Kako da se Europa dugoročno zaštiti od ruske prijetnje: „Izgubljeno državničko umijeće“!

„Naoružavanje zamjenjuje diplomaciju: Europa naslijepo vozi u sljedeći sukob s Rusijom“ – ističe se u analizi povjesničara i proučavatelja međunarodnih odnosa Rolanda Poppa,[i] objavljenoj prošli tjedan u austrijskom glasilu Kurir pod naslovom Izgubljeno državničko umijeće. Njegova strateška procjena o tomu kako učiniti Europu sigurnom naspram Rusiji kao prijetnji razlikuje se od 99 posto uvida i procjena kakve se inače iznose i zastupaju u medijima pod kontrolom zapadnih središta moći te u političkom i stručnom mainstreamu. Za Poppa se kao ozbiljna istraživača iz švicarskog instituta za vojna i geopolitička pitanja nipošto ne može tvrditi da je ’rusofil’ ili nestručnjak. A tako na žalost mnogi olako ’popljuju’ svakoga tko se ne uklopi u službene propagandne kalupe, nego tko nastoji slobodno i kritički misliti vlastitom glavom. Primitivno etiketiranje, vrijeđanje i neuko soljenje pameti drugima, a bez znanja i argumenata o tako ozbiljnoj problematici, masovno je vidljivo po medijima i društvenim mrežama. Zato članak „Izgubljeno državničko umijeće“ – kao vrijedan i argumentima potkrijepljen iskorak iz danih kalupa – prenosimo u cijelosti u prijevodu na hrvatski jezik.

Henry Kissinger smatran je jednom od najutjecajnijih osoba u međunarodnoj politici – divili su mu se zbog njegova strateškog predviđanja i kritizirali ga zbog oportunističke agilnosti. Čak ni njegove brojne pogrješne prosudbe nisu mogle umanjiti njegov ugled velikoa starog tumača svjetske politike. Unatoč svim opravdanim kritikama, sada je jasno da je Kissinger imao dublje povijesno razumijevanje od onih koji su u narednim godinama bili u poziciji bitno određivati odnos prema Moskvi.

Kissinger prepoznao golemu otpornost Rusije i zagovarao integrativni pristup njoj

Bivši američki državni tajnik prepoznao je golemu otpornost Rusije („resilience“ – rečeno u novogovoru) – sposobnost oporavljanja i geopolitičkog povratka na poprište, a ta se otpornost protegnula kroz stoljeća. Za Moskvu su porazi i krize rijetko značili kraj, a najčešće početak sljedeće faze strateške preorijentacije. U skladu s time Kissinger je u posljednjim desetljećima svog života zagovarao integrativni pristup Rusiji. Neumorno je upozoravao na pretjerano širenje američkog utjecaja na neposrednu rusku periferiju i na rizike koji donosi politika sukobljavanja.

Kissinger je još 1990. uvidio da će faza slabosti ruske velike sile – tada još umotane u veće sovjetsko ruho – trajati samo ograničeno vrijeme. Za razliku od većine takozvane strateške zajednice u Sjedinjenim Državama, vidio je dugoročne opasnosti pokušaja iskorištavanja slabosti Moskve. U tom je stavu snažno podsjećao na velikog američkog stratega Georgea Kennana, koji je – često neshvaćen od potomstva – već u ranom Hladnom ratu upozoravao ne na snagu, nego na slabost i strah Sovjetskog Saveza. Kennan se žestoko opirao militarizaciji svog koncepta obuzdavanja – pa je uskoro gurnut u političku marginu. Uzgred, teško da bi Kissinger bio sretan zbog te usporedbe s Kennanom.

„Ismijavanje ruske moći sada je ustupilo mjesto čistoj panici“

Najkasnije s invazijom na Ukrajinu, ismijavanje ruske moći postalo je prošlošću. Prvotna uvjerenost da će golema ekonomska i vojna nadmoć Zapada gotovo neizbježno dovesti do neuspjeha ruske avanture sada je ustupila mjesto čistoj panici.

Sada vrijedi pobliže pogledati koji glasovi iz komentara i njemačke strateške zajednice trenutno upozoravaju na nadmoćne ruske snage i tobožnju skoru namjeru Moskve da u skoroj budućnosti napadne zemlje NATO-a. Zapravo, to su gotovo posve isti akteri koji su prethodno vodili kampanju za konfrontirajuću ukrajinsku politiku i za davanje obećanja Kijeva o članstvu u NATO-u – i koji su [time] prihvaćali svaki rizik eskalacije. Nakon izbijanja rata, ti su se isti glasovi žestoko zauzimali za zapadnu intervenciju i isporuke oružja, dok su istočasno fantazirali o neizbježnu vojnom kolapsu ruskih oružanih snaga – koje su tada još uvijek bile prikazivane kao izrazito inferiorne.

Čak i nepristrani promatrači sumnjaju u stvarnu stručnost tih stručnjaka koji su najavljivali vojni slom Rusije u Ukrajini i ujedno upozoravali da je ona prijetnja Europi

Čini se da njemačkim medijima ne smeta činjenica da su istočasno pozivanje na vojnu pobjedu u Ukrajini – temeljenoj na ruskim slabostima – i upozoravanje na izravnu prijetnju savezu NATO od navodno premoćne Rusije međusobno protuslovni do te mjere da čak i nepristrani promatrači sumnjaju u stvarnu stručnost tih stručnjaka. Nijedan talk show na televiziji ne može proći bez pripadnika te skupine – ponekad su tu i jedino oni (sami sa sobom).

Pogled preko bare također daje premalo jasnoće – govoriti o kaosu gotovo da je ublaženica. Trump je prekinuo točno u sredini preokret od 360 stupnjeva kojem se Njemačka možda nadala, a čini se da je nova vlada u Washingtonu usredotočena na politiku koja traži dogovor s Moskvom o privođenju rata kraju – bez obzira na cijenu.

Tehnokrati sigurnosne politike u Bruxellesu – kao servants without masters [sluge bez gospodarā]

Iz europske perspektive moglo bi se barem nadati da će ovaj nedragovoljni i prisilni mir dovesti do opće stabilizacije kontinenta. No pritom Trump otvoreno dovodi u pitanje američko sigurnosno jamstvo Europi – ili ga je svojim izjavama već osjetno obezvrijedio. Europa koja je desetljećima socijalizirana uvijek tražiti potvrdu tako da ju čita s usana američkih političara kako ne bi morala samostalno donositi odluke o vlastitoj obrani, sada se osjeća napušteno. Uz savjete posvema transatlantski oblikovanog Strategic community [Strateške zajednice], tehnokrati sigurnosne politike u Bruxellesu sada se čine kao servants without masters [sluge bez gospodarā] – kako je to britanski novinar Aris Roussinos prikladno zlobno poentirao.

Možda je najvažniji korak prema obnovi europskog vojnog kredibiliteta emancipirati se od tih [američkih savjetodavnih] glasova. I da se vratimo na ono što se nekada u tradiciji kontinenta nazivalo državništvom. Pomniji pogled na radne dokumente, izvješća i analize anglo-američkih ekipa za promišljanje (think tanks) sigurnosne politike odmah će pokazati da se mnoge alarmantne prognoze temelje na istim izvorima – na onima koji su znatno utjecali na zapadno izvješćivanje o ratu u Ukrajini. S obzirom na goleme ekonomske i društvene stakes [ulaganja] koje bi velik europski program ponovnog naoružavanja iziskivao, treba se pak osloniti na utemeljenije analize – a ne na često izmišljene astronomske brojke „stručnjakā“ za brojenje tenkova u takozvanoj Zajednici otvorenih izvora.

Veliki ruski materijalni gubici u Ukrajini vjerojatno će biti nadoknađeni u doglednoj budućnosti

Ono što je neporecivo jest da se Rusija uvelike pretvorila u ratnu ekonomiju i da opseg napora nadilazi trenutne operacije u Ukrajini. U osnovi, ništa se drugo nije moglo ni očekivati ​​od racionalnog planiranja borbenih snaga. Visoki materijalni gubitci u Ukrajini vjerojatno će se u dogledno vrijeme nadoknaditi – što bi dugoročno moglo dovesti do tehnološki modernije oružane sile od one koja je postojala prije rata.

Za planirano povećanje ciljne snage do 1,5 milijuna vojnika trebat će dosta vremena, ali čak i ako se taj cilj ne postigne u cijelosti, ruske oružane snage ostat će daleko najveće i najmoćnije na kontinentu. Za razliku od vojski europskih članica NATO-a, one su također prekaljene u borbama visokog intenziteta – i s potencijalno više samopouzdanja nego ikada dosad ako rat u Ukrajini završi pobjedom Rusije. Takav bi uspjeh značio da bi Rusija porazila druge po brojnosti europske oružane snage, iako su bile masovno potpomagane od „najmoćnijeg i najuspješnijeg vojnog saveza u povijesti“ – kako je američki ministar obrane Lloyd Austin nadmeno rekao. Potonji, međutim, nije bio jedan od najuspješnijih ministara obrane u američkoj povijesti.

Možda je i točno da su kombinirani obrambeni proračuni europskih članica NATO-a višestruko veći od proračuna Rusije – ali to je na kraju krajeva nebitno. Neuspjela zapadna vojna strategija u Ukrajini trebala nas je poučiti koliko takve brojke malo govore o stvarnom odnosu snaga u ratu.

Čak ni trenutačno udvostručenje proračuna za obranu Njemačke, Francuske i V. Britanije ne bi omogućilo vjerodostojnu obranu sjeverne periferije

To isto vrijedi i za različite unakrsne usporedbe između oružanih sustava kojima mediji rado ukrašuju svoje analize. Sve bi to bilo relevantno da nema zemljopisa. A gledano iz geografske perspektive vojni sukob najvjerojatnije bi izbio na Baltiku, na istočnoj granici Poljske ili uz granicu NATO-a na sjeveru, koja je sada znatno proširena zbog pristupanja Finske. No koliko bi teško bilo onamo učinkovito projicirati vojnu moć u slučaju nužde, to se znalo već prije Putinove ukrajinske avanture.

Vjerojatnost novoga nordijskog rata nedvojbeno je porasla zbog sukoba u Ukrajini, zbog širenja NATO-a na sjever i zbog de facto otkazivanja američkoga sigurnosnog jamstva. Čak ni trenutačno udvostručenje proračuna za obranu Njemačke, Francuske i Velike Britanije ne bi omogućilo vjerodostojnu obranu te periferije iz vojne perspektive.

Nije iznenađujuće da se NATO-ovi planeri oslanjaju na novu verziju hladnoratovske prednje obrane – samo ovaj put na novoj istočnoj granici saveza. To se možda čini logičnim s vojnog gledišta, ali s obzirom na goleme udaljenosti i tehnološke promjene u posljednjih nekoliko desetljeća, to je teško izvedivo – a politički nije dobro promišljeno.

Sigurnosnopolitička elita u Bruxellesu – dugo odvojena od javnog mišljenja stanovništva – precjenjuje spremnost Srednje i Zapadne Europe

“Umjetnici u vođenju država” 19. stoljeća, toliko često prezirani u današnjem pseudomoralizatorskom dobu, vjerojatno bi posve drukčije reagirali na takvu ocjenu situacije. Nitko [doduše] ne može sa svom ozbiljnošću predvidjeti ruske namjere, ali nema sumnje da europsko stajalište može značajno utjecati na njih. Sadašnji europski kurs – nastavak i produbljivanje konfrontacije s Rusijom, čak i nakon mogućega okončanja neprijateljstava u Ukrajini – mogao bi zapravo dovesti do budućega vojnog sukoba, makar samo zbog nepostojanja drugih opcija.

Sigurnosnopolitička elita koja djeluje u Bruxellesu – dugo odvojena od javnog mišljenja europskog stanovništva – mogla bi razvoj čisto europskog vojnog sustava odvraćanja [Rusije od napada na europske zemlje] smatrati izvedivim i isplativim. No ona precjenjuje spremnost Srednje i Zapadne Europe da poslije Ukrajine ponovno bezuvjetno podupru ono što Istočni Europljani budu priželjkivali.

Državničko umijeće mora biti više od pukoga ponovnog naoružavanja oronulih europskih vojski

Blowback [Povratni udarac] ukrajinskog rata otkrit će brojne sukobe i crte rasjeda koji su tijekom rata ostali skriveni iza iluzije europskog jedinstva. U ovom slučaju, državničko umijeće mora biti više od pukoga ponovnog naoružavanja. Potonje će biti neizbježno s obzirom na trošno stanje europskih vojski, koje su štednjom zapuštene. Ali ne bi trebalo biti u prvom redu usmjereno na ekstremne scenarije izbočene obrane u privremenom ratu kretanja u Procjepu Suwalki – jedinoj kopnenoj vezi između baltičkih država i ostatka teritorija NATO-a. Što takva europska sposobnost bude vjerodostojnija, veća je vjerojatnost da će se upravo taj scenarij u konačnici i ostvariti.

Čak i za vojno oživljenu Rusiju, poljske i finske oružane snage bile bi jednako velik izazov kao i ukrajinske – pogotovu jer bi ih u takvu slučaju masovno podupirala Europa, koja je sada spremna na rat iscrpljivanja. Osim toga, urbana središta na Baltiku bila bi daleko manje privlačna kao operativna područja. U isto vrijeme, ograničenje – ili još bolje, neprisutnost – drugih vojnih snaga na sjeveroistoku moglo bi pomoći u oduzimanju vjetra teoretičarima opkoljavanja Kremlja. Ali sve bi to, kako uči drevno umijeće vođenja država, moglo biti obećavajuće samo ako bi bilo popraćeno onim što je nekoć bila europska specijalnost: diplomacijom.

[i] Dr. Roland Popp istraživač je Vojnoj akademiji (MILAK) na ETH Zürich, Švicarska, na područjima vojnih i općestrategijskih pitanja, nuklearnog naoružanja, tehnoloških inovacija i međunarodne povijesti. Povjesničar je Hladnog rata i znanstvenik koji se bavi islamom

Povezano:

Novi svjetski poredak: Može li se Europa obraniti sama bez Amerike?

Z. Gavran: Put rata ili put mira za Ukrajinu, Rusiju i Europu?

Kurier/Hrvatsko nebo