Današnja propovijed: Mjeriti grješnost

„Isus nije za takva pučka i prizemljena tumačenja, već usmjerava pozornost svojih slušatelja prema dubljem promišljanju. On nije za to da mi ljudi jedni drugima mjerimo grješnost, te da na temelju toga druge ljude proglašavamo grješnicima, a sebe pravednicima. Istina je ipak drukčija, reći će naš Gospodin: Ako se ne obratimo, svi ćemo jednako propasti! A to znači da smo svi grješnici, te da se mi ne smijemo drznuti izvoditi krive zaključke u spoznajama koje se tiču jedino Boga.“ To u svojoj propovijedi o evanđeoskom ulomku iz misnih čitanja za 3. korizmenu nedjelju – C ističe don Ivan Bodrožić na portalu Patrologija.

U svojoj neobičnosti mi ljudi skloni smo previdjeti ono važno, a usredotočiti se na pogrješno, površno i usputno. Naravno, grješnost je jedna od nezaobilaznih stvarni u životu, jer nema čovjeka koji nije grješan. Ali mi ljudi možemo različito pristupiti grijehu. U tom rasponu ima onih koji ga minimaliziraju do onih koji ga uopće ne vide. Ima onih ljudi koji ga vide kod drugih ljudi, a ne vide za sebe same, te su onda prema sebi popustljivi, ali prema drugima nepopustljivi. Zato su i njihove mjere nepravedne, te što sebi dopuštaju, drugima zamjeraju. To se najbolje vidi u tegobnim situacijama života koje izmiču našem shvaćanju i tumačenju. Kad se dogodi neka nesreća, vrlo često ne znamo protumačiti prave razloge tome zašto je neke ljude zadesila takva nesreća. Ali najčudnije je da, kad se spoji nesreća i neznanje, da ima ljudi koji imaju odgovor koji smatraju ispravnim, što je vrlo nelogično. No to čine samo zato što se radi o tuđim životima, pa sebi onda dopuštaju takve nelogičnosti i kriva tumačenja.

Takvu situaciju pronalazimo i u današnjem evanđelju, u kojem čitamo da neki ljudi javljaju Isusu da se dogodila tragedija jer je Pilat dao masakrirati neke Galilejce. Oni koji dojaviše Isusu za tu tragičnu vijest očekivali su i njegov komentar, no jednako tako imali su svoje uvriježeno mišljenje. Zato ih Isus želi poučiti jer je znao da imaju krivo tumačenje tog što se dogodilo, a od njega su očekivali neku vrstu potvrde vlastitog mišljenja.

No naš Gospodin nije bio tako povodljiv, pogotovu stoga što je bio mnogo upućeniji u ljudski život nego oni koji su sebi uzimali za pravo biti tumači takvih tragičnih događanja u tuđem životu, a da nisu dvojili glede ispravnosti svojih tumačenja. Ponašali su se kao mala djeca koja su trčala njemu da ga upitaju za komentar, ali su već bili uvjereni da je za sve kriva grješnost tih ljudi koji su stradali u spomenutoj nesreći. Mislili su da ih je Bog kaznio za neki od skrivenih i nevidljivih grijeha, jer on kao pravedan ne bi bez razloga i povoda dopustio da se na njih sruči nedaća. A budući da on u svojoj pravednosti kažnjava isključivo grijeh, sve zadane pretpostavke njihovih razmišljanja vodile su prema spomenutom zaključku da je u zaleđu svega bio neki grijeh. Na žalost, u okvirima svoga skučenog pogleda na život, kao mjerači tuđe grješnosti i njihovih grijeha, imali su krivu procjenu, koju je Isus ispravio.

Isus nije za takva pučka i prizemljena tumačenja, već usmjerava pozornost svojih slušatelja prema dubljem promišljanju. On nije za to da mi ljudi jedni drugima mjerimo grješnost, te da na temelju toga druge ljude proglašavamo grješnicima, a sebe pravednicima. Istina je ipak drukčija, reći će naš Gospodin: Ako se ne obratimo, svi ćemo jednako propasti! A to znači da smo svi grješnici, te da se mi ne smijemo drznuti izvoditi krive zaključke u spoznajama koje se tiču jedino Boga. Time što skreće pozornost na to da ćemo svi jednako nastradati ako se ne obratimo, ne mislim da će nas neminovno pogoditi neka izvanjska nesreća, već da će nam prije ili poslije doći na naplatu naši grijesi ako se od njih ne obratimo. Doista, pred Bogom smo svi jednako grješni i svima treba obraćenje, bez obzira na to kako se mi sami osjećali u odnosu na druge. Štoviše, stvar je toliko ozbiljna te nas ako se ne obratimo čeka vječna kazna za grijehe.

Unatoč svemu rečenomu, sâm Bog ne bavi se proučavanjem i procjenjivanjem ljudskih grijeha na kriv način, premda, ako ih itko zna i ako ih zna procijeniti, onda je to on, naš Gospodin. No on ih promatra ne zato što mu je stalo da nam stavi prst u ranu, već jer mu je stalo do nas, jer nas želi spasiti i od grijeha osloboditi. Jer mu je žao da se mi kao njegova djeca ranjavamo, doista se žalosti kad mi živimo tvrdokorno i kad ne vidimo da nam treba obraćenja. Jednako tako žalostan je ako jedni druge ne znamo usmjeriti putem obraćenja, već čekamo da se dogodi nesreća kako bismo tek onda počeli razmišljati o Bogu i o vjeri. Jer ako jedni drugima trebamo dati odgovore na mučne i teške upite, a time i na smisao života, onda to treba biti u duhu vjere i spoznaje Boga. Na teška životna pitanja ne smije se davati površne i šarlatanske odgovore, već samo one u Bogu utemeljene. Uostalom, u tome nije ništa loše da nosimo odgovornost za druge i osjećaj potrebe da im ponudimo rješenja i obrazloženja, ali ne na neutemeljen i dvoličan način, pri čemu najprije sebe smatramo pravednim i sretnim, a drugoga nepravednim i kažnjenim. Pomoći drugima da dođu do odgovora na teška pitanja možemo samo ako smo se do kraja s njima solidarizirali u njihovoj nesreći na način da je doživimo kao našu vlastitu.

Zato nas Isus poziva da se ne bavimo tuđim životima i tuđim obraćenjem, već da sve učinimo da se mi obratimo. Štoviše, da njemu dopustimo da nas obrati, to jest da nam svojom milošću i spasenjskim djelovanjem omogući plodnost, kao neplodnoj smokvi. On se uistinu brine za nas da od neplodne smokve koja samo izvana djeluje životna i rodna, dođemo do toga da dajemo plodove spasenja. Neka on bude kriterij našega obraćanja, jer ćemo po njemu spoznati koliko smo uistinu neplodni i grješni, te koliko još trebamo na sebi raditi da dođemo do božanske plodnosti. Dopustimo da on naša srca okopa i obradi da počnemo donositi roda već ovdje na zemlji, kako bismo onda primili i vječnu nagradu u nebesima.

Patrologija/Hrvatsko nebo