U spomen na hrvatskog dragovoljca i političkog kolumnista britka jezika Zvonimira Remetu – „Urbanog Desničara“
Vrijeme:2 min, 42 sec
U australskom gradu Adelaideu pokopan je 20. svibnja na katoličkom groblju Zvonimir Remeta. Umro je 6. svibnja, u 58. godini života. U hrvatskoj javnosti onima koji su pratili pojedine domoljubno profilirane portale, kao što je dragovoljac.com, ostao je u pamćenju najviše po svom pseudonimu, koji mu nije bio jedini – „Urbani Desničar“. Svojom radikalnom kritičnošću, nerijetko grubim i ponekad karikaturalnim pretjerivanjem bio je trn u oku mnogima, a osobito baštinicima jugoslavenstva, komunizma, velikosrpstva, akterima anacionalnog globalizma, zaborava vlastitosti i krivotvorenja povijesti te sadašnjih nacionalnih zataja i izdaja raznih vrsta. U hrvatskom medijskom prostoru jedva da je itko od onih koji su za nj znali ili ga možda osobno poznavali zabilježio preminuće i osvrnuo se na djelo tog “anonimusa” britka jezika i kršitelja svih tabua. Mnoštvo osobnim stilom i emocijama nabijenih kolumni sada pokojnog, bivšega hrvatskog dragovoljca i velikog rodoljuba do kraja života, pod autorskim pseudonimom „Urbani Desničar“, dostupan je OVDJE. To je zapravo bio njegov blog, a čiji moto otkriva kakva je on bio osoba: „Bolje je umrijeti na nogama, nego živjeti na koljenima“. Pokoj mu vječni! Prenosimo kratak nekrolog što ga je povodom vijesti o smrti objavio na Facebooku Stjepan Štimac.
U Raj poveli te anđeli dragi prijatelju – Urbani Desničar
Sinoć sam primio tužnu vijest o smrti mog dragog prijatelja, brata po oružju, stavovima o Bogu, Hrvatskoj i općenito, o ljudima i običajima, od Ivana Remeta, brata našeg Zvonka – Urbanog Desničara.
Inače nemam običaj pisati o smrti meni dragih ljudi online, jer je to moja privatna bol, i privatna stvar, ali neki ljudi izlaze iz okvira privatnog i zaslužuju više, puno više, beskrajno više.
Mnogi znaju za Urbanog Desničara, znaju s kakvim žarom i ljubavlju je gorio za Hrvatsku i to ne može samo tako proći dok smo živi mi koji svjedočimo njegovu ljubav i nadu u bolju i pravedniju Hrvatsku.
„Suzo didova“ nazivao me jer sam u nekom tekstu nekoga tako satirično nazvao, a poslije smo se obostrano tako u šali nazivali i to nam je bio znak prepoznavanja. I dok ovo pišem suze same teku dok se sjećam svih naših noćnih razgovora i bistrenja politike na messengeru. Nikad mi nije otkrio svoje prezime, rekao mi je jedino da je Zvonko. Imao je svoje razloge zašto je krio identitet, nije mi bilo bitno i vjerovao sam mu svaku riječ, jer je bio takav, čista srca, jasan, otvoren i bez skrivenih namjera, a ljubav prema Hrvatskoj nemjerljiva.
Zvonkov brat mi je na messengeru ispričao dio priče o našem Urbanom. Rat ih je zatekao u Sarajevu, u naselju Grbavica. Nakon što su se nekako izvukli odatle naš Zvonko je zarobljen kod Kiseljaka, ali i od tamo se uspio izvući pa je bio dragovoljac HVO-a, a 1997. otišao u Australiju i tamo nažalost prerano završio svoj ovozemaljski put, prema nalazima obdukcije od srčanog udara.
14. svibnja 2022. objavio je svoju zadnju objavu i od tada ga tražimo svi mi koji smo čitali njegove tekstove i komunicirali s njim. Nažalost, pronašli smo ga, ali ne onako kako smo željeli, živog i zdravog.
Počivaj u miru Božjem Božji ratniče i svjetlost vječna svjetlila tebi!
Stjepan Štimac
Povezano:
FB/Hrvatsko nebo
