Foreign Affairs: Rusija je počela gubiti rat u Ukrajini

Pod gornjim naslovom objavio je danas američki geopolitički časopis članak Michalea Kimmagea, direktora Kennanova instituta pri Centru Wilson u Washingtonu. „Putinova opsjednutost time da ne izgubi u Ukrajini nanijela je štetu ruskom gospodarstvu. Zenit slatke vojne potrošnje sada je prošlost, a rast se smanjio s pet posto na početku rata na nulu. Pregrijano tržište rada ima inflaciju od oko 10 posto. Pad cijena energije zbog Trumpovih rastućih trgovinskih ratova i pada kineskog gospodarstva mogao bi uništiti ruski državni proračun, koji se uvelike oslanja na prodaju plina i nafte. Rusi, koji su daleko od toga da gladuju, moraju se zapitati o mudrosti svoje vlade u ovom trenutku, o višim cijenama i sumornom gospodarskom horizontu zbog tapkajućeg, kontraproduktivnog i nepotrebnog rata. Jedina stvar koja je za političkog vođu opasnija od rata po izboru jest izabrani rat koji postaje gadan“- ističe se u članku. Prenosimo ga u prijevodu na hrvatski.

Putin uvijek glumi pobjednika

Ruski predsjednik Vladimir Putin vješt je u bijegu od optike poraza. Došao je na vlast 2000., jačajući autoritet u tada tekućem ratu Rusije protiv odcijepljene regije Čečenije, gdje je Rusija s vremenom odnijela prevagu. Istaknuo se [zatim] kao odlučujući vođa u Gruziji (putem Rusko-gruzijskog rata 2008.), u Ukrajini (putem aneksije Krima 2014. i invazije punog opsega 2022.) te u Siriji (putem ruskog vojnog upada 2015.). Ni na jednom od tih bojnih polja Putin nije zabilježio trajni uspjeh. Gruzija je spremna zgrabiti [oteti teritorij], a nazočnosti Rusije u Siriji nestaje, no Putin unatoč tomu ne će prihvatiti odgovornost za neuspjehe na globalnoj sceni. Uvijek glumi pobjednika.

S Ukrajinom, Putin može orkestrirati scene uspjeha. Učinio je to 9. svibnja – Dan pobjede u Rusiji, u spomen na predaju nacista 1945. – stojeći rame uz rame s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom. Gledali su kako ruske trupe ponosno marširaju Crvenim trgom, šaljući poruku da Rusija nije izolirana; neporažena je. Ukrajina će, govore nam ruski državni mediji, pokleknuti. Europa je ta koja ne može prevladati svoju postnacionalnu anomiju [stanje u kojem je došlo do gubljenja normi morala i tradicionalnih vrjednota]. Sjedinjene Države jesu te koje su se priklonile Rusiji, priznajući da je širenje NATO-a uzrokovalo rat, da ga je nepopustljivost Ukrajine ovjekovječila i da je g. 2022., kada je rat počeo, predsjednik Joe Biden bio klonuli čovjek koji je doveo svijet na rub Trećega svjetskog rata.

Za Rusiju Ukrajina nije Sirija, a nije ni Gruzija

No za Rusiju Ukrajina nije Sirija, a nije ni Gruzija. Sirija je bila daleka avantura u kojoj se rusko povlačenje može gurnuti pod tepih. Gruzija je u stanju na vagi; koleba se između Rusije i Zapada, što za Moskvu nije katastrofa – dok je Ukrajina katastrofa za Moskvu. U Ukrajini, ruska je vojska u zastoju, dok se broj smrtnih slučajeva i žrtava povećava. Putin nema izlaza iz rata – osim da prizna neku inačicu poraza. Kremlj može pokušavati skrivati ratnu bijedu od Rusa, ali samo u onoj mjeri u kojoj može pričati ratnu priču. Putin ne može jednako učinkovito izbrisati dokaze o posrnulom gospodarstvu. Niti on Rusima može ponuditi neko koherentno političko obećanje osim beskrajnog putinizma. Polako, no ipak ne odjednom, Rusija počinje gubiti rat.

Dugi ratovi zahtijevaju integrirane napore. Vojni ciljevi počivaju na diplomatskom kapacitetu i ekonomskoj snazi, koji pak počivaju na političkoj volji. Rusija se s mukom bori na svakom od tih područja. Problem za Putina jest to što vojni i diplomatski izazovi jedan drugoga dodatno opterećuju, isto tako i ekonomski i politički izazovi. Da je rat tekao dobro ili da je bio očito obrambeni rat, diplomacija bi mogla biti periferna, neizvjesnost i ekonomske poteškoće mogle bi biti podnošljive, a političko nezadovoljstvo moglo bi se staviti na čekanje. Bio je to Sovjetski Savez u Drugom svjetskom ratu. Sa svojim masovnim ratom protiv Ukrajine Putin je u gotovo suprotnoj poziciji. A ne može ni otezati rješenja unedogled time da stalno iznova pripovijeda o svom izlasku iz ove strateške slijepe ulice. On alatom kojim raspolaže autokrat može samo odgoditi konačni obračun.

Dvije dvojbe iz kojih Rusija teško može naći izlaz

Rusija se suočava s dvjema ozbiljnim vojnim dvojbama. Jedna je vlastita nemogućnost napredovanja [na bojnom polju]. U nekom tehničkom smislu, zamah je na strani Rusije, jer zauzima kvadratne milje ukrajinskog teritorija, ali taj zamah ne vodi nikamo. Rusija je mjesecima pokušavala i nije uspjela zauzeti ukrajinski grad Pokrovsk. Njezin neuspjeh popraćen je golemim gubitcima: procjenjuje se da je od početka rata 790.000 poginulih ili ranjenih (plus 48.000 nestalih), uključujući više od 100.000 žrtava samo ove godine. Do kraja 2025., ovom brzinom, Rusija će imati više od milijun žrtava, a njezina strateška situacija ne će biti nimalo bolja nego što je bila 2022. Putin nema jednostavan način da promijeni putanju koja se (osstane li kakva jest) pretvara u pat-poziciju. Većina ratnih zona, teritorija koje Rusija kontrolira u Ukrajini, Rusiji ne donosi nikakvu materijalnu korist.

Druga ruska vojna dvojba jest Ukrajina. Kad Rusija nije uspjela zadati nokautirajući udarac g. 2022. i podijeliti Ukrajinu po sredini, Putin je imao izbor između smanjenog rata i rata protiv civila diljem Ukrajine. Krenuo je s ratom protiv civila – da ga se ne bi smatralo povlačenjem i da bi prisilio Ukrajince na predaju. Ta se odluka također izjalovila. Brutalnost ruske okupacije u kombinaciji s nebrojenim napadima na civile i civilnu infrastrukturu uvjerila je većinu Ukrajinaca da se moraju boriti. Ukrajina je siromašnija i manja od Rusije, nije baš pogodna za rat iscrpljivanja, a na bojnom polju Ukrajina djeluje sama. Te su okolnosti bitne, naravno, iako ne toliko koliko moral Ukrajine i njezina golema sposobnost inovacija (kao što je ratovanje dronovima), što je, između ostalog, funkcija morala [emotivno-duhovnog stanja, ustrajnosti] Ukrajinaca.

Rusija je loše vodila svoju diplomaciju sa Zapadom; prokockala je šanse koje joj je dao Trump

Rusija ima načina steći prednost u dugom ratu iscrpljivanja. On bi mogao posješiti povlačenje SAD-a iz rata, što bi imalo ozbiljan učinak na moral Ukrajinaca, ograničilo svakodnevne sposobnosti ukrajinske vojske i poslalo jak signal globalno da Ukrajina nije u stanju održati svoje najvažnije bilateralne odnose. Kad bi Sjedinjene Države odustale od toga, Rusija bi tada mogla pokušati odabrati pojedine europske države, gurajući ih ili prema neutralnosti ili prema aktivnoj potpori Rusiji u ratu. Zabijajući klin između Sjedinjenih Država i Europe, Rusija bi mogla učiniti više od poboljšanja svoje pozicije u Ukrajini. Mogla bi se približiti svom snu o ruskoj sferi utjecaja u Europi i o transatlantskom savezu koji zapada u posvemašnje rasulo.

Ali Rusija je loše vodila svoju diplomaciju sa Zapadom. Prokockala je prigode koje joj je otvoreno proruska Trumpova administracija pružila u veljači, ožujku i travnju, bombardirajući svoj put mimo brojnih prekida vatre. To je Trumpa gurnulo prema Ukrajini i Europi, a Moskva nije našla načina da odvoji Europu od Ukrajine. Novoizabrani njemački kancelar, Friedrich Merz, koji ima odlične odnose s Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom i Poljskom, čvrsto je proukrajinski, a Njemačku je obvezao na oko pola bilijuna dolara izdvajanja za obranu. Ruska diplomacija ne može stvoriti prijateljski ili neutralni Zapad, ne samo zbog načina na koji se Rusija bori u Ukrajini. Putin također sprječava ruske diplomate da istražuju kompromise koji bi mogli spasiti Rusiju od ratne noćne more koju je napravio za svoju zemlju.

Putin s diktatorskim ovlastima – jednako moćan koliko i ranjiv

Putinova opsjednutost time da ne izgubi u Ukrajini nanijela je štetu ruskom gospodarstvu. Zenit slatke vojne potrošnje sada je prošlost, a rast se smanjio s pet posto na početku rata na nulu. Pregrijano tržište rada ima inflaciju od oko 10 posto. Pad cijena energije zbog Trumpovih rastućih trgovinskih ratova i pada kineskog gospodarstva mogao bi uništiti ruski državni proračun, koji se uvelike oslanja na prodaju plina i nafte. Rusi, koji su daleko od toga da gladuju, moraju se zapitati o mudrosti svoje vlade u ovom trenutku, o višim cijenama i sumornom gospodarskom horizontu zbog tapkajućeg, kontraproduktivnog i nepotrebnog rata. Jedina stvar koja je za političkog vođu opasnija od rata po izboru jest izabrani rat koji postaje gadan.

Putin je zamolio ruski narod da mu vjeruje u ratu u Ukrajini. Mnogi mu jesu vjerovali, a mnogi i dalje vjeruju. Oni koji ne vjeruju Putinu mogli bi se susresti s represivnom taktikom policijske države, iako Rusija nije totalitarna. Njegov društveni ugovor neobična je mješavina mobilizacije za rat (u dijelovima zemlje) i povlačenja iz politike (u cijeloj zemlji) – uglavnom je riječ o apolitičnom društvu za koje se tvrdi da vodi sveti rat.

Prava politička moć koncentrirana je u Putinovim rukama. Ali diktatorske ovlasti čine ga na jedincat način vođom, koji je jednako ranjiv koliko i moćan – moć je razmjerna tomu u kojoj se mjeri može dobiti rat, a ranjivost je razmjerna tomu u kojoj ga se mjeri gubi. Možda je zato Putin nakon godina šutnje o toj temi počeo govoriti o nasljedniku. Kao što je i sam možda svjestan, uložio je svoje političko bogatstvo u glupi rat, a on ne pobjeđuje.

Foreign Affairs/Hrvatsko nebo