Davor Velnić: Trulež propalog carstva

„Ruski poraz u Ukrajini i novo-staro sovjetsko životarenje dozrjet će uskoro i potaknuti agoniju sovjetske distopije. Tjeskobno poraće puno roditeljskog očaja i raspuštenih legionara, onečovječenih likova ratnih profitera i potpuna kolonijalna ovisnost o uvoznim tehnologijama, jer vlastitih Rusija nema, nastavit će razgradnju Ruske Federacije… Rusku federaciju čeka scenarij Austrougarske: čupanje i komadanje na federalne jedinice, trideset njih u vrlo zamršenim povijesno etničkim sukobima i rivalstvu… Nije popularno reći i još o tome „think taknovi“ šute ili samo ponekad nešto promucaju…. Neuspjeh suzuje vidike i zamagljuje obzore, zato malo tko želi naglas reći da Kina u tom sukobu nije neutralni mirotvorac. Ne da nije neutralna, već je i arhitekt i graditelj bipolarnog svjetskog poretka u kome nema (za sada) nikog osim nje i Sjedinjenih Američkih Država. To je bit nove geopolitičke podjele svijeta, a tko želi postići primirje u Ukrajini, mora to dogovarati s N.R. Kinom, jer ruska partijsko-obavještajna nomenklatura samo glumata i oklijeva, a pritom ne odustaje od prezirne strogosti i svoje ukočenosti, posljednjeg utočišta hulja. Do grla umiješana u rusku invaziju na Ukrajinu, prijetvorna N.R. Kina nije nimalo ruski prijatelj, upravo suprotno.“ – To su neke od ključnih misli i procjena što ih je u svom političkom eseju Trulež propalog carstva iznio književnik i publicist, čovjek koji je nekoć nekoliko godina proboravio u komunističko-kapitalističkoj Kini, Davor Velnić, u glasilu MH Misao.hr

Putinova sovjetska Rusija nije drugo nego iznemoglo carstvo represije: teokracija s živim kumirom na tronu umjesto božanstva. Ruska zločinačka vrhuška posjeduje slabo održavani i vrlo opasan nuklearni arsenal s kojim neprestano od kolovoza 1949., kad je testirana „Pervaya Molniya“ (ruski naziv za prvu atomsku bombu – prva munja), prijeti čovječanstvu. To je sva istina o ruskoj vojnoj moćnoj koja još ne želi shvatiti da je propala i da ju čeka neslavan kraj. Ruski poraz u Ukrajini i novo-staro sovjetsko životarenje dozrjet će uskoro i potaknuti agoniju sovjetske distopije. Tjeskobno poraće puno roditeljskog očaja i raspuštenih legionara, onečovječenih likova ratnih profitera i potpuna kolonijalna ovisnost o uvoznim tehnologijama, jer vlastitih Rusija nema, nastavit će razgradnju Ruske Federacije. Nakon sloma iluzija o vlastitoj veličini, stotine tisuće ratnih bogalja, poratna dešperacija i bolna praznina još strašnijeg ravnodušja naplavit će bezlična ruska prostranstva i posve sigurno neće pridonijeti oporavku ljudi i obnovi zemlje. Očajanje nije put do iskupljenja i svi će ruski grijesi ostati nedodirnuti.

Za svijet i čovječanstvo ostat će samo tlapnja o nekoj velikoj ruskoj vojnoj sili i lažni mit o Rusiji pobjednici mnogih ratova, ali i grozna povijest o zastrašujućoj partijskoj diktaturi, okrutnim gulazima i lošoj votki krumpiruši. Ukorijenit će se loša sjećanja na tjeskobnu stvarnost i ništavnosti života, šapat o masovnim deportacijama, likvidacijama, o alkoholiziranom mirnodopskom sivilu, o iščekivanju lupanja kundaka po vratima ili „slučajnim“ definestracijama, o umobolnicama boljševičkog pakla… Istovremeno će uz harmoniku ili balalajku vlažne oči pjevati o velikoj ruskoj duši punoj tuge i ukradene radosti.

U Rusiji je pjesništvo starije od čovjeka, sjećanje od događaja. Sjetom pokošena književnost tražit će metafizičku razinu preživljavanja i zagubljene simbole utjehe. Ranjena umjetnost hranit će se metaforičkim granicama slobode i nezahvalnom mišlju da progoni umjetniku donose slavu i umjetnost će suživjeti kao vrst samokažnjavanja. I tu čiravu zbilju sovjetske Rusije, taj osjećaj uzaludnosti, pljesnivih zalogaja i vlastitog beznađa, dobro dodiruje misao Josifa Brodskog: Najbolju rusku prozu 20. stoljeća napisali su pjesnici.

Nakon više od tri godine sustavnog uništavanja Ukrajine, i nužnog prelaska na ratnu ekonomiju, Rusija je sa svim svojim obiljem sirovina i prirodnim bogatstvima potonula ispod civilizacijskog dostojanstva i postala ispljuvak svijeta. Sinonim za državni teror, strah, tjeskobu, oligarhijski kič i neukus…. i toj stigmi se ne naslućuje kraj. Stoljeće je uzaludno prošlo jer Rusija i sovjetski Rusi ne znaju ni za drugačije ni za bolje. Odavno više ne postoji išta slično građanskom društvu, ljudskim pravima i slobodama. Partijskim terorom utažena je žeđ za slobodom. Ostaje samo nekolicina darovitih nesretnika koji su cijeli svoj život odrobijali u sovjetskom terariju i svojom umjetnošću pokušali sačuvati dostojanstvo i razum. Svojim su životima, žrtvom na sovjetskom križu srpa i čekića htjeli iskupiti robovsku krotkost svog naroda. Ta nekolicina darovitih svjesna je da se rodila i umire u jednom velikom gulagu zvanom SSSR – ili danas sovjetskoj Rusiji – i sa svojim se usudom neutješno mirila.

Odavno je spala šminka s takozvane „druge vojne sile svijeta“ i ukazalo se neuhranjeno lice zarakijanog sovjetskog uma. Ta je vojska postala sprdnja i sinonim za obezglavljenu ratnu hordu 21. stoljeća. Da bi provela „specijaljnju vojnu operaciju“ u Ukrajini, Rusija je najprije ispraznila svoje zatvore i kaznionice, jer je mobilizacija izvedena katastrofalno – tko je mogao, pobjegao je glavom bez obzira i do danas se nije vratio. Potom se u kroničnom nedostatku topovskog mesa Rusija oslonila na plaćenike. Ali kako plaćenike treba „platiti“ ni tu nije bilo većeg uspjeha, jer ne postoji sovjetska čast pa ugovori/dogovori vrijede malo ili ništa. Postoji samo sustavna pljačka partijske vrhuške i tzv oligarha, a s mrvicama s njihova stola obdržava se škripavo rusko gospodarstvo bazirano na izvozu prirodnih bogatstava. Zato je značajnu drugarsku pomoć u vojnicima dala Sjeverna Koreja s desecima tisuća svojih vojnika; no kako vrijeme odmiče, čak i namjerno slabovidnim vojnim analitičarima na Zapadu postaje jasno da je Sjeverna Koreja u ruskoj invaziji na Ukrajinu aktivirana pod visokim pokroviteljstvom N.R. Kine. No, kad se i to pokazalo nedostatnim, a pokušaji nove mobilizacije traljavi i neuspješni, pod firmom slobodnog ratnog plaćeništva Kina je počela slati svoje ljudstvo i u javnosti se čuditi kako su kineski “plaćenici“ uopće dospjeli u rusku vojsku na prvoj crti bojišnice.

I nije prvi put da tu herojsku rusku armadu pored okrutnih sibirskih zima spašavaju drugi. Bez savezničke pomoći (1941. – 1945.) u hrani i naoružanju – ili da budem precizan: bez izdašne američke pomoći – danas bi se u Moskvi govorilo njemačkim jezikom. Saveznička ratna tehnologija i masovna proizvodnja ratnog materijala uz pomoć ruskog mesa izvojevali su pobjedu nad nacističkom Njemačkom na Istočnom frontu. Naravno da SSSR nije 1941. bio pripravan sukobiti se s nacističkim ratnim strojem, i zašto bi bio spreman kada je 23. kolovoza 1939. veliki Vođa Staljin s Führerom Hitlerom potpisao pakt o nenapadanju i prijateljstvu. Boljševička partija Sovjetskog saveza je u Njemačkoj nacionalsocijalističkoj radničkoj partiji (Nationalsozilalistische Deutsche Arbeitpartie – NSDAP), dakle u atribuciji „socijalistička“ i „radnička“, našla svog brata i suborca po ideologiji. Naime SSSR, tj. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, ponosno naglašava atribut „socijalističkih“ kao i Hitlerov NSDAP „sozialistische“ i uskoro su „braća“ ni devet dana po potpisanom paktu, složno podijelili Poljsku i pribaltičke zemlje. Sve su te velike vođe socijalizma traumatizirane okolnostima vlastita rođenja i stoga se dobro razumiju.

Staljin nije računao na bratoubilački rat s Njemačkom, na bratsku izdaju. Isti taj sukob s okusom izdaje danas baštine sve partije koje u svome nazivu sebe atribuiraju „socijalistički“ i ne žele priznati da su posve izjednačeni s onim nacističkim „sozialistische“. Njemački nacionalsocijalizam je crni komunizam koji se nije posve odrekao crvene boje nego ju je zadržao na svojoj partijskoj zastavi. Komunistički antifašizam je vodviljska mržnja prema svom bratu koji ih je jednom izdao i način da prikrije vlastito jednoumlje. Ne mrze hrvatski antifašisti nacifašizam, nego ne mogu oprostiti nacističku izdaju u lipnju 1941. kad su njemačka socijalistička braća napala sovjetsku socijalističku braću.

Tek su nakon napada nacističke Njemačke na SSSR, 22. lipnja 1941. dvije zločinačke organizacije postale posvađena braća, ali uvijek braća po (tuđoj) prolivenoj krvi. Nije li sovjetski maršal Semjon Timošenko, tada narodni komesar obrane SSSR-a, tj. Ministar obrane, na prvomajskoj paradi u Moskvi 1941. na Crvenom trgu osobno pozdravio visoke njemačke časnike i poželio im dobrodošlicu? Nakon silovitog i uspješnog njemačkog napada na SSSR, posao ministra preuzima sâm Staljin.

Ni Oktobarska revolucija nije se zbila bez obilne vanjske pomoći. Začetnik ideje izbacivanja Rusije iz 1. Svjetskog rata bio je Erich von Ludendorff, njemački carski feldmaršal. On je osmislio Lenjinov državni udar u Rusiji s ciljem da trupe s Istočnog bojišta prebaci na Zapadno, a prijevoz Lenjina i njegove revolucionarne grupe od 30 revolucionara-sjecikesa u travnju 1917. u zapečaćenom i zavarenom vagonu iz Züricha u Sankt Peterburg organizirao je izvjesni Israel Lazarevič Helphand, kodnim imenom Parvus. Operaciju prebacivanja potrebnog novca za Lenjonov državni udar iz Njemačke obavlja Jaroslav Hanecki (pravim imenom Jakov Furstenberg). Lenjin uspješno izvodi Oktobarsku revoluciju i s Nijemcima, kako im je i obećao, potpisuje Brest-litovski separatni mir (službeno potpisan 3. ožujka 1918.) Tim se sporazumom boljševička Rusija morala odreći Poljske, Litve, Finske, Latvije, Estonije, Ukrajine i dijelova Gruzije – ali je Lenjin dobio Sovjetsku Rusiju. Nijemci ni tada ne ostaju po strani već vojno podupiru Lenjinov državni udar: pukovnik njemačkog Glavnog stožera Heinrich fon Ruppert s krivotvorenom je švedskom putovnicom doputovao u Petrograd s ciljem da njemačkim i austrougarskim ratnim vojnicima i naoružanim grupama dostavi tajne zapovjedi o pružanju pomoći u ljudstvu i oružju Lenjinovim boljševicima.

Da nisu brodski konvoji hrane i ratnog materijala krenuli odmah 1941. Sovjetski Savez  bi već 1942. kapitulirao pred njemačkom ofenzivom. Takvu procjenu ratne situacije spominje i maršal Žukov u svojim Memoarima. Polovica ratne pomoći SSSR-u išla je preko Aljaske i dalekoistočnih sovjetskih luka, četvrtina preko Irana, a četvrtina arktičkom rutom na Murmansk i (samo ljeti) na Arhangelsk. Količina dobivene pomoći jednoznačno govori o tome u kakvom je mizernom stanju bio SSSR ne samo u naoružanju, nego koliko je sovjetsko gospodarstvo bilo jedno golemo ništa uvećano za represiju i masovni pogrom vlastitog stanovništva. Uz velike gubitke u brodovima i posadama Saveznici su Sovjetskom Savezu dostavili 16 000 letjelica od kojih 13 000 lovačkih zrakoplova; 20 000 tenkova i oklopnih vozila, 200 000 kamiona (70% tadašnjeg sovjetskog voznog parka), desetke tisuća traktora… Sovjetske kaćuše bile su montirane na američkim Studebakerima. Dopremljeno je pet milijuna tona hrane, a količina dopremljenog konzerviranog mesa bila je šest puta veća od proizvodnje iste u SSSR-u. Sovjetski Savez sve je vrijeme Drugog svjetskog rata bio na savezničkoj infuziji.

Danas s ukrajinskim dronovima nad Moskvom, sovjetska Rusija je postala žrtva vlastite umišljenosti i korupcije na svim razinama. Ruski zračni prostor vrvi stotinama sofisticiranih ukrajinskih letjelica, uskoro tisućama. Ukrajinska proizvodnja dronova svih vrsta penje se na godišnju proizvodnju od 4 milijuna komada, tako da će se ruski civilni zračni promet uskoro regulirati iz Ukrajine.

I zar doista postoji objektivna opasnost od ruske ratne sile? Ne, nego su bojeve glave u rukama okorjelih ateista, a grozna misao na slabo održavano nuklearno oružje razlog je svjetskoj nesanici. To je stvarna opasnost za cijeli svijet, ponajviše za Ruse, ali na razini konvencionalnog oružja i ljudstva ruska sovjetska carevina je na aparatima. Iznemogla i desetkovana ruska vojna sila postala je beznačajna i ne pomaže dizanje vojnih baraka na rusko-finskoj državnoj granici. Nitko se ne usudi to javno izreći, jer ta i takva ruska vojna sila itekako dobro će poslužiti kao strašilo uspavanoj i birokratiziranoj Europi. Rusima se već uvelike plaši EU biračko tijelo s ciljem da se zaustavi rastuća briselska tromost i prihvati „ratni proračuni“, tj. lavovsko proračunsko odvajanje za vojsku. Poljaci su na 4,7% odvajanja za vojsku iz državnog proračuna, a svi što graniče s Rusijom i Bjelorusijom slijedit će poljski postotak; uskoro će sve europske članice NATO-a prebaciti 3%. Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je stvorio bogovima, druge ljudima, jedne je učinio robovima, druge slobodnima (Heraklit fr. 53), a sluge rata u svim su zemljama isti i jednaki – nedodirljiva ratna industrija. Rat je unosan posao i donosi slavu. Slava se dobro unovčuje.

Rusku federaciju čeka scenarij Austrougarske: čupanje i komadanje na federalne jedinice, trideset njih u vrlo zamršenim povijesno etničkim sukobima i rivalstvu. Samo četiri imaju izlaz na arktički plovni put: Republika Komi, Republika Nenets, Sibirska Republika i Republika Sakha i one su „hit“ na teško uočljivoj geopolitičkoj burzi.

Nije popularno reći i još o tome „think taknovi“ šute ili samo ponekad nešto promucaju. Jedni drugima „kradu vjetar“ kao jedrilice na regatama i ne usude se projicirati svoje scenarije na razdoblje duže od tjedan dana. Svi žele što manje pogriješiti u procjenama i dobro unovčiti imidž znalca. Neuspjeh suzuje vidike i zamagljuje obzore, zato malo tko želi naglas reći da Kina u tom sukobu nije neutralni mirotvorac. Ne da nije neutralna, već je i arhitekt i graditelj bipolarnog svjetskog poretka u kome nema (za sada) nikog osim nje i Sjedinjenih Američkih Država. To je bit nove geopolitičke podjele svijeta, a tko želi postići primirje u Ukrajini, mora to dogovarati s N.R. Kinom, jer ruska partijsko-obavještajna nomenklatura samo glumata i oklijeva, a pritom ne odustaje od prezirne strogosti i svoje ukočenosti, posljednjeg utočišta hulja.

Do grla umiješana u rusku invaziju na Ukrajinu, prijetvorna N.R. Kina nije nimalo ruski prijatelj, upravo suprotno. U sovjetskim vremenima rivalitet i mržnja između boljševika i maoista bila je nepomirljiva i nabijena gorljivom ideološkom mržnjom. No Kina je dolaskom samodopadnog Putina pronicljivo uočila prigodu i postala perfidni ruski kolonizator presvučen u sućutnog prijatelja i vještog trgovca. Ona smišljeno okreće negdašnje rivalstvo u tek usputni nesporazum te pod krinkom vječnog drugarstva po Marxu, Lenjinu i Mao Zedongu zavodi i sebi podvrgava, zapravo zasužnjuje Putinovu Rusiju. Pod izgovorom pomoći ruskoj braći po socijalističkoj ideologiji u tišini gradi tehnološke pogone i kolonizira (uski) dalekoistočni Sibir. Vješto koristi rusku umišljenost, uistinu nesposobnost i besramnu ranjivost na civilizacijska dostignuća. Na taj je način Kina već dobrano zakoračila u rusko dvorište, I ne namjerava odstupiti.

Istovremeno na svjetskoj geopolitičkoj sceni Kina prodaje neuvjerljivu „politiku nesvrstanosti“ i načelnu neutralnost u sukobu Rusije i Ukrajine. Sličan je pokušaj podvale i s tzv. korejskim naoružanjem i streljivom. Neprestano se obmanjuje javnost o desecima tisuća kontejnera punih sjevernokorejskog naoružanja otpremljenih za Rusiju. Kojeg naoružanja u milijunima tona i kojih kontejnera? Sjeverna Koreja je koncentracijski logor u kome neprestano vlada glad i neimaština, a kontejnera posjeduje jedva koju stotinu vlastitih, ali znamo tko ih ima na tisuće i koje gospodarstvo može opskrbiti Rusiju sa stotinama tisuća tona streljiva i ratne opreme.

Kina već desetljećima ne odustaje ratnom tehnologijom i luđačkim ambicijama dojiti „ludog korejskog sina“, dinastiju Kim, i na taj način testira američko strpljenje. Razlog američkog okolišanja i taktiziranja sa Sjevernom Korejom samo je duboko kinesko mentorstvo prema Sjevernoj Koreji i američki obzir prema Kini, koji se na kraju pokazao beskorisnim. Istovremeno je Kina naumila američku vojno-gospodarsku hegemoniju zamijeniti vlastitom. Obrisi scenarija postaju sve više uočljivi i podjela uloga prilično jasna. Europsku Uniju trebalo je uništavati neprestanim islamističkim terorizmom i masovnim migrantskim tsunamijem. Pomno organiziranim milijunskim masama iz Afrike u režiji ruskog Wagnera i kineskih korporacija Europu pretvoriti u mjesto očaja, a migracijskom invazijom s Bliskog istoka, gdje Erdogan drži ključeve milijunske migrantske retencije, do kraja „potopiti“ Europsku Uniju. Ruskom aneksijom Krima (2014.) i agresijom na Ukrajinu (2022.) novi pretendent na svjetsku hegemoniju poželio je dodatno testirati jedinstvo NATO-a. Već se godinama prije ruskim petrodolarima sustavno korumpirala činovnička Europska Unija, ali i pogodovalo izboru takvog poglavara Katoličke crkve koji će umivenom kršćanskom retorikom o milosrđu i međureligijskim dijalogom otkloniti građanski otpor islamističkoj invaziji na kršćansku Europu. Papina teologija oslobođenja poslužila je razvodnjavanju katoličanstva u Europi i nije željela vidjeti da je cilj islamizma podvrgnuti građansku Europu šerijatskom zakonu. Nevidljiva sila ima veću moć od vidljive, to je razlog zašto Kina ne želi iskoračiti iz sjene.

Kina je moćna i stabilna onoliko koliko svi drugi tako o njoj misle, koliko je se plaše i kako se prema Središnjem carstvu ponašaju. Partija je malo kome majka i mnogima maćeha, pa i kineska, zato su partijski sukobi nemilosrdni i prevratnički. Istok je bešćutna tradicija hijerarhije, podčinjavanja i kastinskog odvajanja, ali nema zajamčene sigurnosti. Danas umjesto beskrajno dugačkog Kineskog zida Kina mora izdržati unutarnju napetost velike mnogoljudnosti. Zid je davno izgubio svoju ulogu, traže se drugi načini. Prije svega održavanje pune zaposlenosti da bi se milijunske mase radništva držale na radnoj satnici. Zato su Kini važna inozemna tržišta, jer bez izvoza usporava se i staje kinesko gospodarstvo, a za kinesko radništvo, sad već naviknuto na visok standard potrošačkog društva, nezaposlenost može biti okidač na pobunu.

Svojom nekretninskom poslovnom filozofijom  predsjednik Trump nije uspio otrgnuti Rusiju iz Kineskog stiska, čak i kad ju je pokušao umilostiviti ukrajinskim teritorijem. Nije mu uspjelo razotkriti prljave laži o kineskoj neutralnosti u ruskoj invaziji na Ukrajinu; i kad se zaplitao o njih ostao je neznalica. Njegova diplomacija škripava je daska postavljena preko bezdana. U ozbiljnim poslovima ne izgovaraju se odbačene misli i nedovršene rečenice. Tim je neuspjehom pokazao vlastito ograničenje i samodopadnost, a budućnost Rusije prepustio mandarinskoj bešćutnosti. Rusija je oduvijek bila odvojena od Istoka i nikad srasla sa Zapadom. Nema povijesnog iskustva, naraštaji i stoljeća prošli su bez ikakvog pouka… Nismo osmislili nikakvu ideju niti sudjelovali u razvoju čovječanstva, a i ono je stiglo do nas iskrivljeno… piše i upozorava Petar Čadajev u Filozofskim pismima 1826.Dosta na vrijeme – i opet nije pomoglo.

Pojačane sankcije Rusiji samo će je dublje gurnuti u ralje siromaštva i kineska ponuda kukavnoj i beskrajno ranjivoj, a tako upornoj u samoponižavanju – izgledat će Rusiji kao spas.

Davor Velnić

Misao.hr/Hrvatsko nebo