Nedjeljna propovijed: Molitva – znak zajedništva s Ocem, a ne izgovaranje ’moćnih’ i ’snažnih’ molitvenih riječi!

„Isusu je prije svega važan način i smisao molitve, jer riječi trebaju pratiti ispravan odnos prema Bogu, a ne biti kao neke magijske, više ili manje ‘jake’ ili ‘moćne’ riječi kojima trebamo Boga umilostiviti“ – ističe u propovijedi uz misna čitanja za 7. nedjelju kroz godinu – C don Ivan Bodrožić na svom portalu Patrologija.com. Na današnju nedjelju obilježava se i Svjetski dan baka i djedova te starijih osoba, koji je proglasio papa Franjo 31. siječnja 2021., a svake godine u Crkvi se slavi na četvrtu nedjelju u srpnju.

Kršćanin bi po svojoj definiciji trebao biti biće molitve. A kad to znamo to nas više začuđuje činjenica koju uočavamo u Evanđelju, a to je da Isus svoje učenike nije učio moliti, dok je Ivan Krstitelj u tomu bio revniji. No s druge pak strane Isus nije zanemarivao molitvu, jer je on sam molio često. Štoviše, moglo bi se reći da je bio neprestano uronjen u molitvu, što nije moglo proći neprimijećeno. Tako isto i ovom zgodom kad su ga učenici uočili da moli, smogli su hrabrosti upitati ga da ih nauči moliti. Isus pristaje na njihov zahtjev govoreći im što trebaju moliti. No dok ih poučava riječima molitve koju je sveti Luka prenio u kraćem obliku nego što ju imamo kod sv. Mateja, ne uči ih samo izgovaranju riječi, premda im nudi i određene riječi kojima se trebaju služiti i sadržaje za koje trebaju moliti. Isusu je prije svega važan način i smisao molitve, jer riječi trebaju pratiti ispravan odnos prema Bogu, a ne biti kao neke magijske, više ili manje ‘jake’ ili ‘moćne’ riječi kojima trebamo Boga umilostiviti.

Upravo zato ne može se „naučiti moliti“; molitvene formule još nisu molitva

Upravo zato ne može se naučiti moliti. Može se naučiti određene formule, ali to još nije molitva. Molitvu treba živjeti, jer ona očituje koliko je živ naš odnos s Bogom. Molitva nije nikakva magijska tehnika ili čarobna formula, niti je izvanjska manifestacija, već je prije svega životni stav pred Bogom. Takav stav imao je Isus, koji je onda trajno bio uronjen u molitvu, te je i sve drugo što je činio i govorio izviralo iz njegova molitvenog stava s Ocem. U tom duhu on nije pokretao nikakve velike molitvene inicijative ni lance, pa nije niti učenike učio molitvenim formulacijama, no poticao ih je na iskren djetinji i prijateljski odnos s Bogom. Upravo zato uz riječi molitve kojoj ih uči, on priča i dvije prispodobe da im predoči na koji način treba moliti. Jedna je prispodoba o prijatelju kod kojega treba iskati da posudi kruha, a druga je o ocu koji svojoj djeci daje sve ono dobro koje ga ištu.

U molitvi trebaju imati veliko povjerenje u onoga u koga ištu, te pokazati ustrajnost srca – koje treba iskati, tražiti i kucati, da bi mogli primiti i pronaći, to jest da bi im se moglo otvoriti. Tko ne njeguje prijateljski i djetinji stav pred Bogom, da izgovori ne znam koje riječi i molitve formule, daleko je od prave molitve. A onaj tko zna da je Bog prijatelj i Otac, samim time mora znati da nije automat za uslišavanje naših želja, već netko tko nas odgaja, vodi i pomaže da živimo u cjelovitu zajedništvu s njime. Upravo zajedništvo s njime jamči nam neograničen pristup u sva njegova dobra i sva obilja njegova srca.

Molitveni lanci – pokazatelj naše iskrivljene slike o Bogu

Na žalost, ni mi danas kao ni apostoli nekada ne znamo te činjenice i istine o molitvi, pa se stoga na društvenim mrežama stvaraju molitveni lanci, te se promiču ‘moćne’ i ‘snažne’ molitve za svakodnevno ili prigodno moljenje koje najčešće pokazuju da imamo iskrivljenu sliku o Bogu. Kao da će naša uvjerljivost ili uvjeravanje Boga biti djelotvornije ako nas je više okupljenih da izgovaramo određene molitvene formule ili Gospodinu predstavljamo svoje zahtjeve u veliku broju. Kao da će naše kucanje biti snažnije ako nas više bude kucalo na vrata Božjega srca, ili će naše traženje biti plodonosnije ako nas više traži ispunjenje prošnji koje Bogu upravljamo. No molitva je posvemašnje usredotočenje srca prema Božjem srcu, te je traženje da budemo sveti kao što je on svet. Molitva je želja da već sada živimo kao anđeli u njegovu kraljevstvu, jednako kao i potreba da se hranimo njegovim nebeskim kruhom kao hodočasnici u ovoj zemaljskoj dolini.

Zato i nas Isus danas potiče da razvijamo sve više i više osjećaj da smo djeca Očeva i da u tom osjećaju i po tom osjećaju živimo. Jednako tako potrebno je razvijati i osjećaj da je Bog vjerniji i velikodušniji, spremniji i raspoloživiji od svakog zemaljskog prijatelja, te nam velikodušno daje samoga sebe. Te ako nešto u molitvi trebamo tražiti, to je onda da ga bolje upoznamo i više ljubimo, te će nam on s obiljem mudrosti i ljubavi darovati i sve ostalo što nam je potrebno za život.

Molitva nije mehanizam, nego spona ljubavi kojom se vežemo uz Gospodina

Ali ako mi tražimo sve drugo, samo ne tražimo njegovo sveto lice i ne težimo prijateljskom zajedništvu s njime, beskorisno je da nam išta dadne, pa taman to bilo zdravlje, dug život i veliki životni uspjeh. Molitva zato nije mehanizam kojim se želimo domoći mrvica ljudskih usluga, već čista želja i velika spona ljubavi kojom se vežemo uz Gospodina puni djetinjeg povjerenja koja nam čisti dušu od spona grijeha, od pošasti nepraštanja i od izazova napasti koje na nas vrebaju i razdiru nas iznutra.

Neka nas danas Isusov molitveni stav, te riječi koje sažimlju bit molitve, kao i prispodobe kojima ističe smisao molitve, potaknu da kao kršćani budemo uvijek više ljudi molitve. Ali ne bilo kakve, površne i formalne. Ne molitve koja se sastoji u ponavljanju fraza i formula, već da budemo ljudi istinskog djetinjeg stava pred Ocem nebeskim koji teže uvijek čvršćem i iskrenijem zajedništvu s njime. Takvim molitvenim stavom pročistit ćemo dušu i otvoriti srce pa će nam Otac nebeski ispuniti sve želje i potrebe svojom svetom prisutnošću.

Patrologija.com/Hrvatsko nebo