Dinko Pejčinović: Dva najveća neprijatelja

„Treći, i daleko najvažniji razlog za protivljenje srpskom separatizmu leži u neriješenom (i gotovo nerješivom!) problemu razgraničenja Hrvata i Muslimana u središnjoj Bosni. Dokle god postoji kakav-takav državni okvir, to se goruće    pitanje može zaobilaziti kompromisima i guranjem sporova pod tepih.  Dođe li do raspada države, puno je vjerojatnije da će Muslimani umjesto Srba napasti Hrvate, a u tom slučaju prva je na udaru srednja Bosna. Reforma ili raspuštanje Federacije nameće se stoga kao jedino razumno rješenje koje bi moglo  pozitivno utjecati na čitavu državu. Poboljšanje hrvatsko-muslimanskih odnosa imalo bi presudan utjecaj i na srpske političare u Banja Luci; ako ništa drugo, nestali bi srpski strahovi od muslimanske dominacije pa bi tako i Dodikova separatistička politika postala nepotrebna. Dakle, sve što treba za trajnu stabilizaciju BiH je konstruktivna politika međunarodne zajednice i odlučan stav Republike Hrvatske. Jesu li u Zagrebu svjesni svoje odgovornosti?“ – To u svojoj novoj kolumni ističe suradnik Hrvatskog neba Dinko Pejčinović.

„Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju dva najveća neprijatelja.To je srpski separatizam, koji je sad na djelu, i bošnjački unitarizam. Ne bih potcrtao samo jednog aktera koji djeluje na disoluciji dejtonske BiH“ – izjavio je nedavno Ivan Vukadin, predsjednik stranke „Hrvatski nacionalni pomak“. Nekoliko dana kasnije oglasio se i poznati književnik Josip Mlakić, koji zastupa nešto drukčije stajalište: „Korijeni bh krize ne leže u Dodiku, već u političkom nasilju međunarodne zajednice i bošnjačke politike prema Hrvatima“ – smatra Mlakić. (Večernji list, 11.5.2025.) S Mlakićem bi se složio i uvijek oprezni Dragan Čović, koji doslovno kaže:  „Sve izmjene koje je međunarodna zajednica napravila u Ustavu Federacije bile su loše i štetne gotovo sve protiv interesa Hrvata“. No, vratimo se ipak Vukadinu i njegovim tezama! Za muslimansko-bošnjačke unitariste ne treba posebno tumačiti zašto su opasni, ali, kako stoje stvari sa srpskim separatistima? Čime su oni zaslužili titulu „najvećih neprijatelja“?

Tri razloga protiv separatizma

Hrvati u BiH imaju nekoliko razloga za protivljenje srpskom separatizmu. Ponajprije, u prošlom ratu Srbi su osvojili i zadržali neke neupitno hrvatske prostore u Bosanskoj Posavini, što i dan-danas opterećuje međusobne odnose. Istini za volju treba primijetiti da su i Hrvati dobili neke srpske etničke prostore u zapadnoj Bosni (Drvar, Glamoč, Grahovo), iako nema sumnje da bi hrvatska strana u Daytonu pristala i na međusobnu razmjenu teritorija da je ista ponuđena. Osim toga, tu je i poznata priča kako su Srbi dobili „pola Bosne“, to jest previše teritorija, pri čemu se zaboravlja da u srpskih 48% BiH velik udio imaju nenastanjena brda i planine. Isto vrijedi i za Hrvate!

Drugi veliki problem sa srpskim separatizmom tiče se ponajviše Hrvatske i njenih strateških interesa. Gotovo svi političari u Zagrebu slažu se da ne žele raspad BiH i „veliku Srbiju“ na Uni. Koliko je taj strah opravdan? Pogled na kartu sadašnjeg ustrojstva BiH pokazuje da se srpski entitet sastoji od dva međusobno nepovezana dijela, istočnog i zapadnog. U slučaju raspada države, Hrvatska može zahtijevati demilitarizaciju zapadnog (banjalučkog) dijela RS-a, i tako spriječiti potencijalnu ugrozu. Kao dodatni osigurač može poslužiti i neriješeno pitanje pripadnosti brčanskog distrikta, na koji sva tri naroda polažu pravo. Htjeli-ne htjeli, da bi ostvarili svoje planove srpski separatisti morat će ili ratovati ili pregovarati sa susjedima. U oba slučaja Hrvati imaju jake adute u rukama.

Treći, i daleko najvažniji razlog za protivljenje srpskom separatizmu leži u neriješenom (i gotovo nerješivom!) problemu razgraničenja Hrvata i Muslimana u središnjoj Bosni. Dokle god postoji kakav-takav državni okvir, to se goruće    pitanje može zaobilaziti kompromisima i guranjem sporova pod tepih.  Dođe li do raspada države, puno je vjerojatnije da će Muslimani umjesto Srba napasti Hrvate, a u tom slučaju prva je na udaru srednja Bosna. Reforma ili raspuštanje Federacije nameće se stoga kao jedino razumno rješenje koje bi moglo  pozitivno utjecati na čitavu državu. Poboljšanje hrvatsko-muslimanskih odnosa imalo bi presudan utjecaj i na srpske političare u Banja Luci; ako ništa drugo, nestali bi srpski strahovi od muslimanske dominacije pa bi tako i Dodikova separatistička politika postala nepotrebna. Dakle, sve što treba za trajnu stabilizaciju BiH je konstruktivna politika međunarodne zajednice i odlučan stav Republike Hrvatske. Jesu li u Zagrebu svjesni svoje odgovornosti?

Povezano:

Šiljo: Ovako bi morao glasiti zaključak Hrvatskoga narodnog sabora!

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo