Vladimir Trkmić: Žanjemo ono što smo posijali

Kolektivni ispit savjesti

Što je ispit savjesti? Postoji li kolektivni ispit savjesti? Ta dva pitanja mi se već određeno vrijeme kako neki kažu vrzmaju po glavi. Pa se pitam, činimo li osobni opći ispit savjesti barem povremeno, ako ne baš svaki dan. Opći ispit savjesti je vlastito, osobno ispitivanje o grijesima, pogreškama, prijestupima, propustima, nesavršenostima, što smo ih počinili u određenom vremenskom razdoblju, na primjer od jutra do podne, tijekom jednog dana, ili kroz tjedan. Gotovo svi poznatiji sveci Katoličke crkve preporučuju barem jednodnevni ispit savjesti navečer pred spavanje. Učiniti dobar ispit savjesti je korisno za mir duše i tijela i osobni duhovni rast. Postoji li kolektivni ispit savjesti? Koliko znam ne postoji, ali je na neki način moguć ako je to predložak neke znamenite osobe za jedan čitav narod koji je u pogibeljnoj opasnosti.

Ispit savjesti na američki način

Svojedobno je internetom kružio jedan tekst kojeg je meni poslao moj prijatelj iz srednjoškolskih i studentskih dana. Ostao sam od prve ugodno iznenađen tim tekstom. Tekst je svojevremeno objavljen kao odgovor Anne Graham kćeri W. F. Grahama popularnog američkog evangelizatora na pitanje „Kako je Bog mogao dopustiti tragediju u New Yorku 11. rujna 2001. godine?“ Taj tekst je masovno kružio Mrežom i prosljeđivan od osobe do osobe pod naslovom „Nitko neće znati!“ Vrijedno ga je svakako pročitati jer je on vrlo dobar mogući obrazac za preispitivanje svojih vlastitih, osobnih moralnih stavova i raznih stavova koje favoriziraju pobornici lijevih opcija u svijetu. A isto tako vrlo moćno naši hrvatski mediji i političari lijevih opcija u Hrvatskoj. Tekst postavlja mnoga pitanja, ali odmah u pozadini se daju naslutiti odgovori.

NITKO NEĆE ZNATI

„Kći Bilyja Grahama je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine). Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo? Anne Graham je dala zadivljujući odgovor: Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?  Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O’Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakvu molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili.  Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama. Bibliju koja kaže: “Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” a mi smo se i s tim složili.  Onda je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli:  “U redu”, jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se bezobrazno ponaša. Mi smo se i tada složili.  Kasnije je netko opet rekao: “Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima.” I s time smo se složili.  Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: “Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi.” Opet smo se složili.  Tada su i mnogi od izabranih na izborima rekli: “Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.” Složivši se s njima mi smo rekli: “Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.” Poslije toga netko je rekao: “Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela.” Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli “Dobro” , jer oni imaju pravo na slobodu riječi. Zatim je industrija zabave rekla: “Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje.” Mi smo tada odgovorili: “Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed, naprijed…” Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same. Odgovor je jednostavan: “Žanjemo ono što smo posijali.” “Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti student.” I uslijedio je odgovor: “Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav, tvoj BOG.” Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine a kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže: “Vjerujem u Boga”, a ipak slijedi Sotonu.  Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati. Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene zakonom. Bizarno je da se netko može “zapaliti” za Krista u nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna. Smijete se? Bizarno je da se ovu poruku ne usudimo poslati svima iz našega adresara, mada za sebe tvrdimo da smo vjernici. Teško je shvatljivo da smo više zaokupljeni time što će ljudi misliti o nama, nego što će Bog misliti.“

Pitanje nasilja i glasovanje na američkim izborima

Citirani tekst Anne Graham, kćeri Bilya Grahama daje odgovore na mnoga naša pitanja. Pogotovo odgovor na pitanje o nasilju raznih vrsta unutar jednog društva. Daje odgovore i svojevrsni predložak za osobni ispit savjesti. A isto tako za ispit savjesti onima koji se bave bilo kojom djelatnošću vezanom uz javni značaj: odgoj, medijski, politički rad, pastoralni rad Crkve. Prisjećam se kako su se naši mediji trudili za vrijeme američke predsjedničke kampanje prikazati Donalda Trumpa negativcem, a Kamalu Herris kao jako pozitivnu osobu.  Dakako da im je bila draža pro-liberalna opcija Kamale Harris, a mrska konzervativna, republikanska opcija Donalda Trumpa. Trumpa su prikazivali u svim izvještajima u skraćenom i negativističkom svjetlu, a Kamali su davali konstantno više medijskog prostora. Bilo je očito da su navijali za nju. Sa druge pak strane hrvatski dopisnici javnih medija iz Amerike su činili isto, ali pomalo uvijeno, lukavo govoreći da će to biti tijesna borba između dvoje predsjedničkih kandidata. Što se dogodilo? U pravu nisu bili naši pro-liberalni mediji, a niti njima slični pro-liberalni dopisnici iz New Yorka. Američki narod je glasovao sasvim drugačije od takvih medijskih predviđanja. Amerika je na izborima jasno rekla, makar to ne žele naši mediji dandanas priznati da im je dosta rušilačkog liberalizma, da Ameriku treba vratiti Amerikancima i općeljudskim vrednotama. Da je to tako potvrda je premoćna pobjeda republikanca D. Trumpa.

Kolektivna pitanja za Hrvate i Hrvatsku

Predloženi tekst Anne Graham i američki izbori su mogući veliki ispit savjesti za sve Hrvate i građane Hrvatske. I to na niz mogućih različitih pitanja. Kuda vodi ultra liberalizam brzinski uvezen iz Amerike i EU? Kuda nas vode naši pro-liberalni tiskani i elektronski mediji? Ako je za Ameriku kao prvu silu i državu svijeta opasnost krajnja ljevica, kako li je to velika opasnost za male narode poput Hrvatske? Imamo li se snage oduprijeti svakoj vrsti zla u našoj domovini koja je uvezena sa Zapada? Možemo li se dok je još vrijeme vratiti  se katoličanstvu, vjeri, i tako spašavati hrvatski nacionalni brod koji pušta na sve strane? Ima li nade, budućnosti za EU koja iz dana u dan sve više gubi kršćanske korijene i guši se moralno u stvaranju novog svjetskog poretka i za sada još uvijek kontroliranog kaosa? Možda su ta pitanja nekome previše dramatična, preuveličana, beskorisna. Ako je tako vratimo se još barem jednom ponovnom čitanju teksta Anne Graham.

Hrvatsko nebo