Z. Gavran: Koliko se produbio rasjed između SAD-a i Europe, i kamo sve to vodi?

Dogovor o miru u Ukrajini, ma koliko ga Trump htio, još je na vrlo ’dugu štapu’; bolje ga je razumjeti kao njegovu i Putinovu želju i volju nego kao jamačno postigljiv.  Dođe li ipak do mira, ili se pak rat nastavi, u obama slučajima europske zemlje morat će preuzeti i nositi najveći teret. Rizici će ostati i dalje veliki. Rusiju kao prijetnju najviše osjećaju njoj (i Bjelorusiji) najbliže zemlje, a i one u kojima su ratovi zaleđeni, ali temeljni prijepori nisu razriješeni (Moldavija, BiH, Srbija – Kosovo…). Neki zapadni analitičari procjenjuju da bi se Poljska, tri baltičke zemlje i još poneka mogle izravno uključiti u rat u Ukrajini ako mirovni sporazum dožive kao odskočnu dasku i legitimizaciju za rusku invaziju, jednoga dana i na njih. Amerika će se ako se sporazumi s Rusijom držati dosta postrani. NATO će zacijelo opstati, ali kao organizacija vojno dezangažiran. No zato će Njemačka, Francuska, V. Britanija … odnosno „europska koalicija voljnih“ (članica NATO-a) pomagati Baltima, kao dosad Ukrajincima. Svoj mir kupovat će ulaganjem u rat podalje od njih. No  to bi jačalo sigurnosne rizike, pa i nuklearne, i za njih i za čitavu Europu… Najbolje bi bilo da se, za početak, sklopi kakav-takav mir, ali i da se nekako dođe do toga da Rusija izgubi motivaciju i ’opravdanje’ za daljnje ratovanje i osvajanje tuđih teritorija.

„Moj apsolutni prioritet bit će što prije ojačati Europu kako bismo, korak po korak, stvarno postignuli neovisnost o SAD-u. Nikada nisam mislio da ću morati reći što takvo u televizijskoj emisiji, ali nakon prošlotjednih izjava Donalda Trumpa postalo je jasno da ova američka vlada ne mari previše za sudbinu Europe“. To su bile jedne od prvih Merzovih riječi nakon što su u nedjelju navečer objavljeni rezultati njemačkih izbora. Iz njih je vidljivo da je Unija CDU/CSU, čiji je Merz kandidat za mandatara, relativni pobjednik s osvojenih 28,5 posto glasova. On je  povrh toga doveo u pitanje dosadašnji oblik NATO-a, o čemu bi se moglo odlučiti već na lipanjskom sastanku na vrhu Sjevernoatlantskog saveza u Den Haagu.

Povećan rasjed između dvaju kontinenata na kojima je glavnina takozvanoga kolektivnog odnosno skupnog Zapada postao je poslije izbora D. Trumpa za predsjednika SAD-a vidljiv i iz Muskovih orbitalnih satelita. Temeljni prijepor između svjetske velesile i glavnine Europe, napose Europske unije, sada je nastao zbog odnosa spram rusko-ukrajinskom ratu, Rusiji, Ukrajini i daljnjoj ulozi EU-a i NATO-a kao europskoga sigurnosnog kišobrana, sa SAD-om dosad u glavnoj ulozi u njemu.

Što je Amerika „htjela“ postignuti u posljednjih osam godina?

Ono što nije tako razvidno kao novonastali rasjed jest pitanje što je to u posljednjih osam godina, dakle u doba prvoga Trumpova i jedinoga Bidenova predsjedničkog mandata zapravo naspram Ukrajini, Rusiji i Europi htjela Amerika. Moguće je da je svjetska velesila vodila samo kratkoročnu politiku, neke vrste politiku tuk-na-utuk sukladnu trenutnim procjenama i trenutnom smjeru vanjske politike, ovisno o volji Bijele kuće i Kongresa. No ipak je mnogo vjerojatnije da u politici i strategijskom planiranju svjetske velesile nije, ne može niti bi smjelo sve biti prepušteno trenutnim impulsima, nego da u svemu ipak postoji i dugoročno planiranje, koliko god njegova izvedba ovisila o nizu trenutnih čimbenika i okolnosti, a i o učincima, o uspjesima i neuspjesima prethodno vođenih politika i ratovanja, dakle o novonastalim stvarnostima.

Može se naime jedno planirati i snovati, no sve skupa može ispasti i drukčije od planiranoga i snovanoga. Možda je pod Bidenom planirano da Rusija bude poražena, izvana i iznutra, pa se to nije ostvarilo, zbog čega sada nova postava u Bijeloj kući mora temeljito promijeniti strategijski smjer i svoj geopolitički pristup. No u svakoj ozbiljnoj strategiji osim opcije A nužno se predviđaju, ako ona ne uspije ili dovede SAD u slijepu ulicu, i opcija B i C, odnosno tzv. izlazna strategija. Takvu stratešku izlaznicu iz ove ratno-političke i ratno-ekonomske i ratno-geopolitičke konfrontacijske kaše Amerika je zacijelo imala. Ako ju nije imao Biden s Blinkenom i drugim najbližim suradnicima, imali su ju mnogi eksperti, sigurnosni, vojni i ostali stručnjaci i stratezi. Oni su „glasno razmišljali“ u javnosti.

Najugledniji američki specijalizirani časopisi, kao što je Foreign Affairs, gotovo od samog početka ruske invazije objavljivali su različite analitičke ocjene i strateške prognoze ne samo vodećih stručnjaka, nego i bivših vrlo visoko rangiranih diplomatskih, političkih i vojnih dužnosnika. I nije bila rijetkost da su se u tim tekstovima pitali kako će Ukrajina izgledati na kraju tog rata. I nije bila rijetkost da su vrlo kompetentne prognoze govorile kako će na kraju postojati „dvije Ukrajine“, to jest da će Ukrajina biti podijeljena na teritorij koji će zadržati pod svojim nadzorom vlast u Kijevu i onaj koji će doći pod nadzor Kremlja ili pod njim ostati.

Što je doista strateški planirano, a što propuštano u strateškom planiranju?

Tko se u posljednje tri godine u Europi htio ozbiljno baviti strateškim planiranjem i predviđanjem, nije smio previđati takve analitičke ocjene i prognoze vjerojatnog ishoda toga rata, uz sva druga upozorenja i razmatranja, recimo ona o vojnoj (ne)osposobljenosti europskih država za pružanje otpora Rusiji, o mogućem širenju i opasnoj progresiji rata, o provedbi, učincima i refleksima zapadnih sankcija i o svim drugim bitnim aspektima toga ne samo ratnog, nego i geopolitičkog sukoba i obračuna kontinentalnih razmjera, s globalnim reperkusijama i implikacijama.

Bez obzira, dakle, na to što jest ili nije srednjoročno planirala i htjela službena Amerika, bilo je sasvim dovoljno pokazatelja da bi ona u nekom trenutku mogla podvući crtu i, kao prvo, konstatirati stanje na terenu, nastojati ga do daljnjega zalediti (frozen conflict) te otvoriti pregovarački proces. Velika većina onih koji su se profesionalno bavili tim ratom vidjela je od početka, a neki i mnogo prije početka tog rata, do čega bi on naposljetku mogao dovesti ne bude li Rusija poražena ili ne padne li Putinova vlast u Rusiji: do podjele Ukrajine, a to znači i do uspostavljanja novog limesa, na kojem stalno može planuti novi rat, ili do iznenadnog popuštanja Rusiji. Cijena rata u ljudskim životima, materijalnim štetama i drugim negativnim učincima tijekom posljednje godine i pol nagrizala je sve više opravdanje i smisao rata, koji je sve manje potvrđivao da će na ovaj način Ukrajina ikada povratiti sva okupirana područja.

Dvije strane iste medalje američkog pragmatizma

Moglo se znati i to da svaki američki predsjednik dodaje okvirnoj geopolitičkoj orijentaciji svoje države – u skladu s njezinim strategijskim i geopolitičkim konstantama – i svoju osobnu notu.

Kod Bidena i Trumpa ona je bila i jest izrazito prisutna. Biden je i iz privatnih razloga podupirao Zelenskija i Ukrajinu, doduše dozirano, dok je Trump iz tih istih razloga demonstrirao velik animozitet prema Zelenskiju osobno. Možemo mi Europljani moralizirati koliko hoćemo, no izmijeniti te realitete ne možemo, bar ne presudno. Američki pragmatizam sveukupno ima dvije strane medalje: na jednoj su nacionalni interesi i njihovo tumačenje ovisno o garnituri na vlasti, a na drugoj osobni, privatni i korporativni interesi te simpatije i antipatije. Tomu treba dodati i ’treću stranu medalje’, a to su ove ili one transnacionalne ideologije, polazišta i ciljevi te vrijednosni sustavi i mjerila. Ponekad se stekne dojam da se u svijetu stalno sukobljavaju dvije ’internacionale’, uvjetno nazvane desna i lijeva, a uz svaku od njih pristaju i velika mnoštva i moćne sile ovoga svijeta.

Europa se do sada, uz određene iznimke (degolističke Francuske npr., tijekom prošlog desetljeća i na početku ovoga Merkeličine Njemačke i u raznim prigodama nekih država, recimo onih manjinskih koje se nisu pridružile američkoj agresiji na Irak ili nisu složno vojno udarile na Gadafijevu Libiju), ravnala manje-više po američkoj volji. Uncle Sam davao je u zajedničkim stvarima takt, imao inicijativu i ideje, igrao bijelim figurama, uvjeravao, nagovarao, pritiskao, po potrebi i ucjenjivao ili prijetio. Europski čelnici uvelike su bili u mnogim odlukama ’vođeni za rukice’ od SAD-a ili dovođeni pred ’svršene čine’. Pritom, čuvano je cijelo vrijeme transatlantsko povjerenje i savezništvo, a kao neizravan bijeg ispod Stričeva okrilja Berlin i Pariz i Rim zasnovali su Europsku zajednicu, koja se postupno širila, odnosno od g. 2002. Europsku uniju. No i ona je uglavnom djelovala skladno ili uskladivo sa SAD-om. Pokušaji da se formira vlastita europska vojska neslavno su propali, vjerojatno i zato što europske zemlje nisu ozbiljno ni ustrajale na stvaranju nekog pandana NATO-u, u kojemu je izrazito glavnu ulogu igrao SAD.

Vanjski i unutarnji razlozi i ciljevi Trumpove vanjske politike

Sada se pak čini da je između Europe i SAD došlo do produbljivanja rasjeda koji se inače na razne načine i najčešće uspješno premošćivao. O čemu je riječ? Riječ je o tomu da se SAD želi izvući iz rusko-ukrajinske kaše, da glavni teret mira u Ukrajini, bude li nekako uspostavljen, ili rata, bude li nastavljen, ili nekih novih ratova u Europi snosi ona sama. Washington gleda na Pacifik, prema Kini i Indo-Pacifiku, i svoje snage želi usmjeriti maksimalno na tu stranu. Pritom, bolje mu je u tom očekivanom nadmetanju i nadjačavanju bivšega svjetskog hegemona i navodno pretendenta na tu poziciju, Kine, imati Rusiju za saveznika ili bar ne za neprijatelja.

Nova američka politika ima kao jedan od bitnih ciljeva gospodarsko jačanje i financijski oporavak SAD-a. Zna se da je na cijelom Zapadu tekao posljednjih desetljeća proces deindustrijalizacije odnosno premještanja, osobito prljavih, industrija u manje razvijene zemlje, s mnogo jeftinijom i nezaštićenijom radnom snagom, najviše u Kinu, ali se Zapadu to sve više vraćalo kao neugodan i opasan bumerang. S Kinom i nizom jakih konkurentnih zemalja SAD ostvaruje već dugo izrazite deficite u robnoj razmjeni; sada uvođenjem tarifa odnosno carina njih i općenito neravnoteže u izvozu i uvozu Trumpova vlada nastoji ublažiti, u nadi da bi time ojačala domaću industriju i da bi se time otvorila perspektiva zapošljavanja za nezaposlene odnosno oživilo neke gospodarski zamrle i socijalno opustošene gradove. No sve su to vrlo upitne mjere, mačevi s dvjema oštricama.

Zna se i to da Amerika već dugo „sjedi“ na nabujalim državnim dugovima, koje će morati vraćati i koji već više godina izazivaju povremene krize u Kongresu zbog stalno novog podizanja limita duga kako ne bi dolazilo do neugodnih obustava financiranja najvažnijih korisnika proračuna. Zato je već u tijeku kresanje proračunskih troškova, a ukidanje USAID-a samo je vrh ledene sante. Povlačenje (dijela) američkih vojnih snaga iz Europe tumači se i razumije i kao mjera štednje, dakle rasterećenja za SAD. No zato će se europske zemlje zbog takva dezangažmana SAD-a morati mnogo više angažirati nego dosad, na vlastiti trošak.

S treće strane, Amerika je država većine najbogatijih ljudi, u njoj je sjedište mnogih modernih „tehnoloških“ divova, a općenito je vrlo moćna i u svjetskom monetarnom i financijskom sektoru. Trump će u odnosima SAD-a s drugim državama nastupati ne samo arogantno u geopolitičkim i sigurnosnim pitanjima, nego i vrlo arogantno i „sebično“ (osobito retorički, a zatim će popuštati da bi od zaprijećenoga ostvario bar nešto) u pogledu ostvarivanja američkih ekonomskih i financijskih interesa (tj. interesa njemu bliskih ili važnih moćnih američkih kompanija i njihovih vlasnika), što se sada vrlo dobro vidi na primjeru sklapanja sporazuma s Ukrajinom o dugoročnoj eksploataciji tamošnjih rijetkih minerala i s time povezanim investicijama. Nadalje, američki Predsjednik i njegovi suradnici žele sada u zemlji što manje useljeničke sirotinje i useljeničkog nereda, ali zato žele privući što više bogatih stranaca.

Dodatnu strepnju stvara kod mnogih to što se gotovo nijedan američki potez ne može unaprijed isključiti, primjerice naoko gotovo ’suludo’ pridruživanje SAD-a BRICS-u, koje se počinje spominjati, iako do toga zacijelo ne će doći; no realno je moguće to da se Trumpov SAD, koji se ne bavi ’demokratizacijom’ drugih država, gospodarski poveže i ostvari različite oblike suradnje s ’autokratski’ vođenim državama globalnog Istoka i Juga, dok bi Europa mogla u tom pogledu kaskati te ostati kratkih rukava. Kako god bude, Europa će svakako osjećati negativne učinke novih američkih mjera i doživljavati ‘rekalibriranja’, ali u kojoj mjeri, to će se tek nastojati nekako izbalansirati u pregovorima.

Usklađivanje europskih politika s američkima ipak je vjerojatno, ali ne lako i ne na dosadašnjim osnovama

Situacija je, ukratko, sada takva da će SAD nastojati izvlačiti geopolitičke i ekonomske koristi iz svega čega se dotakne, pri čemu će i ideološki obračun s dosadašnjim liberalno-demokratskim mainstreamom te određeni osobni animoziteti i ’nenaplaćeni računi’ igrati stanovitu, iako ne prvorazrednu ulogu. Trumpova Amerika po potrebi će zaobilaziti ili kršiti međunarodno pravo, ili za nj ne će mariti, kao što pokazuje Trumpovo izbjegavanje potvrđivanja teritorijalne cjelovitosti Ukrajine – zato što bi tada s Rusijom bilo praktički nemoguće sklopiti mirovni pakt. Ukrajina služi Trumpu kao krupan ulog u pokeraškoj igri s nasuprotnicima odnosno suparnicima i konkurentima, ali i s dosadašnjim saveznicima SAD-a. A hoće li zaobilaženje i izigravanje međunarodnih konvencija, ugovora i etičkih kodeksa voditi prema kaotizaciji svijeta i na drugim područjima, to se još ne može znati ni predvidjeti. Jednako je teško predvidjeti hoće li ipak doći do usklađivanja u nekim bitnim pitanjima između Europe i SAD-a. Vjerojatno hoće, ali ne na dosad poznatim osnovama, i za europske zemlje nipošto ne ni lako ni „besplatno“ ni bezuvjetno ni ne-rizično.

Dogovor o miru u Ukrajini, ma koliko ga Trump htio postići, još je na vrlo ’dugu štapu’; bolje ga je razumjeti kao njegovu i Putinovu želju i volju nego kao jamačno postigljiv.  Dođe li ipak do mira, ili se pak rat nastavi, u obama slučajima europske zemlje morat će odsad preuzeti i nositi najveći. Rizici za nastavljanje i za širenje ukrajinskoga ratnog požara ostat će i dalje veliki. Rusiju kao prijetnju najviše osjećaju njoj (i Bjelorusiji) najbliže zemlje, ali i ona područja na kojima su ratovi zaleđeni, ali prijepori nisu razriješeni (Moldavija, BiH, Srbija – Kosovo…). Neki zapadni analitičari procjenjuju da bi se Poljska, tri baltičke zemlje i još poneka mogle izravno uključiti u rat u Ukrajini ako od Trumpa i Putina nametani mirovni sporazum dožive kao odskočnu dasku (i legitimizaciju) za rusku invaziju, jednoga dana, i na njih. Amerika će se pritom manje ili više izvući iz svega skupa, iako će NATO zacijelo opstati, ali kao organizacija dezangažiran. No zato će Njemačka, Francuska, V. Britanija … odnosno „koalicija voljnih“ (članica NATO-a) pomagati Baltima, kao dosad Ukrajincima. Svoj mir kupovat će ulaganjem u rat podalje od njih. No to bi opet jačalo sigurnosne rizike, pa i nuklearne, i za njih i za čitavu Europu… Najbolje bi bilo da se sklopi kakav-takav mir, ali i da se nekako dođe do toga da Rusija izgubi motivaciju i opravdanje za daljnje ratovanje i za osvajanje tuđih teritorija.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo