Uz knjigu Krešimira Mićanovića “Vlast i pravopis” – stoljetna borba za hrvatski jezik i pravopis

Nedavno je u knjižari Matice hrvatske održano predstavljanje knjige „Vlast i pravopis“ Krešimira Mićanovića, redovitog profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koja obuhvaća povijest hrvatskog pravopisa od sredine XIX. st. do kraja 1990. godine. Knjiga je u izdanju Matice hrvatske iz tiska izišla krajem prošle godine. – Na početku moram naglasiti da ovaj prikaz pišem iz perspektive povjesničara, a ne jezikoslovca (iako sam imao čast odrastati uz jednog od njih). Sadržaj knjige najbolje opisuju Mićanovićeve uvodne riječi da se u knjizi prikazuju „jezično-političke okolnosti u kojima pravopisna knjiga intervencijom vlasti dobiva status službenog pravopisa“. Knjiga je podijeljena na devet poglavlja, a na kraju se nalaze prilozi, popis korištenih izvora i literature te kazalo imena. Već sam pogled na popis korištenih izvora i literature (više od 40 stranica) ostavlja snažan dojam da je autor vrlo detaljno obradio tematiku – piše Ivan Samardžija na početku svog prikaza u prije nekoliko mjeseci pokrenutom internetskom glasilu Matice hrvatske Misao.hr te nastavlja:

Povijest hrvatskih pravopisa od 1851. do 1990.

Knjiga započinje odlukom donesenom 16. srpnja 1851. kojom se u vrijeme Banske Hrvatske želio urediti jezični standard, a prvi je spomenuti pravopis onaj J. Partaša iz 1850. naslovljen Pravopis ilirskoga jezika. Od tada do kraja 1990., borba za uređivanjem hrvatskoga jezičnog standarda, odnosno borba za vlastiti jezik i pravopis, poglavito u vrijeme dviju Jugoslavija, bila je vrlo napeta, u nekim trenutcima izrazito teška, posebice 1971. u vrijeme Hrvatskoga proljeća. Knjiga, osim bitnih pravopisa i pravopisnih priručnika donosi niz reakcija političara i relevantnih stručnjaka iz periodičnih publikacija obrađenog razdoblja. U sadržaje pravopisa i pravopisnih priručnika, njihove sadržajne sličnosti i različitosti te slična jezikoslovna pitanja, kako sam već napomenuo, neću ulaziti (iako je bitan dio toga detaljnije objašnjen). U knjizi su navedene brojne političke naredbe koje su se odnosile na jezična, odnosno pravopisna pitanja, čime autor jasno daje do znanja da su jezična pitanja oduvijek itekako bila od političke važnosti, a pogledamo li situaciju u novijoj budućnosti, svakako dolazimo do činjenice da je ista ili barem jako slična situacija prisutna i danas. Jedno od bitnijih pitanja obrađenih u knjizi svakako je priča o tome kako se došlo do toga da su tijekom povijesti jezikoslovci uglavnom bili za umjereno fonetski pravopis. Osim toga, autor navodi sve bitnije pravopise i pravopisne priručnike, pritom navodeći Hrvatski pravopisi (1892.) Ivana Broza kao prvi moderni te odlukom prosvjetnih vlasti prvi službeni hrvatski pravopisni priručnik.

Pravopis u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i NDH

Osobno su mi, kao povjesničaru, najzanimljivija poglavlja koja donose prikaz XX. st., počevši s međuratnim razdobljem gdje se posebno ističu izdanja Boranićeva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika, počevši s onim 1921. godine. U međuratno vrijeme, odnosno 1929. i uvođenja Šestosiječanjske (Šestojanuarske) diktature Aleksandra I. Karađorđevića, ranije osnovana Pravopisna komisija uspostavljena 1926., izradila je pravopisno uputstvo na temelju kojega se provodila pravopisna unifikacija koja je kao plod imala nekoliko pravopisa D. Boranića, ali i A. Belića. Upravo je Belić, prema riječima T. Maretića, izrekao sljedeću misao: „najznatniji korak do potpunoga našeg narodnog jedinstva bio bi, kad bi se Srbi i Hrvati složili u jednom pismu (bilo to latinica ili ćirilica) i u jednom književnom narječju (bilo to južno ili istočno); to bi za jedne i druge bila tolika sreća, da je mi danas ne možemo pravo ni ocijeniti“.

Što se tiče rada spomenute komisije, iz Maretićevih je riječi u novinama Riječ razvidno da je Belić inzistirao da se prilikom rada na zajedničkom pravopisu odluke komisije donose jednoglasno, pa je Maretić ponekad, iako je načelno bio protivan nekim odlukama, dao podršku nečemu s čime se nije slagao kao cijenu za postizanje jednoglasnosti. Sporazumom Cvetković-Maček 1939. nastala je Banovina Hrvatska, a svojom je naredbom u kolovozu 1940. njezin ban I. Šubašić vratio stvari na stanje prije provedbe unifikacije te je time likvidiran raniji sporazumni pravopis.

Nakon početka Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima i raspada Kraljevine Jugoslavije, iako je većina hrvatskih filologa bila za umjereno fonetički pravopis (primjerice, B. Jurišić je tvrdio da bi uvođenjem etimološkog pravopisa nastala višestruka šteta), što je u konačnici rezultiralo tiskanjem kasnije zabranjenog Hrvatskog pravopisa F. Cipre, P. Guberine i K. Krstića, vlast NDH (prema nalogu poglavnika A. Pavelića) donijela je u kolovozu 1941. zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku kojom se, između ostaloga, određuje da se u hrvatskom jeziku piše po kori(j)enskom pravopisu. Već 1942. iz tiska je izišla A. B. Klaića knjiga Koriensko pisanje, koja je prvenstveno služila kao početni orijentir kako treba pravilno pisati na spomenutom pravopisu.

Nakon uspostave, da se kolokvijalno izrazim, Druge Jugoslavije pravopisno se stanje vraća na ono u vrijeme nakon uspostave Banovine Hrvatske, čime prestaje četverogodišnje pravilo o pisanju kori(j)enskim pravopisom koji je do danas, barem na prvi spomen, ostao jedan od glavnih sinonima za jezična pitanja u NDH. Iz razdoblja NDH, također je zanimljivo spomenuti Klaićeve riječi kada je jednom prilikom odgovarao na izdanje novoga srpskog pravopisa o kojemu je u listu Obnova napisano da su u njemu izbačeni hrvatizmi. Tom je prilikom Klaić zaključio sljedeće: „Dakle, oni isti ljudi, koji su prigodom izlaska knjige ‘Razlike’ bjesomučno dokazivali, da razlike nema, sada izbacuju ‘hrvatizme’ iz pravopisa.“

Prestanak rada Matice hrvatske na zajedničkom rječniku

Kako je Druga Jugoslavija trajala preko 50 godina, tako i autorov opis pravopisnog stanja u spomenuto vrijeme zauzima najveći dio knjige. Jedan od zanimljivijih dijelova knjige, iako je to subjektivan sud, odnosi se upravo na razdoblje stvaranja i političkoga zabranjivanja te uništavanja Hrvatskog pravopisa (1971.) S. Babića, B. Finke i M. Moguša koji je naknadno tiskan 1972. (dotisnuto 1984.) u Londonu, zbog čega je prozvan Londoncem. Londonac je inače, prema Mićanovićevu navodu, služio brojnim lektorima koji su uspjeli doći do ovoga izdanja, odnosno prokrijumčariti spomenuto izdanje koje je tek 1990. otisnuto u Zagrebu. Svakako ništa manje nije zanimljiva situacija koja je prethodila spomenutoj kada je Matica hrvatska odlučila prekinuti rad na zajedničkom rječniku s Maticom srpskom (potkraj 1967. iz tiska su izišla prva dva sveska) te se, prema riječima Lj. Jonkea, okrenula rješavanju pitanja hrvatskoga narodnog i književnog jezika. Kasnija situacija 1980-ih godina, kada se pravopis V. Anića i J. Silića nije mogao objaviti dok mu nije promijenjen prvotno zamišljen naslov (naziv hrvatski književni jezik morao je biti zamijenjen nazivom hrvatski ili srpski jezik), svakako je jedan od odraza stanja jezično-kulturno-političke situacije u kojoj se hrvatski narod nalazio u tadanjoj Jugoslaviji.

Stanje jezično-kulturno-političke situacije u Jugoslaviji najbolje opisuju sljedeće Mićanovićeve riječi: „U višenacionalnoj i višejezičnoj Jugoslaviji hrvatsko-srpski jezičnopolitički spor (…) imao je težinu prvorazrednoga kulturnog i političkog problema“, dok za izdanje Anić-Silićeva Pravopisnog priručnika tvrdi da su u njemu srpski jezikoslovci „vidjeli još jednu potvrdu hrvatskog (jezičnog) separatizma“, a za objavljivanje spomenutog pravopisa navodi da je ono „potvrda hrvatske autonomnosti u oblikovanju ortografske norme jezičnog standarda, onakve autonomije kava je bila u prednovosadskom razdoblju“.

Zaključno, bez simbioze hrvatskoga jezika i povijesti ne bi bilo hrvatskoga naroda, a stoljetna borba za hrvatski pravopis i jezičnu autonomnost od iznimne je povijesne važnosti za hrvatski narod. Možemo se nadati da će učvršćivanju statusa i jačanju međunarodnog priznanja hrvatskog jezika doprinijeti i nedavno doneseni Zakon o hrvatskom jeziku.

Ivan Samardžija

Misao.hr/Hrvatsko nebo