Dok je srca, bit će i Kroacije
Vrijeme:3 min, 15 sec
„…I zato je Fran Krsto Frankopan pozvao ’Na vojsku, na vojsku vitezi zibrani’, zato se priključio uroti svoga šurjaka Petra Zrinskoga, zato je Eugen Kvaternik dignuo bunu u Rakovici, zato su hrvatski zastupnici na čelu sa Stjepanom Radićem ubijeni u beogradskom parlamentu, zato su izgubili glave i Šufflaj i Pilar, zato je proveden neviđeni kroatocid 1945., koji je započeo ustancima srpskih vojvoda u Lici i Bosni 1941., zato je UDBA sustavno ubijala hrvatske emigrante, nacionalne borce protiv srpske supremacije, među kojima je najpoznatiji Bruno Bušić, a da o brojnim pojedinačnim pokušajima stvaranja samostalne, neovisne Hrvatske, manje poznatima, i ne govorimo. I tek se u naše dane ozbiljiše svi ti hrvatski sni, a sva stoljetna hrvatska stradanja okrunjena su pobjedom Hrvatske demokratske zajednice pod vodstvom dr. Franje Tuđmana godine 1990. na prvim višestranačkim izborima, te je stvorena suverena demokratska Republika Hrvatska. Međutim, ona je odmah postala trnom u oku deprivilegiranim Srbima…“ – napisao je Dubravko Horvatić u kolumni u Hrvatskom slovu od 29. svibnja 1998.
Uz naš Dan državnosti i naš Dan oružanih snaga uvijek se prisjećamo svih onih, koji su tijekom niza stoljeća snatrili o posvema samostalnoj, neovisnoj hrvatskoj državi, pokušavali je ostvariti, ulažući često živote u ostvarenje toga sna. Hrvatska je, doduše, sve do godine 1918., imala stanoviti državnopravni kontinuitet (vlastiti Sabor, zastava, grb, vlastite vojne postrojbe, primjerice, hrvatsko domobranstvo od 1868. do stvaranja Kraljevine SHS), ali uvijek je to bilo, od 1102. nadalje, u sklopu velikih državnih tvorevina, u kojima je hrvatski državni suverenitet bio stalno ograničavan, pogotovo nakon ulaska u habsburšku monarhiju.
I zato je Fran Krsto Frankopan pozvao „Na vojsku, na vojsku vitezi zibrani“, zato se priključio uroti svoga šurjaka Petra Zrinskoga, zato je Eugen Kvaternik dignuo bunu u Rakovici, zato su hrvatski zastupnici na čelu sa Stjepanom Radićem ubijeni u beogradskom parlamentu, zato su izgubili glave i Šufflaj i Pilar, zato je proveden neviđeni kroatocid 1945., koji je započeo ustancima srpskih vojvoda u Lici i Bosni 1941., zato je UDBA sustavno ubijala hrvatske emigrante, nacionalne borce protiv srpske supremacije, među kojima je najpoznatiji Bruno Bušić, a da o brojnim pojedinačnim pokušajima stvaranja samostalne, neovisne Hrvatske, manje poznatima, i ne govorimo.
I tek se u naše dane ozbiljiše svi ti hrvatski sni, a sva stoljetna hrvatska stradanja okrunjena su pobjedom Hrvatske demokratske zajednice pod vodstvom dr. Franje Tuđmana godine 1990. na prvim višestranačkim izborima, te je stvorena suverena demokratska Republika Hrvatska. Međutim, ona je odmah postala trnom u oku deprivilegiranim Srbima, pa oni već u kolovozu 1990. napadaju legitimni i legalni pravni poredak Republike Hrvatske, pod izlikom da su ugroženi, te uz pomoć Socijalističke republike Srbije i Jugoslavenske narodne armije dižu ustanke i okupiraju hrvatske krajeve. I tada, u hrvatskom otporu, padaju prve žrtve srpske agresije na Hrvatsku: Josip Jović na Plitvicama, Franko Lisica u Dalmatinskoj zagori, skupina redarstvenika na čelu sa Stipom Bošnjakom u Borovu selu.
A onda slijede smrti tisuća vitezova u obrani domovine, od Vukovara do Konavala, ali i smrti tisuća nedužnih civila, koje agresori bestijalno ubijaju. I svih njih prisjećamo se ovih dana, uz naše blagdane, svima njima, uza zahvalnost, odajemo počast, jer da njih nije bilo, ne bismo danas imali neovisnu Hrvatsku. Ginuli su u oslobađanju domovine, u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“, i zato se prisjećamo i njih i našega ministra obrane Gojka Šuška, koji se nesebično borio za uspostavu hrvatske države, a potom za njezinu obranu i oslobođenje, da bi izgorio u toj borbi, jedva prešavši pedesetu godinu života.
Ali uz one koji su bili junaci mačem, postoje i junaci perom, od Marulića, Grabovca, Kuhačevića, preko buditelja narodne svijesti u XIX. stoljeću, među kojima je nedvojbeno najveći Ante Starčević, preko onih koji su se od kraja 60-ih godina otvoreno suprotstavljali jugoboljševičkom teroru, pa sve do žrtava srpske agresiji, koji su ubijeni upravo zbog svog novinarskoga, publicističkoga, književnoga djelovanja, a među kojima je najpoznatiji Siniša Glavašević. Svima ih hvala i slava!
Hrvatsko slovo, 29. svibnja 1998.
Hrvatsko slovo
