VLAISAVLJEVIĆ: Ponos i sramota Sarajeva

Kad netko održi posebno „snažan govor“ u Sarajevu, kao jedan od predstavljača na tribini povodom objavljivanja zbirke političkih pamfleta, pred prepunom salom zadivljenih slušatelja, o čemu on to govori? Ne govori tek o knjizi na posebno umješan i upečatljiv način, nego o zajedništvu čitatelja koje svako masovno oduševljenje političkom knjigom pretpostavlja. A ovdje se radi i o masovnom oduševljenju i o političkom zajedništvu, čak bratstvu, dakako onom borbenom, Sarajlija. Ne bi trebalo propustiti priliku za tako dragocjen uvid u zbilju glavnog grada.

Na portalu Radiosarajevo.ba je neki dan osvanuo ovakav naslov: „Snažan govor prof. Nerzuka Ćurka na promociji knjige Dragana Bursaća: Zašto je BiH nemoguće uništiti“. U naslovu je dan naslov Ćurkovog izlaganja, skrojen kao parola grupne mobilizacije i borbeni poklič, koji je u ušima ustreptale publike morao snažno odjeknuti. Iza naslova ide sljedeća vijest:

”U Sarajevu je sinoć, 10. juna, u prepunoj sali Bosanskog kulturnog centra (BKC) održana promocija knjige Kolumne iz tame regiona autora Dragana Bursaća, kolumniste portala Radiosarajevo.ba i uglednog bosanskohercegovačkog novinara.”

“Snažan govor”

Uredništvo je prenijelo najvažnije dijelove „snažnog govora“. Već su u prvim recima naznačani najveći ulozi ili atrakcije knjige. Radi se o „nama“ i „našoj sudbini“ koju smo vezali uz opstanak BiH. A „mi“ smo ugroženi jer je taj opstanak u velikoj opasnosti, očito od onih koji bi da „unište BiH“. Ali ima „nade“ i prof. Ćurak je tu da „nam“ povrati ili ponovo ulije nadu. A ta nada ili radosna vijest se ori iz njegovog naslova: „BiH je nemoguće uništiti!“

Ali zar je današnjim Sarajlijama to trebalo poručiti, pogotovo kao neku novu nadu u spas ili kao patetično osnaženje njihovog dubokog vjerovanja? Nije li to credo s kojim živi čitav jedan narod, kojeg je slijedila čitava jedna armija u ratu i za koji su mnogi dali svoje živote? No ipak, samo u času najveće ugroze ili već gotovo izgubljene nade može se objaviti s radošću i ushićenjem da još ima „nade“ za „nas“ i „našu zemlju“, jer sada zasigurno znamo da je „BiH nemoguće uništiti“. Profesor nije pretjerao, jer je očito dotakao dušu većine prisutnih. A nadu i uvjerenje o neuništivosti su potakle Bursaćeve kolumne. One su se pokazale, slijedimo li Ćurkovo tumačenje, kao moćan lijek od beznađa za Sarajlije ili čak za čitav jedan narod. U svjetlu takvog tumačenja, predstavljanje zbirke kolumni je bilo daleko više od predstavljanja sadržaje knjige potencijalnim čitateljima: bio je to kolektivni ritual trijumfa nad beznađem.

Za nadu dovoljan jedan Bursać

Zašto je Dragan Bursać toliko važan za političku javnost Sarajeva? U podnaslovu spomenutog članka piše da je on „ugledni bosanskohercegovački novinar“, a to u pravilu znači „ugledni sarajevski novinar“. Ali on nije Sarajlija. Koliko je važno što piše toliko i odakle dolazi ili tko je. On je Srbin iz omraženog entiteta i čak je bio vojnik Vojske Republike Srpske. Čini se da upravo to daje krila probuđenoj nadi Sarajlija.

Ovo bi mogao biti još jedan poučan primjer suvremenoj političkoj teoriji koja politiku identiteta prepoznaje kao politiku (međusobnog) priznanja. Bursać pruža političkom Sarajevu veoma žuđeno priznanje koje se odavno očekuje iz drugog ratnog i političkog tabora, od Srba iz RS-a. I ne samo od njih. Zato je od velike važnosti da on nije „naš“ nego „njihov“, ali da je on – Srbin, dojučerašnji smrtni neprijatelj – prošao nešto kao „konverziju“ i „katarzu“ te shvatio da ima samo jedna istina iza koje „mi“ od početka stojimo, a trebali bi i svi drugi, a mnogo ih je, gotovo čitava dva naroda. U takvoj općoj zabludjelosti i pomračenosti i jedan Bursać je dovoljan, jer pokazuje da „naša“ očekivanja nisu bila uzaludna i da ih je moguće ispuniti. A Bursać je to učinio, mora se priznati, na maestralan način, zadivivši i oduševivši mnoge Sarajlije. I to u času kada najveća prijetnja po opstanak BiH, ako ne ravna onoj ratnoj, onda čak i veća, dolazi od Srba iz RS-a.

Uvoz podobnih

Opčinjenost sarajevske medijske i političke javnosti Bursaćem otkriva, kao kontrast, i jedan važan nedostatak. A to je manjak politički angažiranih Srba i Hrvata u samom Sarajevu: „poštenih“ Sarajlija koji nisu Bošnjaci. Odavno je taj manjak izbio na vidjelo, čak već i u prvim godinama nakon rata. U novije vrijeme gotovo se na prste mogu nabrojati oni koji su za vladajuću, politički neophodnu predstavu o građanskoj, multikulturnoj BiH neophodni. Taj manjak se nastoji prikriti stalnom medijskom predstavljanju one nekolicine dovoljno podobnih i dovoljno slatkorječivih Sarajlija da mogu pružiti utisak multietničnosti. Nedostatak etnički Drugih se također nastojao nadoknaditi „uvozom“, ako ne iz Banja Luke i Mostara, onda iz Beograda i Zagreba ili nekih drugih gradova „tamne regije“. Time je stvaran još ljepši utisak „otvorenog grada“, a ne nekakvog „tamnog vilajeta“. Ne, nije riječ o „prekograničnoj suradnji“ intelektualaca istih opredjeljenja, nego doslovce o njihovom uvozu, kao nadomjesku za one koji nedostaju u samom gradu, jer ovi „domaći stranci“ bukvalno nastanjuju medijski prostor Sarajeva i u njemu trajno borave. Uvijek su tu kad zatreba, a stalno ih treba. Stoga ovi virtualni sugrađani, a i stalni posjetitelji, nastoje biti što više uključeni, dobro informirani, budno motriti stanje u gradu i državi te odgovarati na medijske upite baš onako kako se od njih očekuje. Njihova je primarna zadaća da ispune očekivanja, ali na dovoljno uvjerljiv način, kakav već dolikuje uglednim piscima i slobodnim umovima.

“Pošteni” sarajevski Srbi i Hrvati

Nitko bolje od ovih „poštenih“ sarajevskih Srba i Hrvata – sjetimo se koliko je ideolozima radničkog pokreta trebala „poštena inteligencija“ – ne zna bolje gdje je sarajevska crta političke podobnosti i ispravnosti, jer su u njenom slijeđenju gotovo nepogrešivi. Oni su daleko više obvezni poštovati je od politički angažiranih Bošnjaka. Ali je zato njihov trud obilato nagrađen. Ako ništa, onda neviđenom medijskom popularnošću. Vrlo je indikativna činjenica da popularni sarajevski Srbi i Hrvati, medijske ikone Kotline, nikad, ali baš nikad ne skreću sa zadane „partijske crte“ ili onoga što većina Sarajlija očekuje od njih. Oni se gotovo nikad ne pojavljuju kao kritičari sredine u kojoj žive ili je njihova kritička oštrica u tom pogledu smiješno tupa. Ali su zato oni uvijek prvi kada treba oštro reagirati na svoje „nepoštene“ sunarodnjake koji se odvaže nešto javno reći o lošem stanju u Kotlini. A takvih u novije vrijeme u javnosti uopće nema. Može li se itko sjetiti nekog sarajevskog Srbina ili Hrvata koji se odvažio nešto reći suprotno vladajućem mnijenju? Do prije nekoliko godina je to bio vrlo rijedak eksces koji bi se završio bjesomučnim medijskim hajkama i bespoštednim javnim sramoćenjem, ali je i ta mogućnost odnedavno ukinuta jer za takvo nešto zapriječen svaki pristup u medijski prostor. Sarajevo je postalo uzorit primjer tzv. „kulture otkazivanja“. Grozničavo, gotovo panično medijsko promicanje „dobrih sugrađana druge vjere“ – da se ne bi otkrila narastajuća pustinja – samo je druga strana te iste pojave. Od rigidno kanonizirane medijske scene, pogotovu kada je riječ o „kulturi pamćenja“ i aktualnoj političkoj zbilji – možda je još samo gora ona akademska u kojoj na konferencijama i okruglim stolovima sudjeluju samo probrani istomišljenici. Možda upravo nepostojanje „disidenata“ na obalama Miljacke mami „ljevičare“ iz susjedstva.

“Radikalna transformacija srpskog čovjeka”

Važno je također dokučiti zašto je Bursaćeva popularnost u Sarajevu – a Ćurak će u svome izlaganju uz njegovo rame postaviti još dvojicu „naturaliziranih Sarajlija“: Andreja Nikolaidisa i Srđana Puhala – veća od svakog Sarajlije koji nije Bošnjak, pa čak i od onih najuglednijih. Upravo su rigidno ozakonjenje prihvatljivog mišljenja i nemilosrdno javno kažnjavanje njegovog nepoštivanja unijeli crv sumnje da ovi potonji ipak sve rade iz oportunizma i da im se nikada ne može dokraja vjerovati. Za razliku od ovih gradskih „poslušnika“, Bursać je onaj koji „pretjeruje“ i ide dalje od svih. Ćurak će ga nazvati „radikalom“, jer on nadmašuje sva očekivanja Sarajlija i traži ono što se većina njih ne bi ni usudila javno reći: „radikalnu transformaciju srpskog čovjeka“! Da nije to što jeste, mnogi bi ga smatrali bošnjačkim „ekstremistom“. Zato nipošto nije sramna mrlja u njegovom životopisu njegovo vojevanje na strani neprijatelja, nego naprotiv veoma povoljni i obećavajući znak te famozne radikalne transformacije. Moralo je naići na ogromno oduševljenje to što je Bursać postao jedan od „nas“, „pravi Sarajlija“.

Bursać i Puhalo

Najvažnije u Ćurkovom izlaganju je ostavljeno za kraj, a to je pohvala koju Bursać dijeli sa Puhalom. Trebalo ju je čuti:

“Recimo, spomenik na Kazanima, on je u našim lokalnim interpretacijama puno više kritikovan nego što smo u tome vidjeli značajnu gestu. Jedina dva čovjeka koja su u tome vidjela veliku gestu su Dragan Bursać i Srđan Puhalo. Želim da naglasim – Sarajevo je prva lokalna zajednica u BiH koja je izgradila spomenik vlastitog stida. Ni jedna druga zajednica to još nije uradila. Zamislite da u Višegradu, Prijedoru, Foči, Banjoj Luci… niknu spomenici sopstvenog stida!”

Ovo je najjasnija potvrda velike moralne prednosti koju kooperativni Srbi i Hrvati izvan Sarajeva imaju u odnosu čak i na posve asimilirane sarajevske ne-Bošnjake (a ne zaboravimo, i jednih i drugih je jako malo). Ne samo da oni vide što nijedan Sarajlija ne vidi, nego samo oni mogu „otpustiti“ Bošnjacima najveće grijehe počinjene protiv sarajevskih Srba i Hrvata u ratu. Ako oni kažu sarajevskim Bošnjacima da treba da se ponose onim čega se srame, onda im treba pripisati ogromnu zahvalnost za „radikalnu transformaciju bošnjačkog čovjeka“. Doduše, to bi moglo podijeliti same Bošnjake na „poštene“ i „nepoštene“: jer čime se jedni ponose, drugi se srame. Za ponos je ipak još neophodno da Sarajevo bude shvaćeno kao nekakva (bošnjačka) „lokalna zajednica“, a da spomenik na Kazanima ostane kamen bez odgovarajućeg natpisa, potpuno skriven i nepristupačan, tamo u gudurama podno Trebevića, na mjestu koje je za svoja tajna klanja mogao smisliti samo neki ratni zločinac/heroj koji nije vjerovao u „građansku BiH“.

Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević 

hms.ba / Hrvatsko nebo