Globalno selo i željezni zastor

„Ta podla, podmukla teza ide u prilog zapadnim ideolozima, koji žele stvoriti ’globalno selo’, moderni Babilon bez moralnih vrijednosti, u kojem bi neograničeno vladali čeličnom rukom, ali u rukavicama, u svrhu pritjecanja novca u svoje blagajne; ta podla, podmukla teza ide u prilog i istočnim ideolozima, koji i dalje zagovaraju čeličnu ruku i željezne zastore. I jedni i drugi vide opasnost u nacionalnim državama, pa zato i žele drukčiju Hrvatsku, koja ne bi bila hrvatska Hrvatska, a u tome u samoj Hrvatskoj imaju zdušne zastupnike i pomagače. Ali trud im je uzaludan, jer njihovo je vrijeme – prošlo vrijeme.“ – Tako je pisao književnik i publicist Dubravko Horvatić prije 28 godina, u jeku soroševske najezde putem plaćeničkih i protuhrvatskih, „narančastih“ medija na „hrvatsku Hrvatsku“ i na hrvatstvo u BiH.

U posljednjih nekoliko godina naviknuli smo se rabiti staru hrvatsku riječ oporba umjesto tuđice opozicija. No, na temelju poznavanja hrvatske političke povijesti, znamo da se hrvatska oporba uvijek zalagala za probitke i boljitke hrvatskoga naroda, da se opirala tuđinskim vlastima. Može li se, međutim, hrvatske oporbenjačke korjenike, kao što su bili Starčević, Kvaternik i njihovi sljedbenici, pa poslije braća Radić i drugi, nazivati istom riječju kao i poneke od onih, koji danas, proglašavajući se oporbom, otvoreno priznaju da za svoje djelatnosti primaju sredstva iz stranih fondova, koji očito nisu skloni ni hrvatskom narodu, ni jamcu njegova postojanja – postojanoj, čvrstoj hrvatskoj državi. Nedvojbeno je da dio opozicije izvrtanjem činjenica, pa i širenjem laži o hrvatskoj političkoj, gospodarskoj i kulturnoj zbilji zapravo radi po neizravnim i izravnim naputcima i naredbama svojih pokrovitelja, te tako i neizravno i izravno protiv hrvatskoga naroda i njegove države.

Narančasti tisak (jer istodobno je i žut i crven), koji je preplavio naše novinarnice, otvara im svoje stranice iz dana u dan, šireći njihove ideje o nekakvoj drukčijoj Hrvatskoj, niječući demokratsku hrvatsku Hrvatsku. U tome se obilato i spretno služe smicalicama i krivotvorinama: jedna je od njih i ta da je predsjednik Tuđman postavio ministra Jarnjaka na novu dužnost samo zato što on, Jarnjak kao ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, nije htio silom spriječiti zagrebačku demonstraciju zavedenih upravo od žutoga tiska, koji je u rukama kozmopolitskih filokomunista i jugofila. Drugim riječima, predsjednik Tuđman htio je pendrečiti svoj narod.

Zanimljivo je uočiti da se ta teza javila tek u onom trenutku kada su izbile krvave beogradske demonstracije, kako bi se na taj način opet izjednačilo Tuđmana i Miloševića, tj. hrvatsku državnu politiku sa srpskom, odnosno opet – žrtvu i krvnika. Ta podla teza, naravno, odgovara onim inozemnim krugovima, koji nisu ni prstom maknuli da bi se spriječio genocid nad Hrvatima od Baranje i Srijema preko Bosne, Rame i Hercegovine do Dalmacije i koji ni danas nisu zadovoljni postojanjem samostalne i neovisne hrvatske države (ali su, vjerojatno, zadovoljni najnovijim napadajem srpskih razbojnika na Hrvate u Iloku).
Ta podla, podmukla teza ide u prilog zapadnim ideolozima, koji žele stvoriti „globalno selo“, moderni Babilon bez moralnih vrijednosti, u kojem bi neograničeno vladali čeličnom rukom, ali u rukavicama, u svrhu pritjecanja novca u svoje blagajne; ta podla, podmukla teza ide u prilog i istočnim ideolozima, koji i dalje zagovaraju čeličnu ruku i željezne zastore. I jedni i drugi vide opasnost u nacionalnim državama, pa zato i žele drukčiju Hrvatsku, koja ne bi bila hrvatska Hrvatska, a u tome u samoj Hrvatskoj imaju zdušne zastupnike i pomagače. Ali trud im je uzaludan, jer njihovo je vrijeme – prošlo vrijeme.

Prethodno:

Borba za hrvatsku Hrvatsku

Hrvatsko slovo, 3. siječnja 1997.

Hrvatsko nebo