Davor Velnić: Svetkovina zrelosti – ogled o značenju Thompsonova koncerta u kontekstu hrvatske političke prošlosti i sadašnjosti

„Za Thomsonovu publiku koncert na Zagrebačkom hipodromu nesumnjivo je važan glazbeni događaj, ali je za Hrvatsku to punokrvni politički događaj: mobilizacija poniženih pobjednika i prevarenih ratnika, svih koji su sanjali istinski hrvatsku suverenost i neokrnjeni identitet. Više od svega istinski zov domoljublja raspjevane hrvatske mladosti i Marku Perkoviću nagrada za strpljenje i samoprijegor. Zapravo nesumnjivo očitovanje hrvatske nacije da ne žali za „izgubljenim“ paklom i više nije spremna trpjeti rastakanje hrvatskog identiteta niti svoje pobjede pretvoriti u nadgrobni spomenik. To je poruka teroru velikosrpskih ciljeva i orjunaškoj politici svih hrvatskih Vlada od one trećesiječanjske do danas. U tom njihovom nagnuću prema „zapadnobalkanskim integracijama“ nema nevinih. Takve treba žaliti i zbog mentalne higijene izbjegavati.“ – To, uz ostalo, primjećuje hrvatski književnik i mislilac Davor Velnić u ogledu o značenju Thompsonova koncerta što ga je objavio internetski časopis Matice hrvatske Misao.hr. 

Kad je bio pozvan odabrati prioritete, Konfucije se najprije odrekao politike, potom hrane (od pamtivijeka znamo da moramo umrijeti) i na zadnje se odrekao vjerske svetkovine. Jer ako u narodu nestane odanost nevidljivom, svako je upravljanje državom nemoguće. Vjera i država nikad se ne dovode u pitanje. Znao je „Učitelj Kung“ da svetkovina nije veličanje banalnosti i ruganje uglađenosti, već je ona začetak prepoznavanja i obnova zajedništva; svjetlo budućnosti i nesvakidašnji inicijacijski ritual en masse. Svetkovina pod vedrim nebom postaje ushićena sakralnost ukorijenjena u pamćenje i ona traje kad svjedoci pomru i smije nadjačati svaki zaborav. Kad veselje utihne, a opijenosti utone u slatki san, to sjećanje nadjačat će prolaznost.

Ozračje zanosa urezano u nacionalno pamćenje drži na okupu nadu za boljom budućnošću i sve one što nužno ne gledaju na svijet i ljude istim očima, niti su jednako upućeni, ali njeguju plamen zajedništva. I kad postoje razlike nitko ih ne krijumčari niti se s njima razmeće, jer daleko je važnije ono neizrecivo prepoznavanje u zajedničkom i neprijepornom, u onom nedodirljivom i van svake sumnje, ono po čemu se okupljeni prepoznaju svojima.

Čovjek ima pravo izgraditi subjektivnu skalu vrijednosti, prioriteta, predrasuda… ali isto tako u radosti zajedništva smije bez straha i predrasuda potražiti braću s kojima ne dijeli preklapanje mišljenja. U ljubavi prema Domovini treba prigrliti i raskoš različitosti, jer kad svi oblače svoju misao u iste krpe, nitko ne misli; kad svi istim načinom i jednako vole, nitko ne dosiže svoj cilj.

Nakon Domovinskog rata svetkovina zajedništva iz hrvatskog društva gotovo je nestala; obljetnička patetika i uzvišenost ispranih riječi popraćena prigodnim mirisom tamjana i napjevima progutali su prvotni smisao iskrene radosti. Odrađujući obljetnice stradanja i pobjeda završili smo u ispranim ceremonijama protokolarne uglađenosti i sekularne nabožnosti. Kasta samoproglašenih veličina zauzela je javni prostor i nemilice ga troši na svoje dnevne društveno-političke promocije. Oholost samodopadnih zavladala je javnom scenom. Umišljena osrednjost izgubila je svaku mjeru i Hrvatska se ne prestaje rastakati u srdžbi i podjelama. S kojeg god političke stran(k)e stizala, vladajuća kasta koristoljubno premreženih politikanata nimalo ne odustaje od ukočene ravnodušnosti i prezirne strogosti prema svojim sugrađanima. Javna televizija je uz obilnu potporu Ministarstva kulture, HINA-e, HNS-a i partijskih fakulteta odavno preuzela štafetnu palicu nikad upokojenog Yutela i ne posustaje na konceptu „naših prostora, ljudi, jezika…“ – i zato se događa Thompson i njegovo koncertno uskrsnuće na Zagrebačkom hipodromu u srpnju ove godine.

Ovaj ukleti prostor nepismenih obilježen neprestanim zlopamćenjem i ratovima, pa još gori „komšiluk“ u kome je korov postao ljekovita biljka, stoljećima pomno njeguje šaputanje intrige i veseli nasladi izdaje. I samo je važno upropastiti i zamesti trag, navoditi na pogrešan put i tajiti, u svakoj prigodi klevetati i prokazati, nasamariti… Začeti krvave svađe bez izgovorene riječi, inaugurirati podmuklost kao spretnost i domišljatost, zavist kao početni položaj i neprimjetno podržati opsjenu – tek su dio repertoara ovih mračnih prostora ispunjenih trajnom nesanicom i smišljanjem gadosti. To je naše okruženje i nemili usud, naša zemaljska sudbina koja nas je prikovala za taj prostor neraspadnute zlobe u kome su velika povijesna carstva nepromišljeno ulijetala u svoju propast, mrvila se i raspadala. Teško je i neobično zahtjevno napustiti taj svijet pun zavjesa i spletki, jer kako vidimo nije sve svršeno ni pobjedama u Domovinskom ratu. La lotta continua, zažarenih očiju prijeti crveni fašizam „naših prostora“. Zločinačka antifa je uznemirena i mahnitost joj izlazi na kožu, ne želi vidjeti zbilju nego i dalje riga vatru. Sve dok su zadojenci ideologije komunističkog jednoumlja tu među nama, Hrvatska još nije slobodna.

S Thompsonovim koncertom na Zagrebačkom hipodromu zbila se još jedna hrvatska podjela na one koji razumiju zašto otići na koncert i na one druge. Zamislimo da u Zagrebu gostuje neka globalna mega glazbena grupa, na primjer Led Zeppelin u punom sastavu (John Bonham uskrsne?), i nekim nadnaravnim čudom u Zagrebu gostuju Beatlesi ili Frank Sinatra… bi li na ovaj isti Zagrebački hipodrom došlo pola milijuna ljudi? Pitanje je, naravno, hipotetsko, Sudnji dan nije stigao i mrtvi ne ustaju, ali pravo pitanje glasi: je li Thompsonov koncert glazbeni događaj ili je ipak riječ o „završnim operacijama“ HV-a u Domovinskom ratu? Možda je samo jedinstveni glazbeni događaj na kome jednostavno treba biti, jer ni svjetski poznati glazbenici ne pune koncerte u tom broju, pogotovo ne u zemlji s niti četiri milijuna stanovnika. Dakle tko to stiže na hipodromsku pozornicu da ga želi vidjeti i čuti pola milijuna ljudi i još platiti ulaznicu do kojih se više „ni preko veze“ ne može doći, jer su rasprodane: drug Tito? Kad bi postojao vremenski stroj, možda, ali ipak to ipak ne bi bio Zagreb nego Beograd ili Sarajevo. Tamo još vjeruju u bolju i ljepšu (ukradenu im) prošlost, jer im je i sadašnjost na izmaku. Možda bi se u tom slučaju ponovio broj od pola milijuna ljudi, ali ne bi htjeli kupiti ulaznicu pa opet ništa. Drugovi i njima slični naviknuti su na besplatne sletove u čast ljubičice bijele.

Tko su ti ljudi i što hoće nije nimalo retoričko pitanje. Pola milijuna kupljenih ulaznica u zemlji s niti četiri milijuna stanovnika snažna je poruka svima koji ne žele ni razumjeti ni prihvatiti. Je li to svaki treći odrasli stanovnik Hrvatske i jesu li ulaznicu kupili isti oni ljudi koji su u Zagrebu 2018. dočekali srebrnu nogometnu reprezentaciju, ali na Trgu bana Jelačića zbog sabotaže hrvatskih orjunaša nisu dočekali Marka Perkovića Thompsona i uživali u punini slavlja. Sada slijedi nastavak bijelo-crvenog kockastog slavlja s prekidom od skoro sedam godina.

Za Thomsonovu publiku koncert na Zagrebačkom hipodromu nesumnjivo je važan glazbeni događaj, ali je za Hrvatsku to punokrvni politički događaj: mobilizacija poniženih pobjednika i prevarenih ratnika, svih koji su sanjali istinski hrvatsku suverenost i neokrnjeni identitet. Više od svega istinski zov domoljublja raspjevane hrvatske mladosti i Marku Perkoviću nagrada za strpljenje i samoprijegor. Zapravo nesumnjivo očitovanje hrvatske nacije da ne žali za „izgubljenim“ paklom i više nije spremna trpjeti rastakanje hrvatskog identiteta niti svoje pobjede pretvoriti u nadgrobni spomenik. To je poruka teroru velikosrpskih ciljeva i orjunaškoj politici svih hrvatskih Vlada od one trećesiječanjske do danas. U tom njihovom nagnuću prema „zapadnobalkanskim integracijama“ nema nevinih. Takve treba žaliti i zbog mentalne higijene izbjegavati.

No, ako Thompsonov koncert u Zagrebu nije prvenstveno glazba, a nije ni pomno osmišljeni politički skup, o čemu je onda doista riječ i što se 5. srpnja na Zagrebačkom hipodromu ima dogoditi? Vjerojatno misa zadušnica za ubijeno dostojanstvo svih koji su sanjali suverenu hrvatsku državu i glazbena poslanica Hrvatima za svu gorčinu nepravde; zahvala poniženima koji su napokon dočekali da u slobodi svojim pjesmama proslave početak boljih vremena.

Pobjedom u Domovinskom ratu Sava je potekla uzvodno i koncert na Zagrebačkom hipodromu dokaz je da naše vrijeme nije isteklo. Na istome mjestu hrvatski se disident Marko Perković Thompson svetkovinom zajedništva vraća svojom poslanju. U toj svetkovini nema i ne smije biti mržnje ni prema kome, a hoće li u budućnosti prema mrziteljima hrvatske suverenosti prevladati starozavjetna pravda ili novozavjetno milosrđe pokazat će povijest. Hipodrom nije ni mjesto političkog okupljanja, nego svetkovina uzajamnosti, ponajmanje natjecateljski inat cajkaškom smeću. Njihovi koncerti u službi su „srpskog sveta“ i nastavak agresije na hrvatsku drugim načinom. Taj strahotni neukus dokrajčio je ono malo preostalog dostojanstva u Srbiji, sada se planski izlijeva u Hrvatsku. Isti je smisao i koncerata Bijelog dugmeta, sve je to pokušaj podgrijavanja jugoslavenskog kadavera.

Ne, neće na koncertu Thompson biti aklamacijom izabran za Predsjednika države i ne postoji zamišljeni politički program. Ništa od toga, ostaje tek čvrsta želja da se poštuje hrvatski identitet i njegova suverenost. Od čega su drugi umirali, mi smo živjeli i preživjeli. Ne bez posljedica i groznih iskustava, ali tu smo i ostajemo. Stvaranje nacije ima svoje faze i dinamiku, predvodnike i mučenike; Hrvatska ovim koncertom glasno slavi svoje najbolje kćeri i sinove, prije svega svoju državnu zrelost i nacionalni ponos, a to je vrijeme kad sin mora nadvladati oca i budućnost nadmašiti prošlost.

Ivanovo Evanđelje započinje: „U početku bijaše riječ“, a mi nakon iskustva Domovinskog rata pamtimo: „U početku bijaše pjesma“. Upravo Bojna Čavoglave, kao poziv, usklik i vlažan pogled ushićenosti. I nešto malo preko toga, no kad stoljeća minu ostat će u pamćenju onaj ratni bubanj jednog pravednog rata, sjajne pobjede i zasluženi mir pobjednika. Ostat će ime naših zlatnih, srebrnih i brončanih sportaša s rukom na srcu. Domovinski rat imao je svoje junake i još itekako žive izdajnike, osjetili smo ponos i radost, plač i tugu, ali i moć ratničke pjesme. Oni što ne znaju što je bilo, na svaki će način saznati kako treba biti.

Naravno, velik glazbeno-politički događaj predstavlja još već rizik i hrvatski neprijatelji teško će odoljeti iskušenju. Razdragana masa je ranjiva na opake namjere, a njih ima i ovo je jedinstvena prigoda jugofiličara i osporavatelja hrvatske državnosti da veliku svetkovinu domoljublja pretvore u još veću tragediju. Na Trgu bana Josipa Jelačića 2018. iskopčali su mikrofon. Njihova mržnja ni ovaj put neće oklijevati, samo će ovog puta, nadam se, organizator biti budan i spreman. I evo, nova politička petokraka, drug Anto Nobilo poznat kao obiteljski nasilnik, već je najavio da bi on hapsio sve one koji narušavaju njegov politički ukus i usmjerenje.

Misao.hr/Hrvatsko nebo