Elia Pekica Pagon: Praznik rada pod hitno treba preimenovati u Praznik nerada!

„Čitam svoj tekst od prije godinu dana, napisala je na portalu Epoha.com.hr“ Elia Pekica Pagon te nastavila: „Kao da sam ga pisala jučer. I, ništa se bitno od tada do danas nije promijenilo što se tiče nove definicije rada, osim što su privilegirani ljudi postali još privilegiraniji, a obespravljeni ljudi – još obespravljeniji i što je nerad u međuvremenu postao još popularniji kao novi oblik rada.“ Prenosimo u cijelosti ovaj opširan ogled o radu, ekonomskoj politici i socijalnim odnosima u današnjoj Hrvatskoj, uz dopuštenje urednika Epohe.

Nikada se nije manje radilo nego danas i nikada rad kao takav nije bio nepopularniji. Ljudi samo žele na ovaj ili onaj način, naravno, što lakši, doći do novca, ali to ni u kojem slučaju ne znači da žele raditi. Naprotiv. Ne žele raditi. Novac i rad odavno su se odvojili jedan od drugoga. Ta dva koncepta više nemaju nikakve veze jedan s drugim.

Oni ljudi koji doista nešto i rade uopće se ne hvale svojim radom, već nerado pričaju o svojim radnim satima koji nisu odraz njihova zadovoljstva (većina ljudi nažalost uopće ne radi ono što zna i voli op.a.), već samo predstavljaju vrijeme koje ljudi poklanjaju svojim poslodavcima kako bi preživjeli od danas do sutra. Dobiva se dojam kako bi i oni radije plandovali i bili sa svojim najbližima na Bahamima kada bi im to bilo omogućeno.

Doći do novca na što jednostavniji način… zašto bi se „gubilo vrijeme na takvo što kao što je rad“!

Raditi više nije popularno kao nekad, jer nerad je postao novi rad. Ono što je popularno je doći do novca na što jednostavniji način kako bi svaki čovjek imao što više vremena za sebe i svoje životne užitke. Vrijeme leti i svakim ga danom svi mi imamo sve manje. Stoga, zašto bi se gubilo vrijeme na takvo što kao što je rad, što će ljudima oduzeti vrijeme za toliko traženi i nikad popularniji nerad i toliko im potrebno uživanje u životu? Tako ljudi danas razmišljaju suočeni s radosnim i bezbrižnim neradnicima koji danas zarumenjelih obraza tako nehajno slave tzv. Praznik rada. Vidjevši ih tako sretne i razdragane u prazničnom raspoloženju, svatko bi poželio biti tako praznično razdragan kao oni, zar ne? No, imajmo na umu da ljudi koji misle da slave nekakav rad u biti nemaju veze se realnošću, jer realnost je nešto sasvim drugo.

Sve je više ljudi koji žele lagodno proživjeti život, bez puno muke i bez motike. Kakav Praznik rada, bilo bi bolje nazvati ga Praznikom nerada i što prije preimenovati taj praznik, jer, budimo iskreni, ljudi čiji su džepovi danas najpuniji nemaju pojma što je rad i ne znaju niti opisati svoj neradni dan. Ako ih kojim slučajem netko priupita kako izgleda njihov ‘radni’ dan, ne znaju ni izmisliti što tobože ‘rade’, nego se gube i ne znaju što bi rekli.

Kako provode svoje neradne dane na za njih osmišljenim neradnim mjestima

Kada ih pitaš kako provode svoje neradne dane na za njih osmišljenim neradnim mjestima, jako se muče s odgovorom, a onima među njima koji još imaju trunku savjesti bude čak malo i neugodno pa spuštaju svoj pogled i pričaju kako kroz dan pošalju pokoji mail i odgovore na pokoji telefonski poziv. Prevelik je broj takvih ljudi čiji nerad (slanje mailova, pričanje na telefon i ispijanje kavica) svi mi pošteno plaćamo. Moram ovdje reći – čast vrijednim iznimkama koji doista zaslužuju svoje plaće. Ima ih i svaka im čast na njihovu zalaganju, dajmo im odličan (5) iz zalaganja za narod i sveopću dobrobit, ali takvi su ljudi nažalost iznimke, a ne pravilo. Kada naiđemo na takve drage ljude, naprosto se čudimo koliko su predani svome poslu i radnim zadacima koji stoje u opisu njihovih radnih mjesta. No, na našu veliku žalost, ti savjesni ljudi su iznimke, a ne pravilo. Pravilo je hrpa plaćenih neradnika.

Ono što promatraš je zapravo otvorena promocija sveopćeg nerada, korupcije i kriminala Ima kod nas i podosta kriminalaca. Nemojmo ni njih zaboraviti u ovoj priči o neradu kao novom radu. To su oni ljudi koji se kriju od bilo kakve objave u medijima, jer žele biti nevidljivi. Bave se mutnim poslovima i žele biti ostavljeni na miru. Uvijek imaju novaca kojima se ne zna podrijetlo, a može ih se sresti po raznim elitnim lokalima, hotelima, vinarijama i luksuznim restoranima u kojima degustirajući delicije i ispijajući najfinija pića, sastanče sa svojim ortacima, dok se iza njihovih leđa svi pitaju – otkud im novci, iako je glupo pitati se takvo što kada znamo da su to najobičniji kriminalci željni društvenog priznanja kojeg nikada neće steći, jer ne zarađuju novac na pošten način. No, eto, kada već govorimo o neradu kao novom radu, naši vrli i neumorni kriminalci također su vrlo uspješni promotori sveopćeg nerada i sve veći uzori mlađim generacijama. Kada vidiš te ljude čiji mobiteli neprekidno zvone dok sjede zavaljeni u udobne stolce elitnih lokala, postaješ svjestan činjenice u kolikoj je mjeri ovo društvo zapravo premreženo i korumpirano. Svi ljudi punih džepova itekako su dobro povezani.

Svatko želi svoj dio kolača i zato su kriminalci vrlo tražena, ali i zaštićena vrsta ljudi, jer obično imaju svoje ljude u sustavu koji ih štite i, naravno, svatko tko s njima ‘posluje’ uvijek želi svoj dio obećanog mu kolača. Svatko svakoga vjerojatno kamatari pa i za najmanju sitnicu, za najsitniji poslić koji mu nađe. Promatraš te scene i pitaš se – tko je tu lud? Ono što promatraš je kazališna predstava na otvorenoj društvenoj sceni. Ono što promatraš je zapravo otvorena promocija sveopćeg nerada, korupcije i kriminala. Sve se to odvija pred našim očima, bez da itko od nas iz publike koja promatra tu sramotnu predstavu može išta učiniti po tom pitanju.

Mladi koji žele biti „influenceri“ ili uspjeti u svijetu modellinga kao paravana za suvremenu prostituciju

Doista, kojeg li licemjerja, slaviti rad u doba sveopćeg nerada, uhljebništva, ekstremnog nepotizma do te mjere da gdjegdje zaposlenici pojedinih općina svi imaju isto prezime, podobništva, stranačkih iskaznica koje vrijede više od diploma, korupcije, kriminala i izmišljenih (ne)radnih mjesta za ‘poštene’ neradnike, kao i sve prisutnijeg influensanja naivnih mladih ljudi koji su proračunski iliti ideološki ili stranački nepodobni pa su kao kakvi otpadnici spremni na svakojake gluposti kako bi privukli pratitelje i nešto zaradili u virtualnom svijetu. Najveći broj mladih ljudi na pitanje što žele biti kada odrastu, danas će odgovoriti kako žele biti ‘influenceri’. Rade iz sebe klaunove i dvorske lude, krevelje se, opijaju, drogiraju, izlažu se opasnostima izvodeći svakojake vratolomije, čak se i ponižavaju, samo kako bi njihove objave postale viralne i kako bi došli do kakve – takve monetizacije.

Ostatak mladih ljudi uz izuzetke mladih znanstvenika i studenata koji rade na sebi u želji da nešto postignu u životu i zarade koji novčić na pošteni način, sve veći broj wannabe neradnika novog doba koji ne uspiju u virtualnom svijetu privlači modelling kao paravan za suvremenu prostituciju i prodaju svojih mladih tijela bogatim perverznjacima, poglavito u svjetskim destinacijama poput Dubaija, gdje odlaze biti seksualno roblje, nadajući se lakoj zaradi, što često završava vrlo traumatično uz trajne psihološke posljedice, a može završiti i kobno gdje se pojedinim ljudima gubi svaki trag.

Tko još uopće doživljava privatni sektor?

Spomenimo i to da je premijer Andrej Plenković, osim što je prošle godine sebi i drugim državnim dužnosnicima drastično povećao plaće, isto učinio i u javnom sektoru, njihovu predanom radu u čast. Radi se o najvećem povećanju plaća u povijesti, budući da je izdvojeno 1,63 milijardi eura više za plaće. Prosječne plaće u javnom sektoru rasle su na godišnjoj razini za oko 29% i taj rast je više nego dvostruko veći od rasta plaća u privatnom sektoru. Tko još uopće doživljava privatni sektor? On je već odavno na koljenima i nitko za njega ne mari.

Ovaj potez povećanja plaća u državnom i javnom sektoru, do kojeg je došlo u superizbornoj godini, izazvao je brojne kritike ponižene i obespravljene javnosti (neki bi rekli, a zna se i tko – ‘stoke sitnog zuba’, op.a.) koja može samo sanjati takve privilegije. Povećanje plaća u javnom sektoru i državnim službama, ako nije praćeno rastom produktivnosti, može dovesti do poskupljenja ili smanjenja konkurentnosti, upozoravali su i nastavljaju uzaludno upozoravati brojni ekonomski stručnjaci.

Nedavno je ekonomski analitičar Ivica Brkljača objavio zanimljiv graf koji pokazuje koliki je porast mase plaća u državnom i javnom sektoru. Brkljača je takvo povećanje plaća opisao strašno neodgovornim činom, dodavši kako je “rast mase plaća od preko 26% u jednoj godini van svake pameti”. U pravu je.

Broj zaposlenih u državnom i javnom sektoru i dalje snažno raste

Masa plaće je ukupni iznos novca koji država ili neka organizacija izdvaja za isplatu plaća svojim zaposlenicima u određenom razdoblju. Brkljača u svom newsletteru Makro pogled upozorava i na to kako broj zaposlenih u državnom i javnom sektoru i dalje snažno raste. Nemojmo se čuditi tome. Pa tko ne bi htio doći u to odabrano društvo privilegiranih i tolikim novcem počašćenih ljudi? A koju to štetu čini sveukupnom društvu, o tome nigdje ni riječi. Privilegirani ljudi su ljudi koji misle da ovaj svijet pripada samo njima i koji žele imati, imati i samo imati do besvijesti sve čega se mogu dokopati, makar drugi zbog njih i njihove pohlepe nemali, nemali i nemali baš ništa. Kako bi netko nešto imao, netko drugi to isto mora izgubiti. Kako bi netko imao pravo na život, na veselje i praznično raspoloženje, na iće i piće, netko drugi mora se svega toga odreći. To su pravila prljave igre koja je u tijeku.

“Broj zaposlenih u javnoj upravi i obrani porastao je za 4,9 posto u prva tri mjeseca ove godine, u obrazovanju za 2,5 posto, a u djelatnosti zdravstva za 5,5 posto. Čemu takav porast i zašto je potrebno daljnje bujanje državnog i javnog sektora?”, zapitao se Brkljača. Nije jedini. Svi se mi pitamo to isto, ali uzalud. Najezda na državni i javni sektor toliko je jaka da ih uskoro više neće imati tko hraniti, jer će privatni sektor s vremenom nestati ako se ovako nastavi. Tko je lud da nešto radi kako bi netko drugi imao, a on kao radnik nemao, jer kada platiš sva davanja državi u džepovima ti kao malom poduzetniku ne ostane baš ništa i kada platiš sva davanja i račune, možeš jesti samo koprivu i travu ili biti gladan.

Rad, doduše, još uvijek postoji kao opcija, nemojmo biti pesimistični, rad još uvijek nije do kraja izumro. Prisutan je još u tom jadnom privatnom sektoru u kojem danas jesi, sutra nisi, ovisno o uspješnosti tvrtke. Privatnici su najobičniji robovi uhljeba i taj pritisak robovskog života sve teže podnose i neće ga još dugo moći podnositi.

Mali poduzetnici su već odavno na koljenima

Zaposlenici pogona u kojima se još uvijek nešto radi svakog dana strahuju hoće li sutra imati posao. Mali poduzetnici su već odavno na koljenima. Oni ljudi čiji pravni subjekti još postoje sami se sebi čude kako uopće opstaju na tim klimavim nogama. Najviše je pravnih subjekata s praznim računima i s niti jednim zaposlenim čovjekom. Kakvo je to poduzetništvo? To su samo neuspjeli pokušaji poduzetništva koji su unaprijed osuđeni na neuspjeh.

Kod nas je poduzetništvo živa prijevara i zamka koja služi za oduzimanje imovine ljudima koji su dovoljno naivni kada misle da će u ovom korumpiranom podneblju moći nešto pošteno raditi. Zaboravili su na činjenicu da je nepoštenje postalo novo poštenje i da su ljudi koji cijeli dan imaju mobitele na ušima i s nekim nešto dogovaraju danas oni koji mlate veliku lovu, a ne radnici u malobrojnim tvornicama ili tvrtkama bez zaleđa na klimavim nogama.

Ljudi bez podobnih rođaka u ovom mračnom sustavu nemaju dovoljno sredstava čak niti da zaposle sami sebe, iako su pri otvaranju obrta, j.d.o.o.-a ili d.o.o.-a naivno računali na samozapošljavanje, a kamoli da nekome plaćaju honorare. Nadalje, većina ih je kreditno nesposobna, jer im je sustav već u prijašnjim poduzetničkim pokušajima sve oduzeo pa sada više nemaju niti imovine na ime koje bi se mogli zadužiti.

No, vratimo se onoj sretnijoj grupaciji naših građana, onima koji danas tako veselo i prpošno slave svoj NERAD koji svi mi plaćamo!

Svaki novi izbori sve više nalikuju na reality ‘Big Brother Show’

Pravi primjer za to na koji način ljudi danas žele sigurno i mirno živjeti svaki su novi izbori. Svi žele ući na  platnu listu gradskih i državnog proračuna. Svaki novi izbori sve više nalikuju na reality ‘Big Brother Show’. Svi bi htjeli na proračun, svi bi htjeli biti pošteni štreberi iz prvih klupa i legalno (ne)raditi, ali nema tamo dovoljno mjesta za sve pa svi ostali moraju glumiti u predstavi (čitaj: prijevari) zvanoj kapitalizam, poduzetništvo i tobože slobodno tržište (čitaj: slobodno preživljavanje).

Ako nisu u stanju biti vješti kriminalci i ako u mobitelima nemaju neke moćnike premazane svim mastima kojima se s površine kože širi miris kokosa kao na najdivnijoj plaži, jedino što ljudima danas preostaje je da budu siromasi i prosjaci bez prava na život dostojan čovjeka.

Najsmješnije mi je slušati profesionalne političare kako naklapaju o ekonomiji i tržištu o kojem pojma nemaju. Kladim se da naši vrli uhljebi ne bi znali složiti čak niti neki oglas za Njuškalo (toliko o njihovu iskustvu na slobodnom tržištu), a kamoli nekome prodati šibicu. Njih prodaja kao takva ne zanima, jer jedino što znaju je prodavati maglu javnosti i naklapati o koječemu, služiti se kojekakvim otrcanim frazama za koje običan čovjek više nema ni sekunde vremena, jer je previše zauzet preživljavanjem od danas do sutra. Političari i njihove marionete prozirni su kao staklo i dosadni. Sve što oni govore smo već sto puta čuli i vidjeli i znamo da smo prevareni i da oni cijelo vrijeme misle samo na sebe, a ne na narod.

Kao u Andersenovoj tužnoj priči „Djevojčica sa šibicama“

Svi se jako dobro sjećamo tužne Andersenove priče „Djevojčica sa šibicama“ o siromašnoj djevojčici koja je provodila dane i noći na cičoj zimi pokušavajući prodati šibice…Tako kao ta promrzla djevojčica osjećaju se danas svi ljudi koji se snalaze na tzv. slobodnom tržištu. Svi nekome nešto prodaju u nadi da će preživjeti do sutrašnjeg dana.

Ne očekujem da će bilo koji dobro plaćeni neradnik ikada moći razumjeti spomenutu Andersenovu bajku niti pustiti suzu kada i ako dođe do kraja te tužne i vrlo poučne priče, jer sit gladnome ne vjeruje, sit samo želi živjeti na grbači gladnoga i još mu želi davati naputke kako da živi. Kada već sit gladnome ne vjeruje i ne želi ga razumjeti, zašto bi bilo koji gladan prodavač šibica vjerovao sitom čovjeku?

A tko u toj predstavi zvanoj kapitalizam nije korumpiran, njemu nije lako preživjeti. Jadni su danas ljudi iz privatnog sektora, naravno – ne iz onog lažnog pupčanom vrpcom vezanog za proračun koji doživotno šalje fakture vladajućima po nepisanom ugovoru doživotnog proračunskog uzdržavanja, već iz onog dijela koji preživljava od danas do sutra, ne znajući hoće li nekome uspjeti nešto prodati ili ne i hoće li sutra imati što za jesti ili ne. Osjećaju se prevareno i izdano.

Ne mogu ljudi koji nemaju pojma o ekonomiji i sociologiji formirati društvo niti ima „besplatnog graha“

Jedan roletar tako mi je nedavno ispričao svoju tužnu priču o tome kako je nedavno morao zatvoriti svoj obiteljski obrt s dugogodišnjom tradicijom, jer nije više mogao sjediti u uredu i čekati da mu netko naruči rolete. Nije jedini. Previše je danas takvih priča.

Temelji društva više su nego klimavi. Uostalom, svi znamo kako je sve počelo. Neslavno. Ne mogu ljudi koji nemaju pojma o ekonomiji i sociologiji formirati društvo. To ne može dobro završiti. Jedan dobar dio privilegiranih ljudi živi u luksuznom socijalizmu, dok drugi dio mora spajati kraj s krajem, samozapošljavati se, zaduživati se, plaćati harače sustavu, ostajati bez svoje imovine i ići tako dalje trnovitim putem života ispunjenog brigama i problemima, hodajući na sve krvavijim koljenima prema svome kraju. Pametnom dosta. Baš je takvim ljudima do besplatnog graha i slavlja. Neće ih spasiti tanjur ‘besplatnog’ graha niti će im karanfil vratiti osmijeh na lice. Nema besplatnog graha. Ništa to nije besplatno, sve mi to debelo plaćamo. To je najobičnije ponižavanje i ismijavanje naroda.

Živio vam vaš nerad, neradnici naši dragi, dobar vam tek i uslast vam grah bio i, da, da ne zaboravim – sretan Praznik nerada svima koji uspješno žive od njega, a svima ostalima kojima je rad jedino što im još preostaje kao ples na žici želim da svakako opstanu kako god znaju i umiju i da nastave vjerovati u sebe i svoje vrijednosti i svojim predanim radom prkositi dobro plaćenim, potkoženim i uhljebljenim neradnicima i kriminalcima, toj samozvanoj i međusobno umreženoj eliti našeg doba koja sve nas ostale iskorištava kao svoje robove i bespoštedno ismijava želeći našu propast i naš konačan pad u provaliju.

Narod časti!

Radnici moji dragi i umorni, odmorite se danas, uživajte u miru daleko od onih koji imaju zaleđe dok ga vi nemate i pojedite grah u krugu svojih najbližih daleko od onih koji su danas razvukli osmijehe od uha do uha, sretni što su na platnoj listi zaštićene vrste ljudi. Nemamo mi što tražiti među tim rumenim obrazima dok su naši blijedi. Kome je danas do slavlja, taj ne zna u kakvom vremenu živimo, jer je kupljen od strane sustava i kao takav cijepljen od percipiranja bilo kakve realnosti.

Jer, budimo iskreni – mi radimo za njih, mi radimo kako oni ne bi morali, mi se odričemo životnih užitaka kako bi oni uživali, mi njih hranimo i onda kada za sebe kruha (ili graha, ako ćemo biti aktualni, op.a.) nemamo. Dobar im tek! Narod časti!

Epoha/Hrvatsko nebo