Edward Luttwak: Carine će probuditi američki san, no oporavak upropaštene industrije i radne snage ne će biti lak ni jednostavan

Edward Luttwak, ugledni američki profesor, vojni povjesničar, strateg međunarodnih odnosa, razmotrio je u svom članku za časopis UnHerd dublje razloge zbog kojih američki Predsjednik uvodi carine. Otkrio je da je otvorenost američkog tržišta unatrag više desetljeća pogodovala kineskim i drugim izvoznicima, a upropastila američku industriju i izazvala socijalnu krizu u središnjim područjima države. „Trump mora ignorirati gospodare Martha’s Vineyarda“, rajskog otoka za bogate koji se povezuje s Barackom Obamom i klasom bogatih i moćnih Amerikanaca, koja sada Trumpovoj politici pruža ogorčen otpor, ističe Luttwak. On se nada da može doći do obnove američkoga gospodarstva, radne snage i društva, ali upozorava na velike ovisnosti o Kini i drugima te na stanje američkog društva. 

Desetljećima su Sjedinjene Države pružale tržište koje je bilo neograničeno za većinu izvoznika, omogućujući velikim i malim zemljama da prebace svoje stanovništvo s marginalno produktivnih farmi u prenapučenim selima u niskotehnološke industrije koje proizvode odjeću, obuću, jednostavne ručne alate i slično. U toj prvoj fazi jednostranog otvaranja tržišta, siromašni ljudi diljem svijeta postali su manje siromašni, dok su Amerikanci iz radničke klase počeli gubiti posao – a američka vladajuća elita u obje stranke ostala je nekritički posvećena slobodnoj trgovini.

Kako su SAD platile taj prvi plimni val uvoza jeftine niske tehnologije? Dijelom zaradom od izvoza američkih poljoprivrednih proizvoda, kao i nekih neodoljivih potrošačkih proizvoda poput Coca Cole i cigareta. Međutim, Amerika je sve više plaćala za te proizvode prodajom državnih obveznica, koje su željno kupovale zemlje izvoznice. To je pak podiglo dolar i učinilo stranu robu još konkurentnijom.

No, ovaj je model imao nedostatak. U SAD-u su se proizvođači niskotehnoloških i zanatskih proizvoda počeli gasiti, iako su novozaposleni bili potaknuti da napuste teške industrijske poslove radi sjajnih novih pozicija u uslužnom sektoru. Bavite se marketinškom analizom trgovanja stranim valutama, rečeno im je, čiji bi vam dobitak mogao donijeti više novca u jednom danu nego cijeli život proveden u isporuci vrtnog alata – koji je sada ionako jeftinije stizao iz inozemstva.

U govorima, člancima i predavanjima, elita zemlje pozdravila je odlazak naše sumorne industrijske ekonomije, umjesto da se raduje budućnosti u kojoj svatko može biti marketinški ili financijski savjetnik.

Samo su maloumni ljudi, usredotočeni na podatke o plaćama po satu koje je objavljivao Zavod za statistiku rada, primijetili da industrijski radnici koji su zarađivali 30 dolara na sat radeći na pokretnim trakama zapravo nisu postali trgovci stranim valutama koji su zarađivali 3000 dolara na sat. Kad bi se njihove tvornice koje su bile pogođene konkurencijom zatvorile, bila je veća vjerojatnost da će se oni pretvoriti u zaštitare u trgovačkim centrima i za to biti plaćeni [svega] 10 dolara na sat.

Godine 1993. objavio sam knjigu pod nazivom Ugroženi američki san, u kojoj sam testirao tvrdnju da je zamjena industrijske ekonomije uslužnom ekonomijom dobra stvar. Na kraju sam otkrio da je to dobra stvar samo za Južnu Koreju, Tajvan, niži dio japanskog gospodarstva i najsiromašnije europske regije. Sva su ta područja držala podalje uvoz iz inozemstva – pa tako i onaj iz SAD-a – dok su istodobno snažno izvozili u SAD. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su industrije niže tehnologije propadale, patila su zbog toga središnja područja Amerike.

Fentanil će tek stići. No u tim gradovima otac već tada više nije mogao osigurati dostojanstven život svojoj obitelji odlaskom sa svojom kantom za ručak raditi u tvornicu nešto dalje u istoj ulici. Umjesto toga, smatrao se sretnim ako je mogao dobiti posao u Walmartu [velikom trgovačkom lancu poput našeg Konzuma] uz mnogo nižu plaću, pomažući u prodaji jeftinijih uvezenih verzija onoga što je sam nekoć proizvodio.

Moja je knjiga uključivala upozorenje da bi društveni slom otvorio put za neki oblik proizvodno poboljšanog fašizma u SAD-u. Ali recenzenti su to propustili primijetiti, dok su s prezirom gađali moj protekcionistički idiotizam: usudio sam se dovesti u pitanje sekularnu religiju vladajuće elite: čija je dogma bila da će neograničena slobodna trgovina učiniti cijeli svijet bogatijim. To je svakako točno, ali globalizacija je također učinila američke industrijske radnike siromašnijima, presiromašnima da pošalju svoju djecu na koledž, ugrožavajući američki san.

“Globalizacija je učinila američke industrijske radnike siromašnijima, ugrožavajući američki san”

Još je gore slijedilo zatim. Umjesto razborita i ograničenog protekcionizma – zamjene industrijskog sloma diljem SAD-a mnogo sporijom tranzicijom, kako bi se osiguralo dovoljno vremena za usavršavanje barem sinova industrijskih radnika – Bill Clinton i konsenzus o slobodnoj trgovini iz Davosa otvorili su SAD neograničenom uvozu iz Sjeverne Amerike. Bio je to veliki blagoslov za meksičku industriju, a posebno za strane tvrtke iz cijelog svijeta koje su počele proizvoditi u Meksiku, a koje su potom bez ograničenja kamionima prevozile svoje proizvode u SAD.

Nitko u američkoj eliti nije primijetio da je svaka druga industrijska zemlja ometala američki industrijski uvoz, bilo proizvoljnim regulatornim zaprjekama, bilo čak otvorenim urotama. Razmotrimo Južnu Koreju. Vlada je naposljetku uklonila svoju de facto zabranu uvoza automobila iz SAD-a (bogati Korejci voljeli su krajnje nepraktične Cadillace), ali se pritom pobrinula da General Motors ne mogne unajmiti izložbeni prostor nigdje u Seulu. Izdajničkim zemljoposjednicima koji su bili u iskušenju ponuditi svoj prostor prijetilo se oštrom odmazdom: prijetili su im oni isti dužnosnici koji su sa smiješkom potpisali sporazum o slobodnoj trgovini automobilima sa SAD-om. Južna Koreja je, naravno, zemlja koja do danas uživa zaštitu američkih trupa.

Zatim je postajala sve hitrijom industrijalizacija Kine, koja je zemlju prevela iz Maove duboke bijede – koju sam iskusio iz prve ruke g. 1976., kada je cijeli Peking smrdio kao otvorena kanalizacija – do sve većeg prosperiteta, uvelike izgrađenoga na industrijskom i obrtničkom izvozu u SAD, čije je tržište bilo posve otvoreno za Kinu, iako je kinesko tržište bilo uglavnom zatvoreno za američke izvoznike. Neke od tih zaprjeka u međuvremenu su pale, ali proces micanja barijera na uvoz američke robe u Kinu nije ni sada priveden kraju.

Upravo je uvoz kineske robe naposljetku izbacio iz posla većinu američkih tvornica, otplavivši sa sobom velik dio naše preostale industrijske baze. Dok su stalno povećavali kvalitetu svojih roba, uz stalno širenje kapaciteta za njezinu proizvodnju, kineskim industrijalcima pomogao je i nastavak kupnje obveznica u američkim dolarima. A time izazvano umjetno dizanje tečaja dolara kineski je uvoz još jednom učinilo jeftinijim.

Zašto zazirati od velikodušnosti Kine u ponudi kompleta alata od 97 komada koji se mogu kupiti za nekoliko dolara u Walmartu? Nema nikakva razloga – ako se Amerikance promatra samo kao potrošače. No dok je cjelokupna američka elita slavila slobodnu trgovinu, zapanjujući broj Amerikanaca izgubio je posljednje dobre poslove koji su održavali obitelji, mjesta i gradove.

Trumpov tarifni plan jednostavan je: spriječiti slobodnu trgovinu kako bi dosad preživjelā industrijska i obrtnička poduzeća mogla vratiti se prosperitetu, dok bi se druge tvrtke, stare i nove, ponovno pokretale s boljom tehnologijom, što bi im omogućilo da postanu globalni izvoznici, a da i dalje isplaćuju dobre plaće. Istina, globalnom bogatstvu pogoduje neograničena slobodna trgovina. Ali, u tom procesu, radnici s nižim primanjima u razvijenim zemljama osiromašuju, iako ljudi s višim primanjima posvuda postaju bogatiji. Dok su Clinton, Bushevi i gospodar Martha’s Vineyarda [američkog otoka koji je simbol raja na zemlji] Obama podupirali slobodnu trgovinu, kao i bogata elita s kojom su se družili, Trump želi nagraditi svoje pristaše koji imaju niža primanja. Nije stoga iznenađujuće da su urednici Wall Street Journala i Financial Timesa – svi obožavatelji slobodne trgovine – ogorčeni.

A onda postoji još jedna stvar. Ispostavilo se da bez civilne brodograđevne industrije, američka mornarica može napraviti samo jako skupe prototipove, a ne 200 ratnih brodova koji su nam potrebni. Isto vrijedi i za druge sektore, uključujući civilno zrakoplovstvo: Boeing trenutačno godinama kasni s isporukom tankera američkim i savezničkim zračnim snagama (Izraelci se moraju osloniti na 65 godina stare preuređene zrakoplove), a također užasno kasni s ispunjavanjem narudžbi za komercijalne zrakoplovne prijevoznike diljem svijeta. Zašto? Zbog sloma stotina tvornica strojeva, koje su nekoć obučavale kvalificirane radnike koji su u trenu mogli ušetati u bilo koju Boeingovu tvornicu.

Što se tiče ponude radne snage, smanjenje gigantskih federalnih darova bogatim sveučilištima – koja proizvode neograničen broj sociologa i seksologa, koji na kraju često rade za vladu u ovom ili onom svojstvu – dat će nam više radnika, a možda i više vodoinstalatera.

Sve navedeno više je nego dovoljno da opravda današnja privremena globalna previranja, koja su uzrokovala privremeni pad na burzama. No postoji još jedna stvar. Ako se američko industrijsko gospodarstvo snažno ne obnovi, američke oružane snage morat će svoja vozila i oružje uvoziti. Odakle? Vjerojatno iz Kine, bilo im to sretno.

UnHerd/Hrvatsko nebo