Nuriyev u glasilu Politico: Zapad ne može pomoći Ukrajini da dobije rat – ali bi mogao pomoći da ga privede kraju
Vrijeme:5 min, 19 sec
„Dok se rat u Ukrajini razvlači još jednu godinu, tešku istinu postaje još teže ignorirati: vojna pobjeda možda više nije realan cilj za Kijev – bez obzira koliko milijardi Zapad šalje ili koliko ruskih vojnika pogine.“ – Od te postavke iznesene u prvoj rečenici polazi na Zapadu cijeljen stručnjak za geopolitiku Elhan Nuriyev[1]. Prenosimo nastavak njegova članka s portala Politico.eu.
Ovo nije popularno gledište u Washingtonu ili Bruxellesu, gdje se i dalje polazi od pretpostavke da će dovoljno pomoći i odlučnosti na kraju slomiti Moskvu. Ali unatoč iznimnoj otpornosti Ukrajine i dubokim džepovima Zapada, takav ishod čini se sve manje vjerojatan.
Pomaže li trenutačna strategija Ukrajini da pobijedi, ili joj zgoljno pomaže da preživi dovoljno dugo da sporije gubi.
Umjesto toga, rat se pretvara u tešku pat-poziciju – onu koja prijeti iscrpiti Ukrajinu, slomiti zapadno jedinstvo i osnažiti upravo onaj režim koji je trebalo oslabiti. Pitanje s kojim se zapadni kreatori politike sada moraju suočiti nije zaslužuje li Ukrajina potporu, nego pomaže li joj trenutačna strategija da pobijedi, ili joj zgoljno pomaže da preživi dovoljno dugo da sporije gubi.
To ne znači da bi se Ukrajina trebala predati, niti znači napuštanje zapadne potpore. Međutim, zahtijeva pošten obračun: nema puta do pune ukrajinske pobjede – a prenemaganje da je suprotno nije zamjena za strategiju.
S obzirom na to gdje smo danas, očuvanje suvereniteta Ukrajine i stabilizacija Europe možda ovisi manje o oružju nego o diplomaciji.
Na papiru, Zapad još uvijek snažno podupire Ukrajinu. Najnoviji američki paket pomoći od 61 milijarde dolara prošao je nakon višemjesečnog političkog zastoja; Europske zemlje polako povećavaju obrambenu proizvodnju; a NATO nastavlja signalizirati odlučnost. No vojna stvarnost više nas trijezni nego što to naznačuju mnogi zapadni naslovi.
Ukrajinska demografska litica, slabljenje gospodarstva, korupcija, političke napetosti u Kijivu
Prvo, Ukrajina se suočava s demografskom liticom: po navodima vlastitoga ministarstva obrane, više od 30 posto ročnika ne javlja se na dužnost. Novi zakoni o mobilizaciji snižavaju dob za novačenje na 25 godina, ali nedostatci u novačenju i dalje postoje. A stanovništvo zemlje smanjuje se zbog iseljavanja i ratnih žrtava.
Uz to, gospodarstvo je pretrpjelo ozbiljno slabljenje zbog rata, što je uvelike utjecalo na infrastrukturu, industriju i sredstva za život. Budući da izvanredne ovlasti splašnjavaju, a frustracija zbog korupcije i lošeg upravljanja raste, političke napetosti u Kijivu rastu.
Rusija se u međuvremenu prilagodila. Njezino je gospodarstvo sada na ratnoj nozi; njegova obrambena industrija nadmašuje Zapad u proizvodnji topničkih granata; a njezina vojska – iako neučinkovita i brutalna – održava prednost u ljudstvu i strateškoj dubini. Njezino političko vodstvo također je internaliziralo dugoročne troškove u potrazi za minimalnim teritorijalnim dobicima.
Ako ništa drugo, ovomjesečni mirovni pregovori u Istanbulu otkrili su koliko su dvije strane udaljene. Ukrajina je predložila 30-dnevni prekid vatre. Rusija je ponudila dva do tri dana i samo preuzimanje tijela iz spornih zona. Dogovori su bili ograničeni na humanitarne geste i razmjene zarobljenika. Čak je i popis od 339 djece koje je otela Rusija vidio samo simboličan angažman Moskve.
Za kakav se ishod bori Ukrajina uz toliku potporu Zapada?
Dakle, dok zapadni čelnici i dalje inzistiraju da će podupirati Ukrajinu “koliko god bude potrebno”, sada se postavlja pitanje, za kakav ishod?
Potpuna obnova ukrajinskog teritorija silom iziskivala bi mnogo više pomoći, a i veću razinu eskalacije – možda uključujući zapadne trupe ili izravno sudjelovanje NATO-a – o kojoj demokratske vlade čini se ne žele ni razmišljati. A to nameće tešku, ali sve potrebniju tezu: potpora Ukrajini uskoro bi mogla značiti pomoći joj da privede rat kraju, a ne da u njemu pobijedi.
Takav kompromis koji se lako može zamijeniti s kapitulacijom politički je dinamit u zapadnim prijestolnicama. Ali povijest govori drukčije: godine 1940. Finska je očuvala svoj suverenitet kroz bolan, ali strateški mir sa Sovjetskim Savezom. Koreja, razorena ratom početkom 1950-ih, prihvatila je primirje i izbjegla nacionalni kolaps. To nisu bile moralne pobjede, ali su bili preživjeli ishodi.
Sve veći broj glasova u Washingtonu i europskim prijestolnicama sada priznaje tu logiku. Čelnici Zastupničkog doma američkog Kongresa potiho su raspravljali o potrebi “planiranja zaleđenog [=zaleđivanja, stavljanja u stanje mirovanja] sukoba”, dok europski analitičari upozoravaju da bi 2025. mogla biti “najopasnija godina za Ukrajinu do sada” – ne zbog napretka Rusije, već zbog unutarnje napetosti i zamora Zapada.
Opstanak Ukrajine mogao bi više ovisiti o očuvanju onoga što još uvijek kontrolira nego o vraćanju onoga što ne može povratiti
Međutim, diplomatsko rješenje ne bi značilo nagrađivanje Moskve. To bi značilo priznati da bi opstanak Ukrajine mogao više ovisiti o očuvanju onoga što još uvijek kontrolira nego o vraćanju onoga što ne može povratiti.
Takav bi kompromis mogao uključivati zaleđivanje neprijateljstava duž trenutnih linija kontrole; međunarodna sigurnosna jamstva koja su manja od članstva u NATO-u, ali odvraćaju buduću agresiju; fazni pregovarački proces povezan s humanitarnom razmjenom i gospodarskom normalizacijom; i pomoć za poslijeratnu obnovu, koja je uvjetovana reformom upravljanja i mjerilima za borbu protiv korupcije.
Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo lako. Rusija može odbaciti kompromis, a Ukrajina može odbaciti sve osim pune pravde. Ali to ne oslobađa Zapad njegove odgovornosti da bude perdvodnik.
Strategija nije u želji za najboljim – već u navigaciji prema ostvarivomu
Strategija nije u želji za najboljim – već u navigaciji prema ostvarivomu.
U konačnici, pitanje nije zaslužuje li Ukrajina veću pomoć – zaslužuje –, nego može li trenutni model potpore polučiti održive rezultate. Pod američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, Washington ponovno kalibrira svoju ulogu u sukobu. I dok je njegova administracija signalizirala otvorenost za mirovne pregovore, malo je vjerojatno da će poduprijeti ne-ograničenu vojnu pomoć bez jasnog odlaska.
To znači da se zapadni čelnici sada suočavaju s izborom: ostati na putu koji obećava beskrajnu pomoć i rat ili započeti osmišljavati mirovni proces koji štiti suverenitet Ukrajine i sprječava širu europsku krizu.
Najmoćniji način potpore Ukrajini možda više nije pomoći joj u borbi, već joj pomoći da prekine borbu, a da ne izgubi svoju budućnost
Nakon tri godine ovog rata, najmoćniji način potpore Ukrajini možda više nije pomoći joj u borbi, već joj pomoći da prekine borbu, a da ne izgubi svoju budućnost.
[1] Elkhan Nuriyev je viši suradnik Zaklade Alexander von Humboldt. Suradnik je za globalnu energiju u Brussels Energy Clubu i viši stručnjak za Rusiju, istočnu Europu i središnju Aziju u LM Political Risk and Strategy Advisory u Beču.
Povezano:
Politico.eu/Hrvatsko nebo
