Z. Gavran: Hrvatski predsjednički izbori svojom ispraznošću zasjenjuju neusporedivo dalekosežnije ustoličenje Donalda Trumpa (3)

Intervju Elona Muska s Alice Weidel (cijelo vrijeme ono joj je pogrješno izgovarao njezino prezime), i obrnuto (jer je i ona njega ponešto pitala, a on odgovarao) nije donio ništa novo. Iako je najavljivan kao „intervju godine“, iz sat i petnaest minuta nismo imali što osobito čuti, osim već poznatih kritičkih izjava o njemačkim i europskim politikama, o promicanju rodne ideologije u obrazovanju, o nevoljama koje donose nezakonita useljavanja, o američkim zaslugama za oporavak Njemačke poslije II. svjetskog rata, o Muskovim planovima kolonizacije Marsa i slično. Intervju je donio znatno manje od očekivanoga i uglavnom se svodio na opća mjesta, dijelom i na ne-političke sadržaje. No zato je intervju s Weidel za američko glasilo The American Conservative (vodio ga je Sumantra Maitra) bio iznimno sadržajan i kakovostan, zapravo sjajan. U njemu je sublimno izraženo mnoštvo toga što i u odnosima sa SAD-om i s drugim politikama ne zastupa samo njemački AfD, nego i brojne identitetske, tradicionalističke, nacionalističke, desne ili antiglobalističke i prema strategijama ili (do)sadašnjim politikama i SAD-a i EU-a i nacionalnih država skeptične, oprezne ili protivničke stranke, skupine i javnosnici u tim državama.

U usporedbi s raspravama koje su se vodile u predizborno vrijeme u Hrvatskoj uoči ovih predsjedničkih izbora, ne vidi se nikakva pozitivna razlika u kakvoći razgovora između Muska i Weidel. No suvremeni svijet takav je da ni argumenti ni znanje ni pamet ni čestitost ne moraju ništa osobito, a pogotovu ne dovoljno značiti. Većina suvremenih ljudi postavlja se po nekim drugim impulsima. Njemačka desnica otjelovljena u AfD-u, a i niz drugih desničarskih stranaka i pokreta, glasna je u kritici onoga čime je nezadovoljna, a jedva ponešto razgovijetno, uvjerljivo i realistično zastupa bitne točke svoga žuđenog političkog prevrata.

I kod nas i u svijetu desne, suverenističke, lijevo-populističke i slične opcije prevladaju među biračima samo onda kada se nagomilaju razna osobna, socijalna i druga nezadovoljstva. U Hrvatskoj su svekolika nezadovoljstva na ovim izborima kanalizirana u korito Zorana Milanovića. Kao da on išta od tih nezadovoljstava može utažiti. Ne može. No glavnina birača ne razmišlja racionalno, nego po nekim iracionalnim, mutnim, afektivnim impulsima… i svakako je pod silnim utjecajem onoga što gleda na televizijskim i računalnim zaslonima. Mnogo je više pod utjecajem onoga što vidi i čuje, nego onoga što u miru i sabranosti pročita u ozbiljnim glasilima, koliko takvih uopće ima. A ponešto ih ipak ima, samo ona ne dopiru do više od nekoliko postotaka biračkih očiju.

U intervjuu jednom ozbiljnu američkom glasilu gospođa Weidel bila je u svojim odgovorima mnogo sadržajnija i određenija nego u intervjuu na Muskovoj mreži X, bivšem Twitteru, koja ima 211 milijuna registriranih korisnika širom svijeta, a koju razni mediji često citiraju ili s nje preuzimaju video-uratke. Riječ je o intervju s njom objavljenom 2-3 dana prije ovog razgovora na mreži X., a koji je dala za The American Conervative [Američki konzervativac]. Objavljen je pod snažnim naslovom: ‘Slaves Don’t Fight’: AfD’s Weidel Speaks Exclusively to The American Conservative – Robovi se ne bore: AfD-ova Weidel isključivo za The American Conservative. To je doista kvalitetan intervju, a hrvatski desničari, nacionalisti i antiglobalisti mogli bi iz njega učiti kako se razumno i uvjerljivo politički postavljati.

Prvo pitanje odnosilo se na provjeru je li „libertarijanka’ [pristaša široko pojmljenih ljudskih sloboda], kako se ona očitovala u prethodnom razgovoru za američki Bloomberg u kontekstu stajališta spram porezima i spram ratu u Ukrajini. Novinara je zanimalo kako ona kao takva može zastupati radikalno desne poziciju u Njemačkoj spram useljavanja i EU-a. Zagovara li ona ostanak [Njemačke] u EU-u ili napuštanje EU-a, budući da je Unija „sve manje sposobna reformirati se“?

„Borbeni poklič ljevice, koja dominira javnim diskursom“

Njezin odgovor bio je odrješit:

„Ni ja ni moja stranka nismo desničarski ekstremisti. Morate znati da je u Njemačkoj ta optužba borbeni poklič ljevice. koja dominira javnim diskursom. Ljevica čak i ne misli da je potrebno pružiti dokaze za tu optužbu. Bez obzira na sve, u njihovim očima sve što ne želi biti poput njih jest ’desničarski ekstremist’.

Što se tiče vašeg pitanja o izlasku iz EU-a: To je stvarno jednostavna računica. Njemačka ne treba EU da bi preživjela; međutim, obrnuto je uglavnom slučaj. Ipak, EU se ponaša kao da je upravo suprotno. Ponašaju se kao da mi Nijemci moramo svoje vitalne interese ostaviti po strani kako ne bismo ugrozili ’europski projekt’. Ovo je groteskna distorzija. Ili će EU naučiti uzimati u obzir naše nacionalne interese ili će nestati.

Odluka je stoga u potpunosti na EU-u u određivanju kako će se Njemačka ponašati. Međutim, jedno je sigurno: EU mora temeljito napustiti credo [vjerovanje, temeljno stajalište] iz prošlosti da jaka Njemačka znači slabu Europu, pa stoga Nijemci ne bi trebali razvijati svijest o svojim nacionalnim interesima za dobrobit svih. Činjenica je da je to povijesna besmislica. Mi jesmo i zauvijek ćemo ostati srce Europe. Onog dana kada ovo srce prestane kucati, Europa će umrijeti.“

Weidel i njezina stranka uključuju dakle alarme u korist Njemačke kao ključne zemlje za budućnost EU-a. No sve to još je daleko od suvisla koncepta koji bi u realnosti ponudili. Razabire se samo inzistiranje na važnosti Njemačke i na njemačkim nacionalnim interesima. Ničim pak nije obrazloženo po čemu su to Nijemci „žrtve“ na oltaru europskih integracija odnosno 27-eročlane asocijacije.  Zna se naime da Njemačka već u drugom mandatu ima na čelu svoju šeficu Europske komisije te da i vlada i njemački kadrovi u institucijama EU-a imaju vrlo snažan utjecaj na oblikovanje svih strategija i politika EU-a.

Drugo pitanje glasilo je:

„Vaš su-vođa Tino Chrupalla nedavno je rekao da je Njemačka prisiljena izvršavati naredbe Amerike i da NATO nije savez u interesu Europe. No, u stvarnosti, vidjeli smo, s jedne strane, da većina Amerikanaca nije voljna dalje uplitati SAD ili financirati rat u Ukrajini, a, s druge strane, da većina Europljana, od Baltika i Poljske do Britanije i Francuske, a i superstruktura EU-a, žele veću potporu Ukrajini. Kako rješavate to protuslovlje?“

U odgovoru na to pitanje, Weidel je najprije rekla da su Sjedinjene Američke Države „nedvojbeno jedincata globalna supersila koja širi svoj golem utjecaj širom svijeta“ te da ih zbog toga „obično nazivamo carstvom/imperijem“. Zatim je primijetila da je SAD „čudan imperij: naime imperij koji vlada svijetom od ponedjeljka do srijede, ali ne želi to isto činiti ponovno od četvrtka do subote“. Uzroke takva ponašanja ona vidi u „vječitoj borbi između ekspanzionista i izolacionista“, koja se „žestoko vodi još od proglašenja američke nezavisnosti“. A to je „ponešto tegobno za druge nacije, posebice za nas Nijemce. Ovako:

„S jedne strane, američko se vodstvo žali, primjerice, na energetsku politiku Njemačke, koja se – u geopolitičkim pogledima, to se samo po sebi razumije – želi dogovoriti s Rusijom. Kakav je divlji bijes izgradnja Sjevernog toka izazvala na američkoj strani! Kako se usuđujemo. Svi mi još uvijek u mislima imamo slike predsjednika Joea Bidena koji javno ponižava kancelara Olafa Scholza na neizreciv način zbog Sjevernog toka.“

Ona je, dakle, najprije stala u obranu njemačkoga socijalističkog kancelara, čija se stranka tradicionalno smatra umjereno proruskom, iako joj je on politički protivnik. Točno je uočila ključni problem koji je prethodio ruskoj agresiji na Ukrajinu i odustajanju od već izgrađenog Sjevernog toka II., a i od već u funkciju stavljenoga Sjevernog toka I., kojima je u Njemačku moglo pristizati godišnje više od četvrtine ukupnih potreba zemalja EU-a za prirodnim plinom. Pritom, Njemačka bi ga distribuirala i drugima. Ona bi osim jeftinog plina još imala i svojevrsni monopol na njegov tranzit odnosno (pre)prodaju drugim zemljama. No u tom trenutku gđa Weidel nije isukala zakrivljenu sablju na američke ’naredbodavce’, nego je njemačko-američki odnos i odustajanje od ruskih plinovoda prikazala ovako:

„Dakle, onda je Sjeverni tok izbačen u ratnom činu [tj. kada je započela ruska invazija na Ukrajinu – nap. Z. G.] iz igre. Sav je odgovor sadržan u strahu aktualne njemačke savezne vlade da ni pod kojim okolnostima ne upre prstom u napadača. Je li to ono što SAD želi? Njemačku kao koloniju? Kao koloniju koja nema pravo odlučivati ​​o vlastitoj energetskoj politici? Kao narod koji nema pravo slijediti svoj put, ma kamo on vodio? SAD može učiniti sve ovo kao sjajni pobjednik u povijesti. Ali tada i oni to moraju htjeti, ali tada i oni to moraju reći, da bismo se mi tomu mogli prilagoditi.“

Na tako kulturan i pažljiv način izreći najbolniju istinu o Njemačkoj kao američkoj „koloniji“ – takvo što u mnogim drugim strankama i, osobito manjim, državama nije česta pojava. No samosvojnoj njemačkoj nacionalistici ni to nije bilo dovoljno, nego je nastavila razvijati svoju temu i davati precizna povijesna objašnjenja:

„Jer mi Nijemci poražen smo narod. ’Sve što je izgubilo svoju neovisnost, ujedno je izgubilo i sposobnost intervenirati u protoku vremena i slobodno određivati njegov sadržaj’, opisuje njemački filozof Johann Gottlieb Fichte. Takvi ljudi “od sada više nemaju vlastitog vremena, nego svoje godine broje prema događajima i razdobljima stranih naroda i carstava”. Mi Nijemci dugo smo živjeli u toj situaciji, definitivno u korist SAD-a, ali smo i mi kao pojedinci imali koristi od toga, ne ću to poreći.“

„Divlje seksualne fantazije impotentnih ljudi“

U nastavku odgovora AfD-ova kandidatica za kancelaricu Njemačke učinila je neprimijetan logički skok tako što je tu njemačka podložnost kategorizirala kao ropsko stanje:

„Biti rob također ima svojih prednosti. Najplemenitije je pravo sluge da ne sudjeluje u bitkama svoga gospodara, već da uživa u miru. No, ni to se ne sviđa američkom vodstvu. U mnogim ratovima u posljednjih 30 godina, u Europi, na Bliskom istoku, očekivalo se da ćemo sudjelovati u svima njima na zahtjev SAD-a, a zašto bismo? Ne moramo više ratovati, već smo rekli zbogom povijesti [aluzija na njemački pacifizam od II. svjetskog rata nadalje]. Zbog toga smo svoju vojsku unakazili do neprepoznatljivosti.

Ali sada, kada smo došli do apsolutne nulte točke, naši politički lideri otkrili su entuzijazam za ratovanje [ironična aluzija na ratobornost socijalističkog kancelara Scholza i zelene ministrice vanjskih poslova Baerbock]. Ratobornost je postala ludilo po državnom nalogu kakvo nije viđeno od kraja posljednjega svjetskog rata. Oporbeni CDU trenutno nadmašuje vladajuće stranke u tomu tko može ispustiti najglasniji, najvulgarniji ratni poklič. Sve to unatoč punoj vojnoj nesposobnosti. Ono što ovdje vidimo jesu, stvarno i uistinu, divlje seksualne fantazije impotentnih ljudi. Završit ćemo ovu grotesknu šaradu što je prije moguće.“

Doktorica Weidel skresala je u brk sve što ih ide i Amerikancima i dvjema donedavno najjačim strankama u Njemačkoj: demokršćanskoj i socijaldemokratskoj. Ona se pritom poslužila sjajnom metaforičkom slikom o ratobornosti kao „seksualnoj fantaziji impotentnih ljudi“, svjesna koliko je realno slaba njemačka vojska. Ironizirala je ratobornost u kontekstu desetljetnoga ’zapovjeđenog’ njemačkog pacifizma. Očitovala se za time protiv daljnje ratne eskalacije, a i protiv sudjelovanja Njemačke u ukrajinsko-ruskom ratu. Sve to na vrlo pažljiv i uvjerljiv način. Zatim je rekla da ona ne bi SAD-u zalupila vrata pred nosom, ali je nastavili kritički provjeravati to što SAD uopće u svijetu hoće:

„Ako SAD mora biti imperij, onda se za nj morate sami boriti, žrtvovati svoju krv i dobra“!

„Koordinirat ćemo sa SAD-om pristupe s time povezane. Ali glede toga, SAD moraju znati u kakvu one to svijetu žele živjeti. Jer ako to mora biti carstvo, onda se za nj morate sami boriti, žrtvovati svoju krv i dobra. Ne očekujte da će neslobodni preuzeti tu borbu umjesto vas. To je nemoguće. Toga ne će biti. Rob koji se bori uvijek će tražiti slobodu kao nagradu. Ali sloboda također znači da će ljudi ići svojim putem i tražiti vlastitu sreću. Ako nemaju, oni su robovi. A robovi se ne bore. Nemojte ih zbog toga optuživati.“

Nakon tako zvučne pljuske dosadašnjim američkim politikama, napose glede Ukrajine i zahtijevanja u europskih zemalja da preuzimaju na sebe sve veći teret pomaganja njoj u obrani i  opstanku“, ponosna i iznimno hrabra AfD-ovka otvorila je perspektivu budućih odnosa sa SAD-om kojem će uskoro stati na čelo Donald Trump. Odaslala mu je pravodobno upozorenje:

„Stoga, kada predsjednik Donald Trump zahtijeva da Njemačka mora preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost u budućnosti, također bi trebao biti jasan u pogledu svih posljedica. [A one su takve:] Da ćemo ljubazno saslušati njegovu zabrinutost zbog Sjevernog toka i zbog naše opskrbe energijom [očito: i iz ruskih izvora], ali da ćemo sami donositi odluke i da ih on mora prihvaćati, sviđale mu se one ili ne. Mi Nijemci izgubili smo taj duh slobode; drugi narodi borili su se za to i sačuvali ga, poput baltičkih država, koje ste spomenuli.

Uvjerimo te baltičke države u vašu punu potporu. Ali recite im da se moraju odreći kontrole nad svojom opskrbom energijom; o tomu će u budućnosti odlučivati ​​američke korporacije. Recite im da moraju dići ruke od svojih granica; [naime,] tko uđe u njihovu državu i nastani se, to bi ubuduće regulirao EU [aluzija na europski pakt o migrantima i na druga pravila i propise EU-a]. No možete biti sigurni da bi u takvim uvjetima ti slobodoljubivi narodi odmah prestali pozivati ​​na potporu. Protuslovlje koje mislite da identificirate ima mnogo zajedničkoga s protuslovnom slikom o sebi kakva postoji u SAD-u.“

Na tako razumljiv način iznijeti temeljna stajališta, i pritom ne prešutjeti ništa što bi (o) drugima moglo biti bolno neugodno, to može samo politički i misaono vrlo sposobna osoba: dorasla i sposobna sažeto i slikovito iznijeti ono što misli i zastupa.

Sljedeće pitanje bilo je više kurtoazne naravi i odnosilo se na potporu AfD-u Amerikanca Muska, Trumpovu desnu ruku, i Britanca Faragea, koji je svojedobno predvodio kampanju za izlazak V. Britanije iz EU-a. Iz tog odgovora mora se izdvojiti samo ovo:

„Ljevičari rijetko imaju argumente [za ono što tvrde], oni samo vrijeđaju svoje protivnike. Do sada je to bilo dovoljno. Ali nadahnjujuća pobjeda predsjednika Donalda Trumpa pokazala je da se monopol raspada. To je uzrok nečuvenog bijesa EU-ovih elita protiv Muska. Boje nas se, boje se slobode. A nadasve se boje slobode govora.“

„Možda će CDU ponovno izdati svoje birače, kao i mnogo puta do sada“

Sljedeće pitanje bilo je realistično i vrlo poučno, a dobro će ga kod nas razumjeti svi koji su polagali velika očekivanja u Domovinski pokret, koji se poslije izbora osramotio gotovo bezuvjetnim ulaskom u koaliciju s HDZ-om i bezuvjetnim koalicionaštvom na štetu onoga što je prije izbora obećavao. Ono je glasilo:

„Od Giorgie Meloni u Italiji do Le Pen-ova [misli se na oca, bivšeg, i na kćer, sadašnjega vođu radikalne desnice] u Francuskoj, vidjeli smo ublažavanje platformi kako bi se dobilo udjel u vladi. Ako u Njemačkoj budete morali formirati bilo kakvu koaliciju, ma kako nevjerojatnu, u kojim ste stajalištima svoje stranke spremni sklopiti kompromise, a koje su crvene crte [stajališta od kojih se ni pod koju cijenu ne odustaje]?“

I na to pitanje gđa Weidel imala je pripravan i bridak odgovor:

„Ne moramo činiti kompromise. Jedina njemačka stranka koja je još uvijek ispred nas u anketama je CDU [kršćansko-demokratska unija, zapravo unija CDU-a i bavarskog CSU-a]. Zašto? Zato što CDU zgoljno prepisuje naš stranački program [i preuzima ga] kao vlastite zahtjeve za izbornu kampanju. To je stvarno nevjerojatno, ali je zapravo istinito sve do pojedinačnih formulacija. Naravno, ništa od toga ne žele provesti. To je samo laž. CDU je isključio koaliciju s nama, pa ostaje samo ljevica.

Možda će CDU ponovno izdati svoje birače, kao i mnogo puta do sada. Ali mislim da će ovaj put biti njihova posljednja izdaja. Jer sada postoji Alternativa za Njemačku, dobili mi većinu ili ne. Možda će CDU uhvatiti svoju posljednju prigodu koalirajući s nama. Onda ćemo jednostavno provesti ono što je sam CDU tražio u predizbornoj kampanji. U svakom slučaju, nametnut ćemo svoju volju.“

„Imamo vjerojatno najneučinkovitije oružane snage na svijetu“

Posljednje pitanje odnosilo se je na stajališta AfD-a spram ponovnog naoružavanja Njemačke i reforme NATO-a. I odgovor na to pitanje bio je vrlo promišljen, otvoren i ozbiljan:

„Golema je potreba za reformom. Morate znati da imamo vjerojatno najneučinkovitije oružane snage na svijetu. Gotovo da je svejedno koja bi nas država napala; bili bismo poraženi od gotovo svih. Kad je Ukrajina nakon ruske invazije od Njemačke zatražila oružje, u početku smo im dali samo kacige. Ukrajinske vlasti mislile su da ih namjeravamo uvrijediti. Ali zapravo ništa drugo nismo mogli dati. Ono što smo od tada isporučili Ukrajini bili su još uvijek funkcionalni oružani sustavi iz naših skladišta. No sada više ne možemo. Sve je zamalo potrošeno.

Zapanjujuće, već trošimo više od 50 milijarda eura na obrambeni proračun svake godine. To je najmanje dvije trećine ruskog obrambenog proračuna. Ova situacija je doista nadrealna. Ne možemo si više priuštiti trošiti toliko novca na tako malo. Da, vlada predvođena AfD-om znatno će povećati obrambeni proračun, ali ćemo se i mudrije koristiti novcem. Ta posvemašnja neučinkovitost pravi je problem. U tom pogledu, njemačke oružane snage nisu naše jedino problematično dijete. Ista je situacija npr. u obrazovnom sustavu. Gušimo se na svim područjima života zbog paralizirajuće birokracije koja ždere novac.“

Ne pacifist, nego „snjegović koji se nada najdužoj mogućoj zimi“

„NATO je trenutno u procesu redefiniranja samog sebe. S uzbuđenjem očekujemo vidjeti kakav će smjer postaviti novi američki predsjednik. Mi sami o tomu ne možemo mnogo reći; odvijat će se taj proces u sljedećih nekoliko godina. No jedno je već sigurno: prethodni NATO imao je vrlo strogu podjelu posla. Različite su nacije preuzele različite zadatke, a mi Nijemci osigurali smo mjesto na pozornici. Kao što sam rekla, ta je podjela posla dobro funkcioniralo sve dok je SAD bio volja zadržati svoje vodstvo u Europi. Na primjer, ako se SAD sada više fokusira na Pacifik, ona će se morati promijeniti.

Tada će osobna odgovornost doći na red. Ali naše oružane snage nisu spremne za to. Logistici smo dali posve nezdravu prevagu nad borbenom moći. Kao rezultat toga, nismo u mogućnosti samostalno izvoditi veće vojne operacije. Njemački političari to vole prodavati stranim zemljama kao pacifizam. Ali u mojim očima, pacifist je netko tko bi mogao voditi rat, ali to ne čini, i umjesto toga očajnički traži mir jer ga voli. S druge strane, čovjek koji se nada miru jer se ne može braniti nije pacifist. On je samo snjegović koji se nada najdužoj mogućoj zimi.“

* * *

Ovaj intervju dovoljan je da se bez dodatnih riječi prikažu neke ključne točke sadašnjih i budućih europsko-američkih odnosa i da se ujedno pokaže po čemu je to AfD drukčiji od svih ostalih njemačkih stranaka, i zašto izaziva tolike ogorčene reakcije. Riječ je o stranci čiji vrh zastupa tvrda nacionalna i suverena stajališta, a koji pritom nije nerazuman, nego je samo odlučan provoditi temeljne točke svoga programa – ili ostati svoju stranku izvan (koalicijske) vlasti. U ovom što je dosad rečeno sublimirano je i mnogo toga zajedničkoga brojnim drugim, uglavnom manje jakim strankama od AfD-a u Njemačkoj. Tomu se može dodati još nekoliko krupnih prijepora između Njemačke odnosno Europske unije i SAD-a, koji će već na početku Trumpova mandata biti ublažavani ili pojačavani. To su osim europske sigurnosne i obrambene suradnje posebice trgovinski odnosi, pozicioniranja naprama Izraelu i Bliskom istoku, te napravma Kini i Tajvanu i naprama nizu drugih zemalja i međunarodnih organizacija.

Stara hrvatska narodna poslovica kaže: „Ako smo braća, kese (novčanici) nam nisu sestre.“ Tako je sada i sa SAD-om, čiji je predsjednik još prije nepunog desetljeća proklamirao kao svoj temeljni politički cilj to da na prvo mjesto stavi svoju Ameriku. On će u tom smjeru djelovati i u ovom mandatu, pri čemu je veliko pitanje koliko će mu uopće biti stalo do uzimanja u obzir legitimnih ciljeva, potreba i probitaka drugih država, pa tako i europskih, pa i saveza kao što su G7, NATO, EU ili organizacija kao što su UN (sa svojim tijelima, agencijama i sudovima), WTO ili OECD. Europske države tomu će morati parirati. Koliko će one biti u stanju parirati Trumpovu SAD-u, to se još ne zna.

A što se tiče toga da bi desne snage preuzimale vlast u članicama EU-a, jednoj za drugom, to je još uvijek iluzorno, iako se poneka potvrda već i našla. Takvo što može se očekivati samo dođe li do mnogo veće ugroze nacionalnih sigurnosti u vojnom, teritorijalnom, ekonomskom ili u smislu većih unutarnjih nestabilnosti.

U svakom slučaju, europsko-američkim odnosima predstoji vrlo tvrdo redefiniranje, novog pregovaranja i odmjeravanje snaga, a moguće je i da će na sve strane frcati perje. Za sada nije članica EU-a ne napušta najširi zajednički okvir, no dođe li do dramatizacije situacije, i vlade koje ne predvodi ili u kojima sada ne sudjeluju nacionalno-desničarske stranke morat će korigirati svoje politike… ili će doživjeti takve unutarnje udarce da će i padati zbog toga što nisu dorasle novim problemskim situacijama odnosno teško rješivim ’izazovima’. A njih na vidiku ima već podosta.

(Kraj feljtona)

Povezano: 

Z. Gavran: Hrvatski predsjednički izbori svojom ispraznošću zasjenjuju neusporedivo dalekosežnije ustoličenje Donalda Trumpa (2)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo