Zašto se Tonino Picula prometnuo u najžešćeg EU-ova kritičara Aleksandra Vučića?
Vrijeme:5 min, 14 sec
Europarlamentarac i izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju te bivši ministar vanjskih poslova u Račanovoj vladi Tonino Picula (SDP) prometnuo se u posljednje vrijeme u najžešćeg EU-ova kritičara srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Razumljivo je da svi, pa tako i Picula, kritiziraju Vučića, zbog ovoga ili onoga, no voditi frontalni rat protiv njega, kao što čini Picula, mora imati i neke dodatne razloge. Koje?
Glavni je razlog Piculina želja da Srbija jednoga dana, a po mogućnosti što prije, uđe u Europsku uniju. On se dakle kritiziraju Vučića zapravo angažira u korist Srbije, „europske“ Srbije. Iako je i njemu posve razvidno da od europske Srbije još uvijek u njezinoj vlasti i opoziciji nije vidljivo mnogo više od prvih dvaju slova – EU – na koje se i Vučić formalno poziva. Otvoreno kaže da je Vučiću EU potreban samo kao „bankomat“.
Vučić dvoličnu politiku prema Europskoj uniji vodi iz interesa i igrajući svoju igru koja ima za cilj ne izgubiti poveznicu ni na jednu stranu svijeta: s Bruxellesom, Moskvom, Pekingom i Washingtonom, ali ni s Ankarom, Tiranom, Tel Avivom, Skopjem i mnogim drugima, koji su inače međusobno u mnogim stvarima na vrlo različitim ili neuskladivim pozicijama.
Picula se za perspektivnu europsku Srbiju bori iako je svjestan da u njoj za to ne postoji nikakvo čvrsto uporište u golemoj većini naroda. On daje potporu difuznim, no dobro organiziranim prosvjedima, iako priznaje da prosvjednici gotov uopće ne pokazuju da su proeuropski orijentirani te da nakon toliko vremena nisu iznjedrili nikakvu, a kamoli proeuropsku političku snagu (stranku ili pokret) koja bi na izborima (izvanrednima ili redovnima) mogla nastupiti kao alternativa Vučiću i njegovim problematičnim i šarenim unutarnjim i vanjskim politikama. Propšta reći toda su i velik dio srbijanskih nezadovoljnika te oporbe, a napose stožerna snaga, Srpska pravoslavna crkva, u osnovi nepopravljivo orijetirani četnički i velikosrbijsnaski, dakle osvajački spram okolnim zemljama i narodima.
Toga je Picula posve svjestan, što je i sam izričito potvrdio danas, no njegovo prokazivanje Srpstva kao doista nepopravljivo ekspanionističkog i velikosrbijanskog vrlo je ublaženo ili ga uopće nema. Radije mudruje o stanju demokracije u samoj Srbiji nego kao o Srbiji kao ugrozi za druge. Kako je prenio Jutarnji list (u članku ‘Vučić provocira Hrvatsku, a s ovim čovjekom razvija nuklearni program. Zna se i koja je sljedeća Trumpova meta‘), on je u brifingu za to glasilo rekao ovo: „Oporba u Srbiji nije nositelj zahtjeva za transformacijom. Institucije su zarobljene. Možda su masovni prosvjedi sredstvo koje će stvoriti ambijent u kojem se može dogoditi tranzicija. Ali je pitanje je li nakon Vučićevih 12 ili 13 godina moguća meka tranzicija iz autoritarnog sustava u sustav punokrvne demokracije. O upotrebi sile će Vučić četiri puta razmisliti. Benevolentnost europskih institucija kao i najutjecajnijih EU država prema njemu bi mogla biti dovedena u pitanje ako bi razvoj situacije u Srbiji doveo do toga da Vučić upotrijebi silu. Zato on šalje batinaše, različite provokatore, stranačke ljude koji žele oslabiti tu želju za prosvjedima, ali mu to ne uspijeva.”
Picula dobro zna i to da od skorog ulaska u EU bilo koje nove članice nema ništa: „Skeptičan sam prema ulasku novih članica do 2030., čak i Crne Gore. Nisam optimističan po tom pitanju”, rekao je on, dodavši kako ne vjeruje ni da će do kraja mandata ovog saziva Komisije Ukrajina biti primljena u EU.
Ako dakle ulazak u EU nije ni za koga na vidiku, a pogotovu ne za Srbiju, zašto se Picula toliko trudi promijeniti smjer srbijanske politike? Zašto se toliko miješa u unutarnje odnose u njoj? Zašto od nje hoće učiniti ono što ona nije, a što i on sam priznaje da nije? – Očito zato što hoće Srbiju preurediti po svojoj mjeri i po mjeri briselske velevlasti, a i suprotstavljati se njezinoj bliskosti s Rusijom.
Takvo htijenje proistječe ne iz realiteta, nego iz neke dubinske blagonaklonosti prema Srbiji – unatoč spoznaji da se ona ne uklapa niti se može niti se hoće uklopiti u europsku paradigmu, a što bi značilo i raskinuti svoje poveznice s četništvom, sa strategijom povezivanja „Srpskog svijeta“ u jednu cjelinu i s bliskošću s Moskvom. U tom smislu, Picula je i žestok kritičar Milorada Dodika, mnogo žešći kritičar njega nego bošnjačkih unitarista, protuhrvata i njihovih vodstava u Sarajevu. Ako ih i kritizira, kritika (veliko)bošnjačke isključivosti i šovinizma neusporedivo mu je blaža od kritike (veliko)srpske isključivosti i šovinizma. No njegova kritika velikosrbijanske orijentacije vrlo je ublažena i prigušena. On nikada ne će spomenuti ni Vuka Karadžića ni Stevana Moljevića ni bilo koga od onih koji su zapravo korifeji srpske osvajačke političke misli unatrag 200 godina.
Picula zapravo hoće da stvari ne budu takve kakve jesu i kakve realno jedino mogu biti. On je žrtva tipične ljevičarske zablude: ideje da druge treba preoblikovati po vlastitoj mjeri i ukusu. Bori se protiv nacionalizma. Do te mjere da već zahtijeva promjenu načina glasovanja u tijelima EU-a, a s druge strane i hrvatskoj vladi prigovara što nije u diplomatskim odnosima oštrija prema Srbiji. Picula sve to ne čini iz razloga nekoga izričitog hrvatskog domoljublja, pogotovu ne iz hrvatskog nacionalizma, nego iz interesa EU-a, a moguće i iz interesa pomirbe među bivšim jugoslavenskim narodima i republikama.
Nadnacionalne politike za ljevičare su uvijek u suprotnosti s nacionalnim odnosno nacionalističkim politikama. Tako je bilo i kada su jugoslaveni pokušali održati jugoslavensku federaciju…, a onda ih je sve pomeo ili na ’srpsku veru’ preveo S. Milošević. No čini se da je Picula na to iskustvo sa Srbijom „zaboravio“. Njemu je zacijelo mnogo bliže razdoblje kada je Tito Srbiju i ostale republike odnosno narode tadašnje federacije držao pod svojom čvrstom kontrolom. I koji je na Brijunima g. 1966., uz pomoć lojalnih mu partijskih Hrvata, smijenio moćnoga komunističko-četničkog Srbendu i svog doglavnika A. Rankovića. Tita doduše više nema, ali zato je tu sada briselska centrala odnosno EU-ov establišment, koji pokazuje autokratsku težnju da sve nacionalne države podvrgne vlastitoj volji i vlastitim kriterijima i pravilima igre. Umjesto da prihvate kako su narodi vrlo različiti i kako mnogi nikada ne će dragovoljno pristati plesati onako kako im Brisel svira odnosno slušati ono što im sa strane diktira. (zag)
Povezano:
Šiljo: Kako nam svijest oblikuju prosrpski „hrvatski“ mediji!
Hrvatsko nebo
