Ivan Samardžija: Kratak osvrt na zagrebački svečani mimohod povodom veličanstvene obljetnice Oluje
Vrijeme:4 min, 12 sec
“Bit ću toliko slobodan pa ću napisati otvoreni prijedlog da se ovakav mimohod izvodi svakih pet godina ili još bolje svake dvije godine, pa da još redovitije možemo pratiti razvoj naše vojne snage s ponosom na našu teško stečenu slobodu. Slava svim živim, poginulim i stradalim hrvatskim braniteljima te novim vojnim snagama koje tek stasaju na ponos Lijepe Naše!” – autorova je poruka na kraju ovoga kraćeg osvrta na jučerašnji veliki i impresivni mimohod Hrvatske vojske.
Jučer, 31. srpnja 2025., održan je zagrebački svečani vojni mimohod povodom 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluje, uspješno provedene u kolovozu 1995., operacije koja je obilježila pobjedu ratnih 90-ih godina prošloga stoljeća na hrvatskome tlu. Mimohod je započeo prema planu i programu oko 17 sati popodne, a sav je program tekao prema unaprijed utvrđenom i uvježbanom rasporedu, uz neka manja vremenska odstupanja. Svečanom mimohodu nazočio je velik broj građana, građani su pristigli iz cijele Lijepe Naše, viđene su registarske oznake iz Kutine, Bjelovara, Makarske, Šibenika i brojnih drugih hrvatskih krajeva. Hrvatska i Hrvati su ponovno bili jedno! Mnoštvo obitelji s djecom, mnoštvo mladih, mnoštvo branitelja… Zagreb je, nakon zagrebačkog koncerta Marka Perkovića Thompsona 5. srpnja ove godine, ponovno izgledao jedinstveno i ponosno. Teško je reći koliko je građana nazočilo tom događaju zbog dužine trase cijeloga mimohoda i dužega vremena trajanja, ali može se pretpostaviti da je riječ o više desetaka tisuća građana koji su bili raspoređeni duž trase kojom se odvijao mimohod.
Uspoređujući ga s onim prethodnim, koji se odvio 4. kolovoza 2015., dakle prije punih 10 godina, mogu reći da se itekako vidi da je hrvatska vojna sila znatno uznapredovala. Vojno naoružanje, iako se pretpostavlja da nije, zbog svoje količine, predstavljeno u stopostotnom opsegu, nešto je čime hrvatski građani trebaju i moraju biti ponosni. Dio poreza koje plaćamo odvaja se za tu istu vojsku i svakom građaninu trebalo bi biti drago vidjeti da vojska napreduje i da je spremna za najnovije izazove. Neki kažu da je prema jučer viđenome Hrvatska itekako regionalna vojna sila. Osobito ne volim kada se Hrvatsku stavlja u neke “regije” i “regione”, ali drago mi je čuti i vidjeti da Hrvatska ima perspektivnu vojnu snagu, posebice uzevši u obzir činjenicu da smo prije samo 30 godina vodili krvavi obrambeni rat protiv tada mehanizacijski nadmoćnijeg, ali duhom slabijeg protivnika.
Nisam vojni stručnjak, iako sam kao mladić imao želju postati časnikom hrvatske vojske, ali život me odveo na drugi put, onaj u kojemu se često bavim proučavanjem ratovanja u Europi i svijetu te drugim povijesnim temama. Ovih se dana mogu čuti razni negativni i ružnim riječima nastrojeni komentari protiv mimohoda iz države koja je svoj agresorski rat protiv Hrvatske izgubila… I to je normalno, jer tko gubi, ima se pravo ljutiti, a upravo zbog toga i takvih ljudi hrvatska vojna sila uvijek mora težiti tome da bude maksimalno spremna za sve vrste vojnih zadaća kako bi naši građani i građanke, kao i njihova djeca, mogli mirno spavati. Na mimohodu smo imali prigodu vidjeti i neke ljude koji su se protivili nedavnom zagrebačkom koncertu, ali njih treba zanemariti. Jučer su najbitniji bili hrvatski branitelji, oni bez kojih hrvatske vojske danas ne bi bilo, a ni slobodne i suverene hrvatske države koja je krvavo stečena 90-ih godina prošloga stoljeća.
Bilo je i onih koji su mimohod pokušali prekinuti nekom vrstom protesta ili, bolje rečeno, performansa, koji nije imao apsolutno nikakva smisla. Zašto? Upravo zato što bi ti isti, nazovimo ih performeri, u slučaju da sutra izbije rat, prvi plakali da žele mir i da ih netko mora braniti. Upravo oni i njima slični ne shvaćaju da živimo u vremenima kada države moraju biti spremne na tzv. crne dane, ali usputno graditi svoju državu predanim radom i čuvati ju pod svaku cijenu. Ona je naša, za nas su je izborili naši hrabri branitelji, i ona mora ostati slobodna i suverena te europska država, a na nama je da ju pokušamo što više osnažiti i poboljšati, neumorno radeći za nju.
Bio sam prisutan na jučerašnjem mimohodu i mogu reći da je prisutno mnoštvo s ponosom i suzom u oku pratilo hrvatsku vojsku, policiju, vatrogasce, pripadnike HGSS-a. Narod je jučer bio ponosan na stare i mlade, na one koji su stvarali i one koji su spremni opet braniti svoju Domovinu. Tako i treba biti, jer bez ponosa na stvaratelje slobode, na njihove potomke i nove vojne snage nema bezbrižna i mirna sna potkrijepljena domoljubljem, “okupana” ponosom na ono što je oduvijek naše, a i kada nije bilo naše, bilo je naše u velikim srcima hrvatskih ljudi do konačnog ostvarenja slobode.
Raspravljalo se o stanju cesta nakon mimohoda, ali mislim da je to besmisleno i bezobrazno omalovažavanje veličanstvenog mimohoda. Bit ću toliko slobodan pa ću napisati otvoreni prijedlog da se ovakav mimohod izvodi svakih pet godina ili još bolje svake dvije godine, pa da još redovitije možemo pratiti razvoj naše vojne snage s ponosom na našu teško stečenu slobodu. Slava svim živim, poginulim i stradalim hrvatskim braniteljima te novim vojnim snagama koje tek stasaju na ponos Lijepe Naše!
Ivan Samardžija/Hrvatsko nebo
