Ivan Samardžija: Kad svi pomisle da Hrvati nešto ne mogu, oni dokažu upravo suprotno!

Vrijeme:8 min, 29 sec

 

„Veličanstven pogled s balkona DHK zasigurno bi i našeg Matoša ostavio bez riječi, možda sa suzom u oku – suzom ponosa na to da hrvatski domoljubni zanos nije umro i da istinski štovatelji pravih vrijednosti i junačke borbenosti još uvijek postoje. Neki će možda reći da sport nije toliko bitan i da bismo kao narod trebali biti složniji u mnogim drugim stvarima. S jedne strane, sport je jako bitan, a podržavanjem sporta općenito i junačke sportske borbe koju su naši rukometaši pružili posljednjih dana našoj djeci dajemo motiv da se bave sportom, manje budu skloni modernoj tehnologiji, žive zdravije i nauče što je to sportski inat/prkos u svom najboljem izdanju. Kad svi pomisle da Hrvati nešto ne mogu, oni dokažu upravo suprotno! S druge strane, istina je da bismo kao narod trebali biti složniji u mnogim drugim stvarima, ali nije baš da nikada nismo složni“ – piše uz ostalo u svom emotivnu i refleksivnu osvrtu punom entuzijazma za portal Hrvatsko nebo Ivan Samardžija, povjesničar. Evo njegova osvrta:

 

Doček srebra zlatnoga sjaja probudio ostatke propaloga režima

(Osvrt na veličanstven doček hrvatskih rukometnih reprezentativaca)

Dne 3. veljače ove godine u Zagrebu je održan svečani doček hrvatskih rukometnih asova, viceprvaka svijeta koji su s rukometnoga svjetskoga prvenstva, nakon igre u odlučujućem finalu, kući donijeli srebro zlatnog sjaja. Hrvatska muška rukometna reprezentacija odigrala je turnir kakvom se rijetko tko nadao, došavši do finala nakon niza genijalnih utakmica, posebice onih protiv Mađarske i Francuske, utakmica koje su svim istinskim obožavateljima ovoga sporta vratili nadu u povratak rukometa kući – povratak rukometa u zemlju koja je godinama slovila kao najveća (ili barem jedna od najvećih) svjetskih rukometnih velesila.

Svjetsko prvenstvo započelo je 14. siječnja i održano je u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj, a veliko finale odigrano je u Oslu 2. veljače u Unity Areni. Hrvatska je turnir otvorila u skupini H s dvije pobjede i jednim porazom. Upravo poraz protiv Egipta ostavljao je dašak nezadovoljstva i skepse među navijačima i stručnjacima, ali kako je turnir išao dalje Hrvatska se iz utakmice u utakmicu dizala i vraćala sve jača. U utakmicama protiv Mađarske i Francuske izgledala je iznimno mentalno stabilna, spremna za najveće uspjehe. S obzirom na to da je hrvatska rukometna reprezentacija sve utakmice do finala igrala pred domaćom publikom u zagrebačkoj Areni, svaki strah od neuspjeha prevladan je unatoč tomu što je riječ o najvećem natjecanju u spomenutom sportu. Ista ta veličanstvena atmosfera koja je iz utakmice u utakmicu pratila naše reprezentativce dizala se kako se turnir primicao kraju, a naposljetku je erumpirala jučerašnjim zagrebačkim dočekom sa središnjom proslavom na Trgu bana Josipa Jelačića. Ondje se okupilo, prema službenim policijskim procjenama, oko 35 000 ljudi. Nazočivši dočeku s jednog od balkona Društva hrvatskih književnika, na kojemu sam se nalazio zahvaljujući prijateljima i poznanicima iz Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, u ugodnom sam društvu imao prigodu posvjedočiti tom uistinu nemalom broju nazočnih podupiratelja hrvatskoga sporta i novoosvojene rukometne medalje zlatnog sjaja. Teško mi je reći koliko je točno ljudi bilo nazočno na ovom događaju, ali sigurno je ondje bilo više desetaka tisuća ljudi. Bacivši oko na okolne ulice, ne bih se čudio da je ta brojka bila veća od službene policijske procjene.

Prvi brk Hrvatske

Na pozornici je poznati voditeljski glas, moj negdašnji studentski kolega i imenjak, u šali spomenuo prvi brk hrvatske, misleći pritom na Matu Mišu Kovača i prozvavši našega srebrnoga rukometnoga reprezentativca Filipa Glavaša novim prvim brkom hrvatske. U sobi iza mene je u tom trenutku na jednoj slici bio još jedan veleumni hrvatski brk – Antun Gustav Matoš. Pogledavši njegovu sliku pomislio sam da je možda upravo on prvi brk Hrvatske, ne umanjujući pritom zasluge drugih spomenutih brkova. Veličanstven pogled s balkona DHK zasigurno bi i našeg Matoša ostavio bez riječi, možda sa suzom u oku – suzom ponosa na to da hrvatski domoljubni zanos nije umro i da istinski štovatelji pravih vrijednosti i junačke borbenosti još uvijek postoje. Neki će možda reći da sport nije toliko bitan i da bismo kao narod trebali biti složniji u mnogim drugim stvarima. S jedne strane, sport je jako bitan, a podržavanjem sporta općenito i junačke sportske borbe koju su naši rukometaši pružili posljednjih dana našoj djeci dajemo motiv da se bave sportom, manje budu skloni modernoj tehnologiji, žive zdravije i nauče što je to sportski inat/prkos u svom najboljem izdanju. Kad svi pomisle da Hrvati nešto ne mogu, oni dokažu upravo suprotno! S druge strane, istina je da bismo kao narod trebali biti složniji u mnogim drugim stvarima, ali nije baš da nikada nismo složni. Jedan od primjera je i novonastali bojkot dućana koji pokazuje određenu složnost Hrvata glede pitanja važnih za hrvatsku budućnost, dok pritom ne pristajemo na beznadno i konstantno povećanje cijena preko leđa nas i naših sugrađana. Treba vjerovati i poticati složnost kako bismo se i dalje odupirali svim nedaćama koje nam predstojeće vrijeme donosi.

 

Hrvatska složnost vidjela se i na jučerašnjem dočeku, a upravo ta složnost ono je što smeta mnogim ostatcima propaloga režima, režima kojemu je hrvatski narod početkom 90-ih godina prošloga stoljeća jasno rekao – ne! Život u samostalnoj državi pokazao se velikim izazovom, ali složnost hrvatskog naroda može i mora pobijediti sva nastala zla, kao i sva zla koja će izazovna budućnost donijeti! No, vratimo se na jučerašnji doček na kojemu su nastupili brojni poznati izvođači poput Daleke obale, Zaprešić Boysa, Prljavog kazališta, ali i Marka Perkovića Thompsona u pratnji Hrvatskih ruža i poznatoga skladatelja Nenada (Nene) Ninčevića. Upravo taj dio dočeka bio je, možemo to slobodno konstatirati, središnji dio dočeka hrvatskih rukometnih reprezentativaca na glavnom zagrebačkom trgu. Uzavrela atmosfera je uistinu bila to – uzavrela! Thompsonovim dolaskom na pozornicu zapaljene su mnoge baklje, vatromet, a oblak dima nadvio se nad mnoštvom okupljenih uz taktove neslužbene himne naših rukometaša s protekloga prvenstva – „Ako ne znaš šta je bilo“. Pisao sam ljetos za ovaj portal kako mnogi uistinu ne znaju ili ne žele znati što je bilo, ali treba napomenuti da ima onih koji jako dobro znaju što je bilo i upravo zato se boje! Boje se jer ih je strah hrvatskog zajedništva, odnosno moći tog zajedništva. Hrvati su kroz svoju slavnu povijest mnogo puta pokazali da ih zajedništvo može spasiti od najvećih zala. A kako će, ako zavlada istinsko hrvatsko zajedništvo, oni koji žale za nekim prošlim i mračnim vremenima raditi što im se prohtije i uništavati ono što im je najmrskije – državu koju nikada nisu niti htjeli?!

Što smeta oronulim dušobrižnicima?

Ovih su se dana, kao i u vrijeme povratničkog koncerta Marka Perkovića Thompsona ljetos u Imotskome, javili brojni dušobrižnici (tzv. antifašisti, novinari i sl.) koji od silnog žaljenja za prošlim vremenima napadaju sadašnjost, ljude koji su stvarali slobodnu Hrvatsku, ali i sve njezine podupiratelje. S ljudske strane, jasno mi je da žale jer im se teško pomiriti da se neka stara vremena više nikada ne će vratiti. Jedan od dušobrižnika dao si je truda pa je pisao premijeru RH da zaustavi Thomposnov nastup, ali je ubrzo dobio odgovor kojem se vjerojatno nije nadao. Na iznenađenje mnogih, zagrebačka gradska vlast nije se previše petljala u sam doček, vjerojatno svjesna da im je politička moć u padu i da uskoro dolaze novi lokalni izbori. Bilo je određenih naznaka i pokušaja da se priredi doček bez Thompsona, što nije novost, ali nakon izričite želje rukometaša da on ondje uistinu nastupi nije bilo pretjerane mogućnosti da se to spriječi. Možda jedino da (opet) netko ugasi mikrofon s objašnjenjem da se pokvario razglas? Ali ta „fora“ već je prokazana kao zlonamjerni pokušaj nametanja bespotrebne cenzure po uzoru na neke bivše sisteme kad se nije smjelo pjevati domoljubne pjesme jer bi se za to moglo završiti na robiji, ako ne i nešto gore od spomenutoga. Ipak, danas živimo u suverenoj, slobodnoj i demokratskoj državi, a onima kojima se nešto ne sviđa ili nešto ne žele gledati i slušati, slobodno neka pokriju oči ili uši… Mogu i usta, jer vjerujem da im se ne sluša veselje i radost u dane kada se slave neki važni događaji poput sportskih uspjeha.

Upravo ti dani u kojima se slave najveći sportski uspjesi trebali bi biti dani zajedništva, tada se u svijet odašilje slika da Hrvati srebrne uspjehe slave kao zlatne, da su jaki, složni, spremni u najtežim trenutcima stati jedni uz druge… Takva slika sigurno ne može naštetiti Hrvatskoj, njezinu gospodarstvu, njezinu turizmu… Stoga, u inat onima koji su tražili zabranu određenih pjesama i nastupa, jučer je atmosfera buknula upravo u trenutku kada je na scenu izišao trenutačno najpopularniji hrvatski pjevač, pjevač koji je najavio koncert koji bi, ako gradske vlasti dozvole i vrijeme „dobro posluži“, mogao biti jedan od najposjećenijih, ako ne i najposjećeniji koncert jednog izvođača u novijoj hrvatskoj povijesti.

Hipodrom u Zagrebu već je nekoliko puta bio mjesto okupljanja mnoštva na raznim koncertima, ali i prigodom dolaska Hrvatima uvijek nezaboravnog i nadasve dragog svetca pape Ivana Pavla II. u rujnu ratne godine 1994. Vjerujemo da će dežurni oronuli i neoronuli jugoplačljivi ugnjetavači u narednim mjesecima iskakati iz paštete u nadi da će oblatiti sve one koji bi pomislili doći na takav događaj, ali i samog izvođača u nadi da će spriječiti još jedan primjer hrvatskog zajedništva od kojega im se, očito, diže kosa na glavi. Kako bilo da bilo, Hrvati su narod koji s ponosom podupire velike sportske uspjehe, ima zajedništvo kad je ono najpotrebnije, a oni kojima to smeta morat će se naučiti u te dane šutjeti i prihvatiti činjenicu da još uvijek postoji nešto što je veće i jače od njih samih i njihova žaljenja za prošlim vremenima, propalim režimima, negdašnjim ugnjetavanjima Hrvata i slično.

Srebrna medalja zlatnog sjaja stigla je u Hrvatsku, a iskreno se nadam da će u budućnosti stići još mnoštvo medalja! Naravno, Hrvati će spremno čekati novu prigodu za veličanstven doček, jer novi sportski (vele)uspjesi Hrvata svako malo nas raduju. U trenutcima kad je hrvatska muška rukometna reprezentacija pobijedila veliku i moću francusku reprezentaciju, jednog od naših najvećih rukometnih suparnika, hrvatska je skijašica Zrinka Ljutić veličanstvenom pobjedom na skijalištu u Francuskoj dodatno zagorčala Francuzima taj sportski dan te najavila neka nova vremena i povratak još jednog sporta na velika vrata u našu Hrvatsku, a možda samim time i neki novi doček poput onog Janici Kostelić godine 2002.

 

Ivan Samardžija/Hrvatsko nebo

Odgovori