Nedjeljna propovijed: Blagovati s Gospodinom i bližnjima – a ne „izjedati“ bližnje ili blagovati bez njih i bez svijesti o Njegovoj hrani za nas!

„Kao nekoć učenicima u Galileji, tako je i nama dragocjeno postuskrsno iskustvo koje nam pruža Isus jer smo mi njegovi učenici u ovom vremenu koji trebamo prepoznati njegovu prisutnost. Njemu je cilj da i nama njegovo sveto uskrsnuće uđe u svaku poru života i pod kožu na način da nas potpuno prožme. Za takvo što treba nam mirnog vremena i zajedništva s njime, jer nama malim ljudima treba vremena primiti njegovu neizmjernu božansku snagu i prisutnost. Moramo se boriti sa sobom, plivati protiv struje, slušati što nam govori, primati hranu iz njegove ruke, te tako otkrivati da se po tom otajstvenom blagovanju događa čudo u našim životima“ – ističe don Ivan Bodrožić u propovijedi uz evanđelje 3. vazmene nedjelje – godina C na portalu Patrologija.

Nakon svoga uskrsnuća Gospodin se nekoliko puta ukazao svojim učenicima u vrlo znakovitim prigodama i na vrlo znakovit način jer je htio da im se stvarnost njegova uskrsnuća duboko utisne u život. A jer je to bio korak od presudne važnosti, te nimalo lagan, trebalo je više vremena i više različitih situacija da mi Gospodin do kraja prožme život, to jest da im uđe pod kožu. Da se oslobode straha i pritiska koji su mogli imati u Judeji u strahu od Židova, on im je poručio po ženama da odu u Galileju gdje će ga opet vidjeti. Doista, to što im je obećao, to je izvršio u današnjem evanđeoskom događaju koji je sveti Ivan zapisao u svom Evanđelju. Isus se ukazao sedmerici svojih učenika na Tiberijadskome jezeru dok su išli ribariti sa Šimunom Petrom. Nakon neuspješnog ribolova u osvit novoga dana približio im se Isus, a da ga nisu prepoznali, tražeći imaju li što za jelo. Na taj način privlači im pozornost na sebe i svoje moguće potrebe, ali isto tako iziskuje njihovu suodgovornost i suradnju. No prvi korak je bio taj da shvate da bez njega nemaju jedan od bitnih sastojaka života, a to je hrana. Bez njega oni nemaju od čega živjeti, to jest ostaju gladni u bitnim stvarima. Ostaju uskraćeni za onu izvanrednu viziju života i za sve važne odgovore koje su kao ljudi tražili. Ostaju gladni smisla i ljubavi koja pokreće život. Ostaju potom uskraćeni za međusobnu slogu i zajedništvo kojima mogu preobraziti lice zemlje.

Iz te perspektive razumijemo bolje zašto je Isus tražio da doručkuje s njima. To jest tražio je od njih doručak, ali im je on sam, uz čudo čudesnog ulova, pripravio bio pečenu ribu za doručak. Time im je htio skrenuti pozornost koliko je za njih važno da doručkuju s njim, jer blagujući s njim u biti blaguju njega i njegovu svetu prisutnost. Snagom uskrsnuća blagovanje njegove svete prisutnosti poprimilo je novu dimenziju, jer je postalo još intenzivnije i protkano većim otajstvom. Naime, čin sebedarja koji je izvršio na posljednjoj večeri snagom uskrsnuća počeo se ostvarivati, a oni su ga trebali otkriti i usvojiti u vlastiti život. Zato dok im pomaže da ulove ribu, cilj mu je da otkriju da bez njega ne mogu ništa. A dok im zatim pripravlja pečenu ribu za doručak, namjera mu je da otkriju da ta riba predstavlja njega te da trebaju njega blagovati ako žele imati potrebnu životnu snagu. Tako im je omogućio da njegova uskrsna snaga ulazi u njih po svakodnevnim jednostavnim gestama, a jedna od njih, i to ona povlaštena, jest bratsko blagovanje njegova svetog Tijela.

Danas dok živimo u kulturi koja je dobrim dijelom izgubila kulturu bratskog i obiteljskog blagovanja, teže možemo razumjeti i euharistijsko otajstvo koje je plod Kristova uskrsnuća. Ako danas u društvu ubrzanoga ritma življenja ne znamo što znači obiteljski objed i ako nemamo vremena za zajedništvo stola koji je otajstven pa i kad je riječ o svakodnevnom jelu, teško ćemo onda znati doživjeti snagu Kristova blagovanja. Ako danas sve manje znamo što znači pripraviti doručak ili ručak jedni za druge, jer nam je praktičnije kupovati brzu i nezdravu hranu u restoranima i štandovima, ne samo da ćemo izgubiti zdravlje, već i osjećaj jedni za druge, te za važnost da sjedimo zajedno i zajedno posvetimo određeno vrijeme za blagovanje i obiteljski razgovor. A pogotovo je tada nemoguće osjetiti da treba imati vremena sjesti za Božji stol koji nam je pripravio naš uskrsli Gospodin. U svijetu u kojem smo mnogo toga podredili zaradi i neprimjerenim načinima blagovanja koji nam postaju ispusni ventil, a ne mirni i blagoslovljeni obrok, najčešće potrošimo jedni druge, umjesto da se nahranimo prisutnošću jedni drugih. U društvu u kojem nam je važniji puni hladnjak od obiteljskoga zajedništva, ne primjećujemo da smo zahladili ili zaledili vlastite obiteljske odnose, pri čemu smo obiteljsko blagovanje sveli na uslužnu djelatnost.

Baš zato nam je važan ovaj evanđeoski događaj i pouka koju nam preko njega upravlja Gospodin. Kao nekoć učenicima u Galileji, tako je i nama dragocjeno postuskrsno iskustvo koje nam pruža Isus jer smo mi njegovi učenici u ovom vremenu koji trebamo prepoznati njegovu prisutnost. Njemu je cilj da i nama njegovo sveto uskrsnuće uđe u svaku poru života i pod kožu na način da nas potpuno prožme. Za takvo što treba nam mirnog vremena i zajedništva s njime, jer nama malim ljudima treba vremena primiti njegovu neizmjernu božansku snagu i prisutnost. Moramo se boriti sa sobom, plivati protiv struje, slušati što nam govori, primati hranu iz njegove ruke, te tako otkrivati da se po tom otajstvenom blagovanju događa čudo u našim životima. Primajući hranu iz njegove ruke pročišćavamo svoje biće i izgrađujemo ljubav, te postajemo puni njegove snage sposobni potom uzvratiti mu na ljubav vršeći svoje poslanje. Budimo stoga gorljivi za blagovanje Presvete euharistijske hrane koju nam je Gospodin ne samo pripravio svojim uskrsnućem, već je to hrana koju nam on pruža s toliko brižnosti kao otac obitelji svojoj djeci. Blagujmo ju u miru i pobožnosti, te se čvrsto držimo njegova stola koji nam pomaže da preobražavamo svoju svakodnevnu obiteljsku stvarnost dok ne dođemo na vječnu gozbu za stol neprolazne ljubavi u njegovu kraljevstvu.

Patrologija/Hrvatsko nebo