tj. slobodnomisleće i slobodnodjelujuće Hrvate. Kad su pak oni u pitanju, onda ne postoji interes javnosti. Tko je, recimo, Josipoviću neovlašteno ušao u stan? D. D.? RTL? Šprajc? Slobodanka? HND? Hedl? Novosti? Sve junak do junaka!

A da za Thompsona doista postoji golem interes javnosti, pokazala su dva njegova ovoljetna koncerta, na kojima se okupilo najmanje 700.000 čimbenika interesa javnosti, premda ga prethodno deset godina nije bilo u javnosti, osim kad mu je narušena privatnost doma s pripadajućom protuthompsonovom negativnom kampanjom. Možemo reći – što je pritisak eskajugosa na Thompsona veći, to mu je popularnost veća. Međutim, to da, zlorabeći Thompsona, eskajugosi ne dopuštaju da nam koliko-toliko, minimalistički, diše pravna država, to više ne može proći čak ni kod okorjelih eskahaovaca i njihovih bioideoloških potomaka, ma gdje bili.

Cenzura nad slobodom što višnji nam Bog je dô

S druge strane imamo karakterističan primjer kako djeluje eskaha frakcija jedine im partije. Premijeru Sedlarova filma o Oluji u Dubrovniku (sic!) spriječio je gradonačelnik M. Franković. Kako? Zabranio. Dekretom? Samovoljom? Odlukom gradske skupštine?

Mato Franković (HDZ) u intervjuu Nacionalu: Ne trebamo se pozivati ni na Jugoslaviju ni na NDH! Tito i Pavelić nisu kontekst Oluje, obojica su negativci

Obrazloženje je krajnje bedasto i bezobrazno. Ne sviđa mu se plakat. Tako to rade eskahaovci. I oni su iznad zakona. Ali za razliku od eskajugosa ne pozivaju se na „interes javnosti“, već na izmišljene, a dobro poznajte floskule iz repertoara jedne, jedine i jedinstvene Partije. Eskahaovci i eskajugosi prije će izići iz zatvorene i ući ponovo u otvorenu koaliciju negoli pustiti državu i naciju da se normalno razvijaju u slobodi i pravnoj državi. Kako su Thompsonu zabranjivali pjevati u nekim dijelovima Hrvatske, tako sad po istom receptu zabranjuju projekcije. I u slučaju zabranjivanja Thompsonovih koncerata pokazalo se da lokalni feudalci ne priznaju državne zakone. A to pak onda znači da Hrvatska nije cjelovita u pravnom smislu.

Funkcija gradonačelnika s filmskom umjetnošću i pripadajućom industrijom nema nikakve sveze, osim u partijskoj državi. Pravi razlog zašto je moderni feudalac, ili partijac, odlučio zabraniti projekciju zna samo on i Partija. Sedlar pretpostavlja da je zabrana, ma, budimo iskreni, cenzura na jednom dijelu Lijepe Naše – i to baš onom koji posebno njeguje slobodu „što višnji nam Bog je dô“, dakle, da je cenzura došla zbog toga što film tretira iznimno nepopularnu drugaricu Obuljen-Koržinek, ministricu kulture, rodom iz Dubrovnika. U narodu je popularna otprilike kao Dubravka Šuica i Marija Pejčinović-Burić zajedno.

Eskaha preko Frankovića šalje poruku Hrvatima – možete biti slobodni koliko vam mi dopuštamo. To je još i odlično u odnosu na poruku koju gazeći Thompsona šalju eskajugosi – nikakvu slobodu Hrvatima ne dopuštamo, oni su svi ustaše, ako još nisu, sigurno će postati. Tako nedvojbeno misle prirodni im i povijesni koalicijski partneri – četnici i drugi velesrbi u i izvan SKJ/SKH.

I sad su Hrvati, u ovom povijesnom trenutku, pred izborom: dati prednost eskahaovcima ili eskajugosima. Jadni ne vide kako postoji i treći, slobodarski put. Ali za njega kao narod nismo čini se još sazrjeli, odnosno čekaju se novi naraštaji za koje se nadamo, a tako ih u privatnosti doma i odgajamo, da će prozreti i prezreti režim eskahaovaca i eskajugosa i postaviti državu i naciju na svoje mjesto te istodobno partijske sektaše obje frakcije poslati u ropotarnicu.

Obračun s uspješnim primjerima hrvatske žilavosti

Možemo se na primjeru Thompsona i Sedlara upitati koliko je još u interesu javnosti interes nepoznatih „Hrvatica i Hrvata“ (F. Tuđman), a koji su pod tretmanom režima eskahaovaca i eskajugosa. Kolikima je uskraćena pravda, kolikima je pravna država u rukama eskahaovaca i eskajugosa nanijela nepravde, kolikima je onemogućen normalan život i rad? Eskahaovci i eskajugosi koče razvitak ne samo „pravne države“ već i stupanj prosperiteta države i nacije. Hrvatima su namijenili pročetnički stav – glavu dolje, ruke na leđa. Režimske obrade Thompsona i Sedlara dolaze iz septičke jame totalitarnih režima. U Hrvatskoj je jugokomunistički režim osuđen taman toliko da ne dira u sljedbenike eskaha i eskaju politike i u njihove interese. Je li onda riječ o blokadi ili okupaciji države i naroda?

Thompson i Sedlar vidljivi su primjeri onog normalnog, žilavog, slobodnog, radišnog, demokratskog, republikanskog i uspješnog dijela naroda koji ni po čemu ne pripada ni eskahaovcima ni eskajugosima treće generacije. Njihov uspjeh i profesionalna biografija nije proistekao ni iz Saveza komunista Jugoslavije ni iz Saveza komunista Hrvatske. Čini se da se obojica ne žele prodati njihovoj mao-ce-tungovskoj logici „toplo-hladno“ (toplo u prigodničarskim situacijama i kad im voda dođe do grla, a hladno u svakodnevnom životu), ni njihovoj praksi – glavu dolje, ruke na leđa, ni ustrašiti njihovim tjeralicama s etiketama, a ponajmanje pokoriti se etici i estetici neumrle kulturne politike „jednog, jedinog i jedinstvenog kulturnog prostora“ – „in this area“, a koju promiče službena kulturna politika posljednjih dvadeset i pet godina.

Treniranje strogoće nad Thompsonom i Sedlarom poučan je primjer na kojemu i relativno pametni, pa i naivno zavedeni ili čak i oni sinekuricom kupljeni i sinekurčinama ušutkani oportunisti mogu zaključiti da ovom i ovakvom neokomunističkom posttuđmanovskom poretku, konglomeratu eskahaovaca i eskajugosa, treba doći kraj, unatoč svim njegovim smicalicama, zamkama i prividima koje proizvodi ne bi li u Hrvatskoj održao neojugoslavenski duh i u pogledu vlasti i moći – status quo.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo