Zdravko Gavran: Trump samo ’konstatira’ nemoć da ratni ishod bude drukčiji od faktične podjele Ukrajine, koja predstoji
Vrijeme:5 min, 32 sec
Premda još mnogo toga nije poznato, a ni posve sigurno, rat u Ukrajini približio se je svom kraju. Primirje, a možda i mirovni sporazum, počivat će na premisi o faktičnoj podjeli Ukrajine. Granica će biti povučena otprilike sukladno sadašnjem stanju na bojištima. Rusija će zadržati Krim i približno ozemlja četiriju ukrajinskih jugoistočnih pokrajina: Luhansk, Donjeck, Zaporižja i Herson. Možda će dati i neke, više simboličke, ustupke. Bit će mnogo moraliziranja, osuđivanja Trumpa zbog popustljivosti Putinu i ostaloga. No, kao i mnogo puta u povijesti, snaga vojne sile i ratno rješenje odnijet će pobjedu nad snagom međunarodnog prava i političkog moraliziranja. Takvo je sada i takvo će u dugom razdoblju ostati stanje stvari. Ukrajina će imati ograničen suverenitet. Amerika će s Ruskom Federacijom donekle normalizirati odnose, što joj je iznimno geopolitički važno i s obzirom na Kinu. Europska unija prihvatit će nemoćno i poltronski, potiho zadovoljna, „svršen čin“. Ruske žrtve bit će ’nagrađene’ teritorijalnim osvajanjem, a ukrajinske žrtve očuvanjem 80 posto teritorija i opstankom ukrajinske države, s blijedom nadom da bi jednom u budućnosti moglo doći do ’sravnjivanja računa’.
Američka mirovna inicijativa čini se da će uroditi željenim plodom, a on je primirje, moguće i trajnije mirovno rješenje za rusko-ukrajinski rat. Takve su u petak navečer bili procjene, a to su potvrđivale i informacije koje su neslužbeno procurile iz dobro upućenih izvora – nakon posljednjeg kruga dijaloga između Bijele kuće i Kremlja. Rat je i započeo ne zbog same Ukrajine, nego zbog (širenja) NATO-a. A glavna je u tom vojnom savezu Amerika. Ona je (pod Bidenom) arogancijom izazvala rusku agresiju, ona će ju sada (pod Trumpom) i zaustaviti.
Na vidiku nije bilo boljeg rješenja, nakon što nije uspio polučiti željene ciljeve sveukupni angažman Zapada protiv Putinove Rusije
Što s obzirom na sve to uopće reći? Jedni će nastaviti moralizirati, drugi osuđivati „Trumpovo popuštanje Putinu“, treći postavljati teška treća pitanja, primjerice o (vjerojatno izostaloj) odgovornosti za tolike žrtve i za počinjene ratne zločine. No sve će to biti ututanj. Realpolitičari prihvatit će, voljko ili nevoljko, diplomatsko rješenje troipolgodišnjeg rata, kojega pozitivnije razrješenje na bojnom polju nije više bilo na vidiku. Osim u smislu daljnjih teritorijalnih gubitaka Ukrajine i njezina daljnjeg slabljenje te eskalacije unutarnje krize, koja se produbljuje. No „budimo realni“!, rekao bi svojedobno hrvatski predsjednik Franjo Tuđman: Budimo realistični i priznajmo da neko bolje rješenje još zadugo nije bilo na vidiku. Samo su još gora rješenja – bilo za Ukrajinu, bilo za Europu, bilo za SAD – predstojala.
Zapad je pokušao što je pokušao i učinio sve što je učinio kako bi spriječio Rusiju u daljnjem zauzimanju ukrajinskog teritorija (Krim je anektiran, a trećina donjeske i luhanske oblasti osvojena od proruskih snaga još u ratu g. 2014.) odnosno prisilio ju na obustavljanje ratnih operacija. Uvođene su nebrojene, premda selektivne i ograničene ekonomske sankcije. Ukrajini se osim sankcijama, od kojih su veliku štetu imale i same europske države (po ruskim izračunima izgubile su jedan bilijun eura), pomagalo i šakom i kapom, što golemim novčanim doprinosima, što raznovrsnim, premda ne svim potrebnim oružjem i logistikom, što političkom i medijskom potporom, što snagom diplomacije, što psihološko-propagandnim ratom. Računalo se da će sve skupa rezultirati izoliranjem Rusije i prisiljavanjem Kremlja da odustane od rata, pod silnim međunarodnim pritiscima raznih vrsta. Ujedno se računalo s financijsko-ekonomski slomom Rusije i sa svrgavanje aktualne (Putinove) vlasti u njoj.
U međuvremenu se sve više pokazivalo, još prije dolaska Trumpa na vlast u drugom mandatu, da se ništa od planiranog i očekivanoga nije, u osnovi, ostvarilo, iako je Rusija pretrpjela teške udarce. No pokazala se žilavijom i samoodrživijom nego što su to zapadni stratezi predviđali. Ukrajinska protuofenziva, uvelike najavljivana kao prijelomna, iz ljeta 2023. nije polučila gotovo nikakve pozitivne učinke. Nakon toga, inicijativu je preuzela protivna, osvajačka strana, koja je vrlo sporo, ali ipak ustrajno, ostvarivala pomalo određene teritorijalne dobitke. Obećavano (od Zelenskog) oslobađanje svih okupiranih teritorija nije još od ljeta 2023. bilo na vidiku. Naprotiv, bila su na vidiku daljnja, makar i postupna, polagana ruska osvajanja (uz goleme žrtve), a i moguća opcija da se ukupna ukrajinska obrana, i sama država, u nekom trenutku dugotrajnoga iscrpljujućeg rata uruši kao kula od karata.
Tragična je strategijska procjena i u Kijivu i na Zapadu bila to da Rusija ne će pokrenuti ili da može izgubiti rat, koji se nije ni pokušalo izbjeći
Možemo, dakle, misliti i govoriti što hoćemo, biti ogorčeni, moralizirati, no tako to biva kada u stvarnosti ne postoji dovoljno moćna snaga koja hoće i može ostvariti političke i vojne ciljeve. A takva je snaga, očito, izostala. Da Hrvatska u Bljesku i Oluji nije uspjela ostvariti ratne ciljeve na terenu, područja pod vlašću „Republike Srpske Krajine“ ostala bi pod okupacijom, ili pomoću plana Z-4 postala „država u državi“, ili bi se u određenim okolnostima posve odcijepila od matice Republike Hrvatske.
Tragična je strategijska procjena i u Kijivu i na Zapadu bila to da Rusija ne će pokrenuti ili da može izgubiti rat, koji se nije ni pokušalo izbjeći. Ne, ona očito nije mogla izgubiti rat. I da je konvencionalni rat počela dramatično gubiti, i da je došlo do prijelomnih unutarnjih pobuna i otpora, nomenklatura u Kremlju posegnula bi za strateškim, pa i nuklearnim oružjima. Ako to ne bi bio spreman učiniti Putin, svrgnula bi ga njegova ekipa i dovela na vlast nekoga tko bi na takvo što bio spreman. I ne samo protiv Ukrajine. A to bi vodilo ka kataklizmi europskih, zacijelo i svjetskih razmjera. Sjedinjene Države pazile su da se to ne dogodi od samog početka rata.
Takvo što velike i druge sile nisu si, in ultima linea, htjele priuštiti. Ono što se događalo ispod te rubikonske crte ispalo je kako je ispalo: na žalost uvelike nepovoljno za Ukrajinu. Uvelike, premda ne onako i onoliko nepovoljno kako je to Putin bio zamislio kada je „posebnom vojnom operacijom“ kanio u roku od nekoliko dana svrgnuti vlast u Kijevu, ondje uspostaviti marionetski režim i tako ’ s leđa’ riješiti i Donbas i ukupni ukrajinski ’problem’ (s ozbirom na proklamirani ulazak Ukrajine u NATO, koji je Putin htio svim sredstvima spriječiti) te cijelu Ukrajinu podvrgnuti svomu vrhovništu, kao što je to već davno učinio s Bjelorusijom.
Trump sada samo „konstatira“ da je tako kako jest i traži optimalno, kako ga njegova ekipa vidi, rješenje. Ako ne optimalno za Ukrajinu, a ono optimalno za SAD. Usput možda optimalno i za Europu (alternativa je eskalacije i proširenje rata na neke druge europske države, a time i zagrijavanje za uporabu nuklearnog oružja), koliko se god Starmer i Macron i neki drugi junačili i još proljetos inzistirali na ratnoj opciji kao jedinomu prihvatljivu rješenju.
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
