Paradiranje kroz ustanove velikih i malih generalnih sekretara (4)

“U državi veličine i broja stanovnika poput Hrvatske dovoljno je tristotinjak gensekā treće generacije dobro raspoređenih po pravim mjestima da bi se dva-tri mandata u ciljanim sektorima država držala u šah-mat situaciji, a nacija „u banani“ (I. Sanader) pod zlatnom čizmom „paketa mjera“. U ta dva mandata u tihoj pozadini tranzicije koja ne smije stati, kamoli uspješno završiti, financira se proizvodnja nove generacije za idući ciklus. I tako ukrug – karakteristika je partijski uređene države. U demokratski uređenoj i uljuđenoj legalitet bez legitimiteta nije bogznakaj, kamoli prednost, zauzima tek razinu statističke pogrješke, a ne prevladavajućeg modela vladanja. Dovršenje tranzicije na čelu s velikim i malim generalnim sekretarima pripada u nemoguću, sadomazohističku, misiju. Ukratko: ‘Ali jer ideja dužnosti povlači za sobom ideju žrtve, a za žrtvu treba junaštva, zato imamo danas u ljudskom društvu velik broj plaćenika, a malo savjesnih ljudi’ (sv. i bl. Alojzije Stepinac)” – zaključuje svoj feljton o “generalnim sekretarima”, modelu vladavine,  karijernom napredovanju, ustanovama, demokraciji i izbornom legitimitetu Nenad Piskač. 

U niz „kreativnih ideja“ koje popunjavaju legitimitetsku šupljinu uklopila se i eksploatacija geologa, paleontologa i antropologa, Dragutina Gorjanovića Krambergera, prirodoslovnog znanstvenika svjetskog ugleda (Zagreb, 25. listopada 1856. – Zagreb, 22. prosinca 1936.).

„Napisao je 237 radova u hrvatskim i inozemnim časopisima, od kojih je posebno značajna monografija Diluvijalni čovjek iz Krapine u Hrvatskoj (Der diluviale Mensch von Krapina in Kroatien, 1905). Taj rad nadopunjen je nakon rasprave s njemačkim patologom R. Virschowom te objavljen u izdanju JAZU-u kao monografija Život i kultura diluvijalnog čovjeka iz Krapine u Hrvatskoj (1913). Redoviti član JAZU (od 1909)“ (Hrvatska enciklopedija o Gorjanoviću Krambergeru). Iako ne piše, važno je i ovo: Velikan Gorjanović Kramberger nije bio generalni sekretar! Nije se razmetao idejama o svemu i svačemu, nije dijelio savjete. Bavio se znanošću.

Neiscrpivo polje za iznimne doprinose

S obzirom na svestranu marljivost i dosadašnja znanstvena postignuća, ali i na činjenicu da već postoje ili su u nastanku elektronički rječnici specijalizirani za pojedine struke, dobitnik Medalje može, kao kolekcionar, očekivati – svašta. Imamo registrirane: Hrvatsko društvo za strojarske tehnologije, Hrvatsko matematičko društvo, Hrvatsko društvo za zaštitu voda, Hrvatsko geološko društvo, Hrvatsko društvo za zaštitu od zračenja, Hrvatsko društvo za hipertenziju, Hrvatsko astronomsko društvo, Hrvatsko planinarsko društvo, Hrvatsko društvo za hematologiju, Hrvatsko nuklearno društvo, Udrugu profesionalnih vatrogasaca Hrvatske, Hrvatsko društvo za stomatološku protetiku, a onda su tu i Zagreb Pride, Kontra, Dugina obitelj… Koliki prostor za „iznimne doprinose“! Koliko još medalja! Toliko, oprostite na nezgrapnoj usporedbi, da bi se i Janica Kostelić postidjela svoje velike i zaslužene kolekcije.

I dok se smišljaju nove ideje i kišobrani, obilaze društva i udruge, i dok se sriču sve preporuke, razumljivo je da se ne stigne napisati „237 radova u hrvatskim i inozemnim časopisima“ i da je spomenuti neprecizan naslov vječito „u tisku“. Poznato je k tomu i to da ozbiljne kolajne s težinom ne nose imena po generalnim sekretarima. Već po velikanima, ljudima od formata i rezultata, dakle neupitna legitimiteta.

Istraživanje suficita demokratskih legaliteta s izraženim deficitom legitimiteta

Karakteristika je generalnih sekretara da ih se u veličanju ili izgradnji što impozantnijega životopisa smišljeno i planski uspoređuje ili dovodi u svezu s neupitnim velikanima. Recimo, s Tuđmanom ili Gorjanović Krambergerom. Međutim, suvremene generalne sekretare, mislim ovdje na atavizme prošlosti, treba komparirati i valorizirati s ocem svih generalnih sekretara „na ovim prostorima“. (Važna opaska: Postoji i najnovija generacija gensekā 4.0 ne nužno naslonjena na protezu „demona u demokraciji“, čiju je proizvodnju predsjednik SAD-a ovih dana prestao financirati, ukinuvši USAID, što će imati izravnu posljedicu i na proizvodnju gen.-sekretarstva i u Hrvatskoj. Poznato je da je u sklopu samo jedne pridružene „udruge“, pardon – „Akademije“, u nas dosad proizvedeno više od četiri stotine mladih, perspektivnih i kobasice željnih malih generalnih sekretara. To pak zahtijeva novu temu).

Bilo bi ljekovito da HAD (možda i u suradnji s IHJ) priredi znanstveno istraživanje iz antropološke perspektive suficita (viška) demokratskih legaliteta s deficitom (manjkom) legitimiteta. U tom pogledu mogli bi poći, ne od Krapinskog pračovjeka, već od antropocentrične orijentacije generalnog sekretara Partije (od 1937. godine), druga Tita. On je i danas počasni član JAZU-a/HAZU-a (i počasni građanin Zagreba), što bi istraživačima i Znanstvenom vijeću sigurno olakšalo posao. Moglo bi se poći od nezaobilazna Krležina teksta Obrazloženja dodjele počasnog članstva akademiku Titu. Istina, Tito je poslije Bleiburga kundakom osvojio mandat, drugi nikad, a i što će mu kad mu je prvi bio dovoljan za doživotnog šefa Partije, države i vojske. Nije objektivno mogao osvojiti Medalju Ivan Gorjanović Kramberger, no, nikad nije kasno, jer on „živi večno“! Zna se i bez glasovanja da je on otac politike instaliranja malih generalnih sekretara na svoju sliku i priliku, lik i djelo. Mislim da ne bi bilo teško pronaći nakladnika sinteze spomenutog istraživanja s prigodnim e-rječnikom. U njemu svoje zasluženo mjesto uz Tita dobili bi i drugi najpoznatiji generalni sekretari i sekretarice: L. I. Brežnjev, N. Ceausescu, K. U. Černjenko, D. Xiaoping, W. Gomulka, Ho-Ši-Min, E. Hoxha, H. Jintao, D. G. Ibarruri…

Druga je karakteristika malih generalnih sekretara u našem sokaku da su oni dio planiranoga i uspješno provedenoga „marša kroz institucije“ (izraz koji je smislio talijanski marksist Antonio Gramsci). Tamo gdje je taj marš zasnovan na zakonu, on je legalan, ali nije legitiman i ne smatra se ispravnim i moralnim. U državama koje nisu izašle iz „tranzicije“ genseki po ustanovama zuje ko muhe bez glave – sve znaju, ali ništa ne razumiju. Majstori legaliteta. Šegrti legitimiteta. Hodajući dokaz terora manjine nad većinom. Potvrda „Demona u demokraciji“ (Totalitarne kušnje u demokraciji, Ryszard Legutko).

I još nešto: svaki gensek u velikoj mjeri samodostatan je sam sebi. Da nije neizlječiv egoist, ne bi jadan ne bio bez legitimiteta prihvatio funkciju genseka za ovo ili ono. Kod odabira genseka egoizam i kobasica uz neutemeljenu ambiciju ulaze u primarne kriterije odnarođenih režima. Iza svakog malog stoji veći gensek. Na vrhu piramide ima mjesta za samo jednog genseka – Velikog Vođu. Tako se baš tim putem dođe u situaciju da država ostane bez pravih ministara. Njih u partijski uređenoj državi zamjenjuju generalni sekretari (za kulturu, za poljoprivredu, za obrazovanje i tako dalje).

Marulić ili kobasica?

Po naravi stvari generalne sekretare u pravilu, a osobito u „nedovršenoj tranziciji“, uopće ne zanimaju pitanja i sveze između legaliteta i legitimiteta, forme i sadržaja, zakona i etike, estrade i znanosti. Daleko više od uljuđenih norma zanima ih – berivo. Tehnička pitanja prepuštaju nižoj kasti – društvenopolitičkim radnicima te „službenicima i namještenicima“ (kojima tu i tamo povećaju „koeficijente“, tj. plaću ovisno o razini proizvedene stope hrvatske šutnje). Za dobar i pravovremen koeficijent podanici mu plješću i kad melje gluposti.

Treća je opća karakteristika postkomunističkog tipa generalnih sekreta što se u dilemi „Marulić ili kobasica“ beziznimno opredjeljuju za kobasicu, dok im Marul pri žvakanju služi kao senf, da lakše probave masnu kobasu. Iz povijesti znamo da gotovo svi generalni sekretari streme statusu Velikog Vođe. Biti Velikim Vođom makar i u maloj ustanovi mnogima je san snova, posebno provincijalcima u duši, malograđanima po habitusu, oportunistima, dezerterima i sličnim moralnim i stručnim „vertikalama“ (hrv. okomicama). Sve je više onih kojima se taj san događa i u javi.

U mnogo opasnijim okolnostima od sadanjih velikani nisu šutjeli

A kad je u aktualnoj hrvatskoj šutnji o šutnji riječ, sa sigurnošću možemo reći kako u jugokomunističko doba prof. dr. Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907. – Zagreb, 15. ožujka 1979.) nije šutio o bitnomu niti se bavio nebitnim. Djelovao je u vuneno doba najvećeg generalnog sekretara „na ovim prostorima“, znamenitoga po unitarističkom jezičnom modelu – nije važno je li grah ili pasulj, važno je da ga ima. Stoga ovdje u pomoć zovem navod dr. S. Ham.

„Tek iz udbaških riječi koje bodu iz dosjea (udbina o Lj. Jonkeu, više od 700 stranica, nap. NP) u potpunosti postajete svjesni veličine djela Ljudevita Jonkea. Tražite tragove u sadašnjosti. Zvoni vam u glavi eto vama Hrvatima i mislite na manjinske Novosti koje se poji i timari kao svetu kravu, a časopisu Jeziku koji je pokrenuo Jonke prije 72 godine, oduzimaju se sredstva; mislite na Hrvatski pravopis i Deklaraciju i sjetite se Jovanović-Goldsteinovih bojnih pokliča iz 2012. da nam treba novi pravopis i sjetite se novog pravopisa koji su isklicali s ravnateljem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. S nelagodom se sjetim kako su me medijski progonili jer sam se protivila tom pravopisu, blata koje su nabacali na moje ime da bi (nepoznat netko) zaštitio svoj položaj i puni novčanik. Jonke i njegovi, usprkos svemu, ostavili su nam i povjerili hrvatski jezik i naraštaj zaštitara toga jezika. Njih nema više, cijeli je taj naraštaj vrijeme odnijelo. Ispraćali smo ih redom, pisali nekrologe. Komu je na brizi hrvatski jezik danas? Zakon o hrvatskom jeziku? Vijeće za normu? Eh.“ (Sanda Ham, Ljudevit Jonke jezikoslovac kojega je udba poslala u smrt (4), Hrvatski tjednik, 6. veljače 2025.).

Hoću reći, aktualna hrvatska šutnja ima svoje korijene u totalitarnom jugokomunističkom režimu, ali i u „nedovršenoj tranziciji“, tijekom koje je ustavnom nositelju suvereniteta ukradena država. Još jedan hrvatski velikan nije šutio. Sveti Alojzije Viktor Stepinac (Brezarić, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.) govorio je i u zgodno i u nezgodno vrijeme. Ušutio je jedino na montiranom procesu provedenom po nalogu generalnog sekretara. Zašto? „… Stepinac ovdje svjedoči istinitost riječi sv. Augustina koji kaže da je pravda temeljna vrlina svake države, i ako se ukloni pravda, ’što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine (Augustin, De Civitate Dei, IV, 4)’.“ (Homilija nadbiskupa Kutleše na blagdan bl. Alojzija Stepinca –).

Inflaciju generalnih sekretara Hrvati ne znaju pobijediti

Kad po dubini i širini države koja nastaje i istodobno nestaje iza svakog ugla viri neki gensek, onda možemo govoriti o općem porastu na državnoj razini. O inflaciji. Ona je u svijetu financija „opće povećanje cijena dobara i usluga, a ne povećanje cijena pojedinih proizvoda. Zbog inflacije za jedan euro danas možete kupiti manje nego što ste za isti iznos mogli kupiti jučer. Drugim riječima, inflacija smanjuje vrijednost valute tijekom vremena“. Tako Europljanima inflaciju objašnjava nezabludiva Europska središnja banka, koja je, da ne zaboravimo, uspješno zamijenila ulogu Jugobanke. Od Hrvatske narodne banke preostao nam je samo generalni sekretar HNB-a sa svojim pomoćnim osobljem i visokim koeficijentom (kobasicom).

Kao što vidimo, Hrvatska se ovih dana na različite načine bori protiv stampeda općeg povećanja cijena. Imamo, otkad nemamo kunu, najvišu stopu inflacije u čudnovatoj tvorevini EU. Hrvatski državljani s tuzemnom adresom protiv općeg povećanja bore se „bojkotom“ trgovačkih mastodonata. Vlada se protiv inflacije bori „paketima mjera“. Paketi i „bojkoti“ pripadaju među larpurlartističke mjere. Sustavu generalnih sekretara važnije je u javnosti stvoriti dojam borbe protiv inflacije (kao i Milki Planinc svojedobno s Programom stabilizacije!) negoli u svijetu poznatim alatima suzbiti inflaciju u korijenu i svesti ju na razinu „statističke pogrješke“. Ugledni domaći ekonomisti izračunali su kako bi za prosječan normalan život u ovom inflatornom trenutku plaća trebala iznositi najmanje 2.200 eura. Hrvatska drži nos iznad vode samo na „turističkoj sezoni“ kakvom ju je zamislio i dopustio gensek Tito (trenutno i na „povlačenju sredstava iz fondova EU“, ali ne zadugo). Ostalo su gensekovi uništili, od industrije do poljoprivrede. U uništenim sektorima koji život znače preživjeli su jedino generalni sekretari. Toliko su, naime, žilavi, prilagodljivi, otporni i sposobni.

Nadustavna norma i prevladavajući model vladanja

Kako je u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset i pet godina inflacija generalnih sekretara podivljala, nameće se potreba za konstantnom borbom protiv nje. Je li je to uopće moguće s obzirom na iznadprosječan stupanj političke korupcije, majčice svih oblika korupcije?! Ne znam. Dojam nemoći pojačava činjenica da, osim u Savezu komunista, koji kontrolira i vlast i oporbu, i u takozvanoj „nezavisnoj“ oporbi čuče i čekaju red na kobasicu brojni mali egoisti, kako oni slijeva tako i oni zdesna. Proizvodnja gensekā ne smije stati ako režim hoće ostati na vlasti takav kakav jest. A hoće. U širem smislu gensek je poluga režima. Često i batina i elektrošoker.

Generalno sekretarstvo u prvoj četvrtini ovoga stoljeća postalo je normom hrvatske zaostale „tranzicije“ iako nemamo ni običnog ni ustavnog zakona o generalnim sekretarima. Vjerojatno smo uz najvišu stopu inflacije prvaci Europe i u proizvodnji malih generalnih sekretara, aparatčika – „profesionalnih političkih radnika iz aparata komunističke partije s tipičnim načinom djelovanja“ (Hrvatski jezični portal) umjesto, recimo, proizvodnje malih kućanskih aparata.

U državi veličine i broja stanovnika poput Hrvatske dovoljno je tristotinjak gensekā treće generacije dobro raspoređenih po pravim mjestima da bi se dva-tri mandata u ciljanim sektorima država držala u šah-mat situaciji, a nacija „u banani“ (I. Sanader) pod zlatnom čizmom „paketa mjera“. U ta dva mandata u tihoj pozadini tranzicije koja ne smije stati, kamoli uspješno završiti, financira se proizvodnja nove generacije za idući ciklus. I tako ukrug – karakteristika je partijski uređene države. U demokratski uređenoj i uljuđenoj legalitet bez legitimiteta nije bogznakaj, kamoli prednost, zauzima tek razinu statističke pogrješke, a ne prevladavajućeg modela vladanja. Dovršenje tranzicije na čelu s velikim i malim generalnim sekretarima pripada u nemoguću, sadomazohističku, misiju. Ukratko: „Ali jer ideja dužnosti povlači za sobom ideju žrtve, a za žrtvu treba junaštva, zato imamo danas u ljudskom društvu velik broj plaćenika, a malo savjesnih ljudi“ (sv. i bl. Alojzije Stepinac).

(Kraj)

Rječnik ključnih pojmova (pomagalo za čitanje s razumijevanjem)

Deficit – negativna razlika između dviju veličina koje se uspoređuju

Generalni sekretar (skraćeno gensek)– U totalitarnim i autokratskim režimima čelnik komunističke partije ili u ustanovama od partije postavljen prvi čovjek, v. aparatčik, v. Veliki Vođa

Glasanje – puštanje glasa ili zvuka

Glasovanje – proces tvorbe političke volje koji se temelji na mogućnosti biračā da se odluče za jednu od više ponuđenih političkih opcija

Inflacija – porast opće razine, a ne samo parcijalne, u Hrvatskoj – porast broja gensekā u odnosu na broj stanovnika koji se dramatično smanjuje (v. G. sekretar)

Legalitet – svojstvo onoga što je zasnovano samo na zakonu i provedenoj proceduri

Legitimitet – svojstvo onoga što je zasnovano osim na zakonu i na pravdi i pravednosti

Medalja – pločica kružna oblika od kovine počasnoga, memorijalnog ili jubilarnoga značaja, nalik novcu; kolajna, nagrada za znanstvena, športska ili umjetnička postignuća

Suficit – pozitivna razlika između dviju veličina koje se uspoređuju

Tranzicija – društvena preobrazba bivših komunističkih zemalja

Ustav – temeljni akt konstituiranja države i društva

Zakon – normativni akt, poslije Ustava najviši i najvažniji obvezujući pravni akt (v. Ustav)

Znanost – skup svih sustavno metodski stečenih i uobličenih znanja te djelatnost kojom se stječu takva znanja

Prethodni nastavak:

Paradiranje kroz ustanove velikih i malih generalnih sekretara (3)

Povezano:

Homilija nadbiskupa Kutleše na blagdan bl. Alojzija Stepinca

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo