Federirajuće teze za hrvateke

Navođeno i primitivno hrvatsko desnilo ušlo je u ljetnu političko-turističku sezonu s tri „nove“, gotovo proljetne teze uz pomoć kojih prežvakava praznu slamu. Centralni komitet i njegov izvršni politbiro na svojim zatvorenim „plenumima“ usvojili su „novi kurs“. To su nekad izvorni pioniri jugokomunizma nazivali „federiranje federacije“. U osnovi riječ je o prividu promjene stvaranjem kolektivne obmane i o balansiranju režima s ciljem da ostane „vodeća politička snaga“ a da se pritom ne dira u njegov monolit i tako ostane „avangarda radničke klase“, predvodnik svih „radnika, seljaka i poštene inteligencije“, dakle, svih onih koji nemaju nikakve ambicije povesti narod u puninu slobode i napokon ga uvesti u 21. stoljeće. Ukratko: Partijske teze za „hrvateke“ (Z. Hodak)!

Urbi et torbi poručeno nam je: Prvo, Thompsonov koncert vratio je politiku u 1990. Drugo, HDZ se vraća hrvatstvu. Treće, SDP i ljevica vraćaju se jugoslavenstvu. Odmah treba reći da su sve tri teze klimave. Nijedna od teza ne zadovoljava kriterij istinitosti. Ali zadovoljava režimsko „federiranje“ radi statusa quo. U svakoj ima zrno istine, da se lakše mogu probaviti.

Usput i ovo – o federiranju federacije pisah relativno nedavno, na istom ovom mjestu, pa da se ne ponavljam, čitatelju dajem poveznicu Nenad Piskač: Federiranje federacije od Bakarića i Tita do Holznera i Bidena – na članak pod naslovom „Federiranje federacije od Bakarića i Tita do Holznera i Bidena“. Jedna od teza u članku jest i ova – iako je federacija umrla, federiranje je preživjelo. Za razliku od federirajućih teza, ova je sigurno istinita.

Teza prva: Koncert vratio hrvatsku politiku u 1990.?!

Ova teza zlorabi koncert MPT-a u politikantske svrhe i zapravo obavlja ulogu proteze jugokomunističkog federiranja federacije. Thompsonov veličanstven koncert održan u Zagrebu, s kojim je započelo najnovije federirajuće razdoblje turističke politsezone u tekućem mandatu, nije ni u kakvoj svezi s političkim promjenama. Koncert nije i ne može nikamo vratiti ničiju politiku, pa ni hrvatsku – ako takvo što još postoji, u godinu 1990. Nema primjera ni u nacionalnoj ni u europskoj, a ni u svjetskoj političkoj povijesti da je nečiji koncert vratio bilo čiju politiku u željenu godinu. Općenito svaki povratak politike na staro, bilo to staro dobro ili ne, u osnovi je korak unatrag. Hrvatskoj treba pokret unaprijed, budući da je model upravljanja državom, koji uključuje i neprestano larpurlartističko federiranje, dokraja potrošen kao i svi njegovi ključni sastavni dijelovi, to jest političke stranke, politički sustav, Ustav i izborni sustav – svi oslonjeni na „federe“ (hrv. – opruge) propaloga „federativnog“ sustava SFRJ. Ta je teza je ujušak političkog romantizma i zakrpe poderanih gaća te skretnica na slijepi kolosijek.

O tomu pak što je Thompsonov koncert doista bio i ostao, što je sasvim druga tema, drugom prigodom, bude li je. Njegove koncerte, pravo na pjevanje i repertoar javno sam podupirao dok je režim „svim raspoloživim sredstvima“ radio protiv njega. A to je radio koliko se sjećam najmanje dvadeset i pet godina (četvrtinu stoljeća) unatrag. I ne samo hrvatskom branitelju Marku Perkoviću, već i daleko šire od njega i odnošenja režima naspram njemu.

Tezu da je koncert MPT-a vratio hrvatsku politiku u 1990. nitko ne potkrjepljuje nijednom objektivnom, mjerljivom, činjenicom. Hrvatska unutarnja i vanjska politika ista je prije i poslije koncerta. Ono što nije isto poslije koncerta jest to da je Thompsonu i njegovoj mnogobrojnoj publici, u koju i sam pripadam, dopušteno puno pravo javnosti. Thompsonu je režim napokon dopustio da smije pjevati. To s povratkom politike u 1990. nema nikakve sveze, osim u uskim glavama u nigdinu navođenih hrvateka.

Teza druga: HDZ se vraća hrvatstvu

To je opasna teza, gotovo otrovna. Ona pretpostavlja da se HDZ odvratio od hrvatstva i da se ponovo vratio njemu, i to na koncertu dotad proturežimskog, a najpopularnijeg, pjevača. Očito je voda došla do grla kad se pribjeglo ovoj federirajućoj i ključnoj tezi. Naime, kaj. Ako režim obnaša vlast s osvojenih 16 posto glasova i tendencijom daljnjeg pada osvojenih glasova, onda je jasno da mora podebljati bazu ili će završiti u banani. Kako podebljati izbornu bazu izgubljenu u godinama kad je bio odvraćen od hrvatstva, to jest od nacionalnih interesa? Federiranjem! Odatle dakle dolazi teza br. 2. Ona ne zadovoljava kriterij istinitosti, barem ne u onom dijelu koji se odnosi na povratak hrvatstvu. Teza bi bila istinita samo u slučaju da je HDZ neposredno prije ili poslije koncerta dao veće pravo glasa hrvatskoj dijaspori, da je smanjio privilegirana prava „pupovčadi“ (H. Hitrec), da je pokrenuo ustavne promjene, da se pokajao za sve haaške izdaje hrvatskih branitelja, da se odrekao Istanbulske konvencije i Marakeškog kompakta, da je priznao nesposobnost i pokajao se za uništenje gospodarstva i poljoprivrede, da je barem izrazio žaljenje zbog iseljavanja Hrvata i uvoz stanovništva, žaljenje i zbog toga što je osiromašio Hrvate uvođenjem eura u gotovo istoj mjeri kao u doba kad se krunu zamijenilo srpskim dinarom, da je, da je, da je… Kako ništa od toga nije objektivna istina, onda je i teza neistinita i ne može biti istinita sve da Aristotel nije, a jest, došao do istine kako je cjelina više negoli zbroj njezinih dijelova (federā, oprugā).

HDZ se ne vraća hrvatstvu. Ako se pak vraća, onda treba točno utvrditi gdje i kako se u političkom smislu odvratio od hrvatstva. Osobno smatram da se odvratio i da ga Thompsonov koncert ne može vratiti hrvatstvu, kao što ne može vratiti ni hrvatsku politiku u 1990. Za takav zaokret potrebna je lustracija stranke iznutra. A to očito ne dolazi u obzir! Nakon što su u stranci uspješno lustrirani „tuđmanisti“, nikakva druga unutarstranačka lustracija (recimo karijerista, kleptomana i drugih općem dobru neprispodobivih) nije ni u pelenama.

Treća teza: SDP i ljevica vraćaju se jugoslavenstvu

Tezu ne treba obarati iako nije točna. SDP i ljevica u Hrvatskoj nikad nisu odustale od jugoslavenske ideje. Nikad. No, čini se da se ne će oporaviti od činjenice što im je HDZ ukrao projugoslavensku politiku istodobno dok je u razmjernoj mjeri odustajao od hrvatstva, toliko jako da je režim morao izmisliti tezu br. 2. Ukratko, ni treća teza ne pije vodu.

Budući da nijedna od tri federirajuće teze ne može izdržati test istinitosti, sve su tri lažne. Proistekle iz ideoloških laboratorija. Bilo bi opasno letjeti prema njima zbog njihova ’prohrvatskog’ miomirisa pa se uhvatiti na njih kao kanarinac na političko ljepilo, ili ne daj Bože braniti ih i propagirati.

Sve me to podsjetilo na prastari vic iz sedamdesetih godinama o tomu kako su mucavca pitali, kao očevidca prometne nesreće, kako se nesreća dogodila, a on sirotan nije mogao reći f pa opisujući situaciju kaže: „Pederi su prcali“. Federi su frcali, to jest opruge su frcale.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo