Drugi pišu: Još jedna priča o (balkanskom) buretu… Je li barut (još) mokar?

Još od Berlinskog kongresa 1878. do danas nije bilo većeg međunarodnog skupa koji se nije bavio stanjem na (brdovitom) Balkanu, slijedom čega su ga i krstili – buretom baruta. I, svih proteklih godina svjedočimo kako je neznani (krsni) kum pogodio s imenom.

Izvješće što ga je u drugoj polovici srpnja objavila Sigurnosno obavještajna agencija (SOA) Hrvatske, odnosi se, dakako, na prošlu godinu. No, usprkos tomu snažno koincidira s nekim aktualnim događajima na tzv. Zapadnom Balkanu, iz koga se, kao iz kakva teškoga gliba, Hrvatska nastoji izvući – s promjenljivim uspjehom – čak i prije negoli su joj se 1. srpnja 2013. širom otvorili briselski dvori.

Slijedom čega se ističe (i) kako je Hrvatska sigurna i stabilna demokracija, ali je sigurnosno okruženje izazovno i nestabilno. Pritom se kao temeljni izvor terorističke prijetnje za Europu predstavlja islamski ekstremizam, poglavito samostalnih napadača inspiriranih džihadističkom propagandom među kojima je u porastu broj mladih i maloljetnih počinitelja i imigranata u EU iz država Afrike i Azije. Što se ilustrira činjenicom da su u Hrvatskoj susjednim zemljama zabilježeni džihadistički napadi, dok je na području Zapadnog Balkana znatan broj bivših pripadnika terorističkih organizacija pušten na slobodu nakon odsluženja kratkih kazni.

Džihadisti i u zatvoru i na slobodi

„Terorističke napade u Europi posljednjih godina ponajviše izvršavaju mlađe radikalizirane osobe inspirirane terorističkom propagandom, lako dostupnim i priručnim sredstvima, poput noževa ili vozila. U 2024. u susjednim državama zabilježena su dva individualna džihadistička teroristička napada (Beograd i Bosanska Krupa). Na području Zapadnog Balkana se proteklih godina stotine džihadista, bivših pripadnika ISIL-a i drugih terorističkih organizacija u Siriji i Iraku, vratilo u matične države. Oni su osuđivani na kratkotrajne kazne zatvora i većina je već na slobodi.

Iskustva govore da se džihadisti u zatvorima rijetko deradikaliziraju, a svoje radikalne stavove nastavljaju propovijedati tijekom boravka u zatvorima, kao i po izlasku“, navodi se i zaključuje kako je Hrvatska i dalje društvo u kome ekstremizam, ni po jednoj osnovi, vjerskoj, ideološkoj ili nacionalnoj, nema značajnije uporište, kao ni potporu u javnosti, a time ni snagu ili potencijal za destabilizaciju nacionalne sigurnosti.

Samo nekoliko dana nakon ovih procjena, u Bosni i Hercegovini su se zapravo zaredali incidenti koji se povezuju s ekstremizmom, čiju je adresu SOA detektirala. Skupina muškaraca bošnjačke nacionalnosti okupila se na spomen-obilježju poginulim hrvatskim braniteljima na Pješčari, nedaleko od Nove Bile, te na mjestu posebnoga pijeteta za Hrvate ovoga kraja klanjali i snimali svoj provokativni performans te sve to prenosili putem TikTok profila. Tako su se „uživo“ mogle čuti brojne uvrjede, izrugivanje 68 hrvatskih branitelja, otvorena mržnja prema Hrvatima, koje ovi (uglavnom) bradati juršinici posprdno zovu Matani.

Daleko je lijepa Švicarska

Dan kasnije, kao, valjda, nastavak incidenta s Pješčare, u Novoj Biloj je iz svatovske kolone okićene (…) ratnim i arapskim zastavama, uz pjesmu i slavlje, pucano uz ratne pokliče.

I tu nije kraj, 20. srpnja mostarski je umjetnik Damir Mumbašić objavio na svome Facebook profilu videozapis na kome se vidi kako oskrnavljuje križ na brdu Hum iznad Mostara, išaravši ga sprejom. Zanimljivo, Mumbašić se u međuvremenu predomislio pa je video uklonio. Međutim, neke su redakcije snimku dobile prije njegova brisanja. A, onda, poslije 24 sata, obznanio je, u nekoj vrsti isprike, kako nije imao lošu namjeru. Nešto slično kao što je postupila Sanija Ameti koja je, nakon što je ispalila 20-ak metaka na sliku Djevice Marije i malog Isusa, napisala kako nije prepoznala vjerski značaj slike te (ipak) molila za oprost. Razlika je samo u tomu što je sud u Zürichu ovo „neprepoznavanje“ okarakterizirao kao omalovažavajuće i bolno nepoštivanje kršćanskih uvjerenja, s potencijalom narušavanja vjerskog mira.

Za što je tužitelj zatražio uvjetnu kaznu od 10 000 švicarskih franaka i kaznu od 2 500 franaka, kao i podmirenje sudskih troškova – budući da je riječ o bjelodanom poticanju na nasilje nad kršćanstvom, što je kolokvijalno kazano u (ovakvoj) Europi ušlo u modu.

U mostarskom je pak slučaju bilo dovoljno da Mumbašić kaže kako je iz miješanog braka, da je rođeni Mostarac i kako mu je, eto, žao… I nikom ništa! Glede pak gazija s Pješčare i revolveraša iz Nove Bile, treba kazati kako je policija uistinu žurno reagirala i uhitila počinitelje. Ostalo je na sudu, pa ćemo eto vidjeti koliko smo daleko od Švicarske.

Gdje je srpski grob…

Zanimljiv je, posebice u aktualnim okolnostima, dio SOA-ina izvješća koji se odnosi na Srbiju, u komu se, iz ino, konstatira kako je Rusija obavještajno ojačala svoju nazočnost u hrvatskome susjedstvu. U kontekstu čega Srbija i dalje promovira koncept „Srpskog sveta“, komu je cilj okupljanje Srba u susjednim državama, osobito u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu. Što je, u biti, prilično zlokobno budući da je na djelu déjà vu s kraja 1980-ih kada su se Srbi, pod patronom Beograda, okupljali pod egidom: Gdje god je srpski grob, tu je i Srbija.

Samo je zapravo jedna okolnost drugačija; Na popisu „srpskih zemalja“ nema – Hrvatske, čak niti na popisu najdesnijih stranaka i pokreta tamo daleko. Naime, desničarski pokret Naši pokrenuo je ovih dana inicijativu za izgradnju fizičke prepreke – zaštitnog zida – duž granice s Hrvatskom, kao mjeru nacionalne sigurnosti, kontrole migracija, sprječavanja krijumčarenja i zaštite teritorijalnog integriteta. „Podizanje zaštitnog zida imalo bi, ne samo sigurnosnu, nego i jasnu političku poruku – Srbija je država koja štiti svoje građane, istinu i interese. Suradnja je moguća samo s onima koji Srbiju poštuju i koji su spremni da se s iskrenom namjerom suoče s prošlošću“, tumače ovu trumpizaciju hrvatsko-srpske meje, uz, jasno, konstataciju kako su povijesni odnosi između Srbije i Hrvatske obilježeni kontinuiranim aktima nasilja, progona i diskriminacije prema srpskom narodu. A tu onda udaraju u stare tambure – gusle, to jest! – pa spominju NDH i – prigodno – Oluju…

Čekajući veće nasilje

Riječ je o (i) inače kroatofobnom pokretu koji je još 2012. tražio od nadležnih tijela da zabrane: B92, Blic, Danas, Peščanik, Vreme, Republiku, Glas Amerike i Slobodnu Evropu, sve „antisrpske medije“ koji se, vele, financiraju „prljavim novcem hrvatske mafije“. Dobro, nije – možda? – utjecaj rečenoga desničarskog pokreta vele koliki, ali neki njihovi stavovi sukladni su onima Aleksandra Vučića. Ponajprije oni što se odnose na studentske prosvjede koji su od 1. studenoga 2024. do danas nerješiv problem za njegov režim i koji prijete građanskim ratom.

Možda Jutarnji list (malo) pretjeruje kada veli kako bošnjački lobisti vode tajni rat protiv Hrvatske, zapravo Hrvata općenito, ali nije ova „analiza“ tandema analitičarskih gazija Čančar & Ćidić daleko od toga. Šlagvort joj je onaj isti koji rabe i tzv. probosanske stranke u BiH s tezom o dvostrukoj agresiji nad Tisućljetnom i Nedjeljivom…

Uostalom, kada SOA tretira aktualni „srpski ustanak“, apostrofira činjenicu da je Hrvatska označena kao trajni antisrpski faktor. Slijedom čega srbijanske državne institucije hrvatske državljane proglašavaju prijetnjom za nacionalnu sigurnost, protjeruju iz Srbije ili čak pritvaraju. A, evo, prošloga je tjedna srbijanski predsjednik na Pinku prosvjednike nazvao Hitlerovim sljedbenicima te ponovio svoju staru tezu kako je u Srbiji na djelu obojena revolucija, orkestrirana i plaćena izvana, pa i hrvatskim eurima. Uz to, na pitanje zašto ne sklanja blokadere – on je kum toga imena – kazao je kako ih ne želi „hapsiti“ dok ne naprave kakvo veće nasilje. Predsjednički mandat Vučiću, inače, traje još godinu, pa treba vidjeti hoće li ga Srbi čekati prosvjedujući po ulici kao i ovih deset mjeseci, ili će pak pribjeći kakvom „većem nasilju“?!

MN/Podmukli(ji) Hrvati…

I, dok se, evo, u Srbiji govori o građanskom ratu, bošnjački lobisti Ismet Fatih Čančar i Ismail Ćidić u Foreign Policyju imaju uistinu znakovitu tezu:

„… Dok međunarodni akteri već dugo tretiraju Dodika kao zgodnu metu kako bi pokupili diplomatske bodove bez konkretnih koristi za BiH, u velikoj mjeri ignoriraju, a ponekad i potiču, mnogo podmukliju prijetnju koja dolazi od tvrdolinijaških hrvatskih nacionalista iz Hrvatske i Bosne. Hrvatsko vodstvo već gotovo 20 godina sustavno potkopava suverenitet Bosne i Hercegovine. HDZ BiH, bosanskohercegovačka podružnica vladajuće hrvatske stranke i politički akteri iz ratnog razdoblja, već dugo je glavni instrument političkog utjecaja i uplitanja Zagreba u Bosnu“, tvrde ovi analitičari praktički uoči, baš kao što je to primijetio Jutarnji list, 22. srpnja, na dan, dakle, kada su 1995. u Splitu Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali Splitsku deklaraciju o – ponajprije! – zajedničkoj obrani od srpske agresije. Nakon čega je – poslije Alijine zamolbe – spriječeno da, primjerice, Bihać doživi sudbinu Srebrenice…

Možda rečeni zagrebački list (malo) pretjeruje kada veli kako bošnjački lobisti vode tajni rat protiv Hrvatske, zapravo Hrvata općenito, ali nije ova „analiza“ tandema analitičara-gazija Čančar & Ćidić daleko od toga. Šlagvort joj je onaj isti koga rabe i tzv. probosanske stranke u BiH s tezom o dvostrukoj agresiji na Tisućljetnu i Nedjeljivu…

Ozemlje, ili makar dobar dio onoga što tretira SOA u svojoj analizi, znano je, nažalost, i kao bure baruta. Još, naime, od, u najmanju ruku, Berlinskog kongresa 1878. do danas nije bilo većeg međunarodnog skupa koji se nije bavio stanjem na (brdovitom) Balkanu, slijedom čega ga i jesu krstili – buretom baruta. I, svih proteklih godina svjedočimo kako je neznani (krsni) kum nedvojbeno pogodio s imenom.

Pitanje je evo trenutačno: Koliko je danas barut – u tom buretu! – suh, odnosno mokar?! I tko sve drži žigicu?

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo