Pupovac u Hrvatskoj proizvodi i provodi velikosrpski mit i kult ugroženog Srbina

Budući da sam sto posto siguran kako ovdje imamo posla s iracionalnim idiotizmom državne politike Republike Srbije i s njezinim provoditeljem u Republici Hrvatskoj, ne ću se izrečenim navodima uopće baviti. Ta politika razumije jedino Oluju. Ionako je Pupovac ovih dana već dobio previše nezasluženoga medijskog prostora. Mislim da je neusporedivo važnije od protuhrvatskih navoda notornog proizvođača srpske ugroženosti znati odakle mu navodi dolaze, zašto ih proizvodi, komu ili čemu služe i kamo vode. A kad će tu i takvu politiku u Hrvatskoj „ustaše“ smjestiti u ropotarnicu, sigurno je pitanje prvoga reda važnije od kružnog tijeka Pupovčevih nota ispisanih na velikosrpskom crtovlju. Pupovac je dokaz da uvijek za dom spremni trebamo biti. I ništa više. – Čestitam suborcima Dan hrvatskih branitelja, a čitateljima Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Kao i obično, Pupovac i njegova „privilegovana“ družina, debelo uvaljana u hrvatski državni proračun, ne idu na godišnji odmor. Rade non-stop. Što rade? Za sve državljane u Hrvatskoj bilo bi ljekovito da ne rade to što rade. No, tko bi onda umjesto njih sisao hrvatski proračun i u to ime provodio strategije i taktike „srpskog sveta“ u Hrvatskoj? Tko bi onda bio ljubimac detuđmaniziranoga režima?

Pogledajmo sad, ako imamo pocinčan želudac, što nam zbori stari komunist, gojenac Centra iz idejno teorijski rad dr. Vladimir Bakarić i kućni ljubimac režima u Hrvatskoj. Najbolji etnobiznismen (Radin i Kajtazi nisu mu ni do gležnja, koliko se god trudili, a trude se da ga dosegnu) M. Pupovac otkad se pojavio na političkoj sceni slobodne Hrvatske bavi se isključivo dvojakim poslom: sisanjem i proizvodnjom. Siše nemilice i strategije Beograda i hrvatski proračun. Dvostruko sisanje atavizam srpskih lidera u Hrvatskoj, proteza jugoslavenskih odnosa. Prije njega radili su to Dušan Dragosavac, Veljko Knežević i brojni drugi drugovi. Koliko bi tek sisao da mu uspije u hrvatski ustav uvesti jugokomunistički model Srba kao naroda?! A što zauzvrat proizvodi? Postao je najbolji hrvatski proizvođač kulta ugroženog Srbina, pa očekujem da zbog toga dobije nagradu za životno djelo Vladimir Nazor. U Srbiji je već dobio adekvatne nagrade i priznanja. Nisam provjeravao je li dobio i Orden sv. Save prvog, drugog ili trećeg „stepena“.

Udarniku nema tko uručiti Orden rada s Titovim likom i lentom

Za razliku od relativno primitivnog Save Štrbca (zločinac, tajnik okupacijske Vlade Republike Srpske Krajine, „koeficijent plate 4,70“), Pupovac je lukav trgovac u fotelji presađen iz socijalističke Hrvatske i njezine logike kadrovskih križaljki. Unovčio je svoje usluge kao i većina onih koji su u njoj bili kotači totalitarnog režima. Oni koji nisu imali vlast, ginuli su s obje strane: agresorske i obrambene. Pretvorio se poput mnogih drugih od komunista u demokrata i kapitalista. Nekad je čuvao bratstvo i jedinstvo, danas čuva vlastitu poziciju zakrabuljen „manjinskim pravima“ i u ime „naroda stradalnika u Drugom svjetskom ratu“, proizvodi i podgrijava kult ugroženog Srbina. To mu je osnovna djelatnost. Radi je udarnički, premda mu više nema tko uručiti Orden rada s Titovim likom i lentom.

Neprestano se boji da se to nesagledivo srpsko stradalništvo od srbožderske NDH i ustaša i njihovih potomaka do zadnjeg koljena, ne ponovi. Pritom nikako da objasni kako je moguće da je više Srba bilo poslije Drugoga svjetskoga rata negoli prije njega, a kako to da je Hrvata prije rata bilo više negoli poslije njega. Sve to stoji u službenim popisima stanovništva. Ali kad je riječ o kultu i mitu, onda nema nikakve objektivne dokumentirane povijesti, postoji samo srpska „istorija“, na koju pristaju osim „pupovčadi“ (H. Hitrec) jugokomunistički ostatci u Hrvatskoj, lijeva ljevica i progresivna ljevica, kao i lažno hrvatsko, demokratsko zajedničarenje.

Kako bi se uspješno proizvodio kult ugroženog Srbina, potrebno je sačuvati jugokomunističku službenu „istoriju“ i povijesne činjenice ugraditi u logiku „istorije povesti“. To je temelj na kojemu se lakše grade drugi zločini, a sve u Hrvatskoj je ovako i onako zločinačko, Oluja, Thompson, mimohod, koncert, govor mržnje, proizvodnja traktora i tako dalje. Ako tako nije, onda je na djelu revizionizam, a revizioniste treba ukloniti, zabraniti, eliminirati jer su svi oni u većoj ili manjoj „meri“ prave ustaše i opasnost za „istoriju“ i jugokomunističke tekovine, za suživot i bratstvo i jedinstvo i tako dalje i tako ukrug. Četnikā, istodobno, u toj logici nema i nikad ih nije ni bilo. Nadalje, ista ta logika iz koje potječe i kult ugroženog Srbina nalaže da se na mjestima pokolja Hrvata komemoriraju „srpske žrtve“ i „srpski ustanci“. Hrvatska vlast na sve to gleda s odobravanjem, pa uhićuje hrvatske prosvjednike koji „znaju što je bilo“. Zato je takva vlast osuđena pasti. Kad-tad. A za državu i naciju bolje bi bilo prije negoli poslije. Bude li pak poslije, to će ići na ruku „srpskog sveta“.

Agresivni iracionalni idiotizam

Dakle, da se ne ponovi u stvarnosti i u odnosu na druge, debelo prenapuhano, srpsko stradanje, mora se, kako to nalažu srbijanske strategije, neprestano proizvoditi kult ugroženog Srbina. Jer Srbi su u Hrvatskoj ugroženi „oduvek i zauvek“. Ne mogu biti neugroženi čak ni u neslobodnoj Hrvatskoj, kamoli u demokratskoj Republici Hrvatskoj. Nikakva Hrvatska također nije jamstvo za srpsku neugroženost u „srpskoj Dalmaciji“, „srpskoj Slavoniji“, „srpskoj Lici“ i tako dalje. Sve dok negdje živi posljednji Hrvat – „križanac papige i majmuna“, Srbin je ugrožen.

Kad počne frcati proizvodnja kulta ugroženog Srbina s više mjesta istodobno, blizu je ratni sukob. Pupovac proizvodi kult ugroženog Srbina zasad samo zato da se „čorba“ ne ohladi. Prekomjernim granatiranjem kultom ugroženog Srbina pokrenuta je i posljednja oružana velikosrpska agresija uspješno okončana Olujom (zato je Oluja zločin!). Imam o toj vrsti srpske proizvodnje pola tone materijala: tiskanoga, knjiškog, slikopisnog, audio, audiovizualnog… Skupljao sam ga u želji da proučavanjem pokušam razumjeti odakle dolazi, zašto postoji i kuda ide. Poslije petnaestak godina sustavna istraživanja došao sam do zaključka kako je riječ o vrlo agresivnom iracionalnom idiotizmu. I o beskrupuloznom shvaćanju povijesti, sadašnjosti i budućnosti kao kružnoga tijeka ponavljanja istoga. Tako da se ne mogu načuditi činjenici da hrvatske vlasti i danas na njega, mislim na taj idiotizam, pristaju i ’pȕšē’ njegove fore, među koje pripada i kult ugroženog Srbina. On dolazi iz same srži velikosrpske mitomanije, postoji zato da se ostvari velika Srbija, u bilo kom obliku, kako bi „svi Srbi živeli u jednoj državi“ (a „najlepše“ im je u Hrvatskoj i na „našem moru“) i ide u neprestano kružno ponavljanje o kojemu sam svojedobno pisao pa sam nekoliko godina završavao na tjeralicama Pupovčeva Biltena. Zbog „govora mržnje“ i sličnih gluposti.

I tako se Pupovac ovih dana osvrnuo na Thompsonov koncert i mimohod Oružanih snaga Republike Hrvatske, na Oluju i govor mržnje u Hrvatskoj, na ovo i ono. Osvrnuo se s pozicije provoditelja i proizvođača kulta ugroženog Srbina. Kako drukčije?! Jedino to i zna, jedino to i radi cijelo vrijeme svojega političkog i prekomjerno plaćenog angažmana. Dojadio je čak i Jutarnjem listu, što sam mislio da nije moguće, pa je ovaj pustio kritički intoniranu kolumnu na neutemeljenu, iracionalnu, Pupovčevu kritiku. Oglasio se u Srbiji (a gdje drugdje ako ne tamo?!). Pogledajte poveznicu i čujte sve otrovne podgrijane bureke proistekle s beskonačne trake proizvodnje kulta ugroženog Srbina: Pupovac: Tompson, parada i 30 godina “Oluje” – kako Srbi dočekuju hrvatsko slavlje | Region | RTS. Pravi naslov toga priloga jest već viđen i pročitan – „Do istrage vaše ili naše“.

Budući da sam sto posto siguran kako ovdje imamo posla s iracionalnim idiotizmom državne politike Republike Srbije i s njezinim provoditeljem u Republici Hrvatskoj, ne ću se izrečenim navodima uopće baviti. Ta politika razumije jedino Oluju. Ionako je Pupovac ovih dana već dobio previše nezasluženoga medijskog prostora. Mislim da je neusporedivo važnije od protuhrvatskih navoda notornog proizvođača srpske ugroženosti znati odakle mu navodi dolaze, zašto ih proizvodi, komu ili čemu služe i kamo vode. A kad će tu i takvu politiku u Hrvatskoj „ustaše“ smjestiti u ropotarnicu, sigurno je pitanje prvoga reda važnije od kružnog tijeka Pupovčevih nota ispisanih na velikosrpskom crtovlju. Pupovac je dokaz da uvijek za dom spremni trebamo biti. I ništa više.

Čestitam suborcima Dan hrvatskih branitelja, a čitateljima Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Povezano:

D. Borovčak: Sjajno predpremijerno predstavljanje “Stoljeća srbijanskog terora” u Zaprešiću

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo