– Svaki put dosad došlo je do deeskalacije, moguća je i sad.
Večernji list: Postoji li scenarij u kojem bi Dodik mogao postići svoje ciljeve kroz pregovore umjesto jednostranih poteza?
– To je zapravo smisao cijele priče. Dodik već godinama govori jednu stvar – da je za BiH po “originalnom Daytonu” i da traži pregovore o tome. Svi ovi koraci najvjerojatnije su pokušaj forsiranja druge strane da pristane na pregovore. Nadam se da shvaća da su visoki predstavnici krenuli putem bonnskih ovlasti iz vrlo jednostavnog razloga – da bi bez toga zemlja propala i onda se raspala, i to ne na miran način. Govorim o kraju devedesetih godina. Tada političke volje za nužne reforme među domaćim liderima jednostavno nije bilo. I zato se ne može inzistirati na povratku na status quo ante bonnskog PIC-a ’97. godine. Ali da su visoki predstavnici išli ponekad predaleko i ponekad u pogrešnom smjeru i da je čitava ustanova visokog predstavnika već davno trebala prestati, tu su u pravu. Dakle, valja pregovarati o preispitivanju mnogo toga.
Večernji list: Mjesecima prije presude Dodiku govorilo se kako će biti presuđen, a jedan od stranih veleposlanika u kuloarima je tvrdio kako je pred BiH rat. Vidite li vi mogućnost takvog scenarija?
– I ja sam čuo te priče, i to često. Ne znam što da kažem. Nadam se da do toga nije došlo, naime, da suci nisu nosali nacrte presude po veleposlanstvima. I ja sam u tom sudu radio, u posebnom odjelu za ratne zločine. Tada mi je i prvi sudac na ovom Dodikovu predmetu, Mirsad Strika, bio kolega i zaista ga poštujem. S druge strane, nije bilo teško zaključiti kakva će presuda biti. Ali o ratu, mislim da je to neozbiljno iz više razloga. Prije svega, oni koji se žele sukobiti zaista su malobrojni i marginalni.
Večernji list: Nakon povlačenja američkog veleposlanika i zaokreta u Washingtonu i u BiH se osjeća vakuum strane prisutnosti o kojem je dio bh. političara razvio ovisnost. Ponajprije se to vidi u ponašanju OHR-a. Je li vrijeme za puni zaokret i mogu li domaće snage same izaći iz postdaytonske terapije?
– U Bosni i Hercegovini postoji ovisnost o stranom faktoru koja traje punih trideset godina, puni jedan naraštaj, tako da se malo tko i sjeća kako je bilo ranije, a i tada je bilo nenormalno jer je bio rat, a prije toga vrijeme krize i raspada bivše države. A strani faktor svodi se na tri instancije: Veleposlanstvo SAD-a, Ured visokog predstavnika i Izaslanstvo Europske unije.
Stav SAD-a je nejasan, a bez njega je teško zamisliti djelotvornost OHR-a, dakle ostaje Europa koja je vjerojatno najslabija od tih triju, a potom ima mnogo prečeg posla. Problem je u tome što su svi instinkti stvoreni posljednjih desetljeća u domaćim političarima takvi da uspjeh traže kroz aktiviranje stranih saveznika te se protiv njih bune i grme. Jedni drugima neće se okrenuti.
Večernji list: Koliko ozbiljno treba shvatiti mogućnost trgovine između Srbije i međunarodne zajednice, gdje bi Beograd bio u poziciji trgovine Kosova i BiH?
– Meni je to najopasniji scenarij. Vjerujem da u Beogradu postoji apetit za upravo takvo rješenje, a možda se nadaju da bi takva velika trampa pogodovala i predsjedniku Trumpu. Ali, osim velikosrpskih snova, nema tu ni minimalnih osnova za dogovor. Naprotiv. Većinske zajednice na Kosovu i u Bosni i Hercegovini apsolutno su protiv takvog rješenja.
Večernji list: Kako procjenjujete poziciju Hrvata u svemu ovome i pokušaj balansiranja između različitih silnica u zemlji?
– Škakljivom! Što se zapravo balansira? S jedne strane imate dugogodišnje savezništvo HDZ-a sa SNSD-om na osnovi zajedničke obrane protiv onog što nazivaju “političko Sarajevo”. Kao zastupnici malobrojnijih naroda takvo savezništvo je krajnje razumljivo. S druge strane, ni srpsko odcjepljenje ni propast Bosne i Hercegovine Hrvatima ne odgovaraju. Tu se interesi razilaze.
Večernji list: Je li vrijeme za reviziju Daytonskog sporazuma, bi li federalizacija s hrvatskom federalnom jedinicom mogla ponovno postati dio rješenja?
– Postoji samo jedna prepreka takvom rješenju, a to je da ga apsolutno mrzi gotovo cijela bošnjačka politička klasa. Osim toga, sjajna ideja.
Večernji list: Što bi se moralo dogoditi da bošnjačke političke stranke budu prisiljene na ozbiljne pregovore o promjeni državnog uređenja?
– Ne znam. Nisu samo bošnjačke stranke u pitanju. Možda mislite na kraj vodeće uloge stranog faktora. To bi zaista moglo sve političare u Bosni i Hercegovini prisiliti na pregovore, ali, ponavljam, stranci su tu već trideset godina i njihov odlazak, odnosno njihova transformacija u normalne diplomatske okvire, prouzročit će politički potres visokog stupnja i posljedice, nažalost, nije moguće predvidjeti. Ali drugog izlaza nema.
Večernji list: Ako BiH nastavi ovim putem bez značajnijih reformi ili promjena, kako vidite njezinu budućnost za pet do deset godina – zamrznuti konflikt, raspad ili iznuđene reforme?
– Mogu reći što ne vidim: BiH unutar NATO saveza i u Europskoj uniji. Za ovakvu državu, s tolikim neslaganjima o osnovnim ustavnim pitanjima, u Uniji nema mjesta čak ni da nekim čudom uspije usvojiti sve druge potrebne reforme. Europski put vodi kroz teške unutarnje pregovore koji će morati završiti ustavnim rješenjima koliko-toliko prihvatljivima većini svih bosanskohercegovačkih zajednica.
