Z. Gavran: Hrvatski predsjednički izbori svojom ispraznošću zasjenjuju neusporedivo dalekosežnije ustoličenje Donalda Trumpa (1)

Drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj održat će se 12. siječnja, osam dana uoči ustoličenja novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa. To je događaj od iznimne važnost za SAD, Europu i svijet. No hrvatska javnost zabavljena je uglavnom ispraznim međuizbornim prepucavanjima i prenemaganjima. Površnost, nevjerodostojnost, plitkoumnost i manipulativnost caruju nad hrvatskim medijskim i političkim svijetom. U nastupima dvojice preostalih zlosretnih kandidata mnogo je više vremena i energije posvećeno koječemu drugomu, samo ne bitnim pitanjima skore drukčije budućnosti SAD-a, Europe i svijeta, a s njima i male, u sebi uvelike podijeljene, rastočene i bezglave Hrvatske. Ako se i dodirnu najvažnije teme, to se čini površno, na način čeprkanja po površini, a sve poradi željenog propagandnog učinka na glasače i javnost. Riječ je o svojevrsnoj induciranoj opijenosti javnosti onim što nije vrijedno tolike pozornosti. Čim izbori prođu, i čim Trump bude ustoličen, naglo će započeti proces hrvatskog otrježnjivanja.

To otrježnjivanje bit će izazvano više izvana negoli iznutra, premda će svakako biti napretek i domaćih izazova, prijepora i kriza. No u ovom silno globaliziranu svijetu, u kojem postoji snažna uzajamnost, uvjetovanost i međuovisnost među velikima, srednjima i malima, mnogo veću snagu ima ono što se događa na međunarodnom negoli ono što se događa ili se (još) ne događa unutarnjem planu.

Domet rasprava o međunarodnim temama vođenih ne samo između dvojice preostalih kandidata bio je ograničen na načelnu privrženost Europskoj uniji, uglavnom i NATO-u, također SAD-u kao vodećoj sili Zapada. U tom svjetlu raspravljalo se i o odnosu naprama rusko-ukrajinskom ratu i o perspektivi zemalja tzv. Zapadnog Balkana, koje su u neposrednom susjedstvu ili razmjerno blize Hrvatskoj. No procesi koji su upravo u tijeku mnogo su dublji, zamašniji i zamršeniji od tako postavljene pozornice.

Prvi Trumpov imperativ: privođenje kraju rusko-ukrajinskog rata

Prvo na čemu će D. Trump intenzivno raditi bit će nastojati da se postigne završetak rusko-ukrajinskog rata. Pritom ne će inzistirati na teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine, koja je bila aksiom dosadašnjih politika zapadnih sila i poradi koje je Ukrajini i davana silno velika politička, vojna i financijska pomoć, toliko velika da su mnoga zapadna skladišta oružja i novaca već ili iscrpljena ili su znatno ispražnjena. Trump će pokušati jedino što je realno moguće: zaustaviti rat tako da se crte bojišnice zalede kao privremene, službeno nepriznate i formalno neprejudicirane granice. To je maksimum koji može postignuti; bude li htio više, morat će ili nekako prisiliti obje strane na kompromisne ustupke ili se s američkom vojskom izravno umiješati u taj rat na strani Kijeva – što bi vodilo prema eskalaciji i nuklearnom ratu.

Ovo posljednje nije nimalo izgledno; Trumpovo upozorenje Putinu da SAD „ima snažnu vojsku“ treba razumjeti samo kao jedan od aduta u očekivanom pregovaračkom procesu, u kojemu će se, ako i to bude moguće, na Ukrajinu primijeniti ili korejski model (dvije Koreje do dana današnjega nisu sklopile mirovni sporazum niti su jedna drugu priznale) ili njemački model s dvjema međusobno priznatim, razgraničenim njemačkim državama odnosno dvjema okvirnim okupacijskim zonama iz g. 1945.

Trump u najnovijim izjavama okrivljuje Bidena da nije htio učiniti da ruska invazija bude izbjegnuta. On time krivnju za izazivanje toga rata uvelike prebacuje na dosadašnju američku vladu, a ujedno i na europske saveznike. Što znači da će on ići i na revidiranje temeljnih postavki. Jedna je od njih da Ukrajina treba pristupiti NATO-u, što je već g. 2014. poslužilo kao povod za prvu rusku invaziju te za okupaciju i pripojenje Krima odnosno za osvajanje trećine Donbasa. Obećano primanje Ukrajine u NATO G. 2009., na bukureštanskom samitu, a zatim deklarativno potvrđivano, skupa s nekim drugim momentima, poslužilo je i kao izgovor Kremlju za novi, preventivni krvavi rat, koji je započeo u veljači 2022. i kojemu se na ratištu ne nazire kraj niti u njemu ima pobjednika, osim što je Ukrajina za sada svakako djelomičan gubitnik.

Trumpovi motivi i kriteriji na međunarodnom planu te snažni vođe

Teško je reći što Trumpa motivira za takav ’revizionistički’ pristup. Zna se da je on već odavno u sukobu s američkom ljevičarskom („liberalno-demokratskom“) „dubokom državom“, koja je sve pokušala da mu i prije osam godina i sada onemogući izbor za predsjednika SAD-a. Trump je odabranik one druge strane polariziranog američkoga društva, ali i eksponent desnoga krila u samoj „dubokoj državi“, inače ne bi sam po sebi ništa značio. Kao i obično u moćnim carstvima i u manjim državama i entitetima, uvijek postoje najmanje dvije temeljne koncepcije vladanja i vođenja državnih poslova, unutarnjih i vanjskih. Pristaše jedne koncepcije nalaze saveznike u pristašama tê ili njoj sličnih koncepcija u drugim državama i entitetima. Isto vrijedi i za one druge. Komunistička internacionala, na primjer, imala je svoje pristaše, organizacije i aktiviste ne samo u komunističkim, nego i u drugim državama, pa tako i u Hitlerovoj Njemačkoj. Isto tako, i pristaša njemačkog nacizma kao poželjnog modela vladavine bilo je u Francuskoj, V. Britaniji, SAD-u i drugdje.

Trump dakle nastupa kao čovjek koji simbolizira htijenja ljudi po cijelomu svijetu koji su skloniji desnim, vrijednosno konzervativnijim, identitetskim, suverenističkim i nacionalističkim politikama negoli socijalističkim, vrijednosno liberalističkim i globalističkim politikama. Utoliko će njegov ponovni dolazak na vlast imati, a već i ima, odraze i na europske zemlje, u kojima će njemu bliske snage dobivati vjetra u leđa.

S Trumpom i svime što se u politikama događa jako je povezano još nešto: snažno vodstvo (leadership) odnosno snažan vođa (leader). Ono je tijekom novije povijesti bilo dobro poznato i snažno prakticirano u nizu demokratskim i nedemokratskih zemalja. Govoriti o prošlostoljetnoj povijesti, a ne priznavati za tadašnje politike golemo značenje koje imahu recimo Roosevelt i Lenjin, Churchill, Staljin i Hruščov, de Gaulle i Adenauer, Hồ Chí Minh, Gandhi i Mao, Naser, Mandela, Reagan, Walesa, Ivan Pavao II., Thatcher i Gorbačov…, a na užemu planu Karađorđevići, Pašić, Radić, Pavelić, Mussolini, Mihailović, Tito, Kardelj, Milošević, Tuđman… bilo bi jako neobjektivno i neistinito.

Trump i mogući mu partneri u hrvatskom okruženju

U suvremenom svijetu posljednjih desetljeća ili godina pojavili su se, nerijetko na vlasti i ustalili, u mnogim državama snažni vođe, koji otjelovljuju i opečaćuju politiku tih zemalja, kvalificirali ih mi kao ’lijeve’, ’desne’ ili kako drukčije. Kineski čelnik Xi Jinping, indijski premijer Damodardas Modi, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, do prije tri godine Angela Merkel, ruski predsjednik Vladimir Putin, ukrajinski predsjednik Volodimir Oleksandrovič Zelenskij, izraelski premijer Benjamin “Bibi“ Netanyahu, bivši iranski vjerski vođa Ruhollah Musavi Homeini, a sada njegov nasljednik Ali Hamenei, itd., svi oni poznati su kao snažni državnici, a uglavnom i kao skloni vladanju „čvrstom rukom“, rekli bismo u žargonu: kao „čvrstorukaši“.

Sjedinjenim Državama nedostajao je nakon Reagana, Clintona i Busha starijeg snažan vođa; za Bidena se ne može reći da je takav. Trump ima čvrstu volju i ambiciju biti snažnim vođom. A ovo mu je zacijelo posljednji predsjednički mandat; i godine starosti tu su. U prvom mandatu (2017. – 2021.) Trump je imao odviše unutarnjih problema i nepovoljnih vanjskih okolnosti da mi tu svoju ambiciju dovoljno ostvario. Ovaj put može se očekivati da će njegova vlast, odlučnost i radikalnost biti čvršći nego prošli put.

U okružju Hrvatske na savezništvo s njim po političko-ideološkoj orijentaciji već su donekle ostvarili ili ga planiraju ostvariti šefica talijanske vlade Meloni, predsjednik mađarske vlade Orban, predsjednik Srbije Vučić, a zacijelo i predsjednik vlade Albanije Rama. I ne će tu bitno biti što je Meloni bila sa svojom strankom okvalificirana kao neke vrste naofašistica, što je Orban ’ekstremni’ desničar, nacionalist i konzervativac, Vučić golobradi četnik i samodržac, a Rama orijentalni socijalist. Dvoje je bitno Trumpu za priznavanje važnosti nekomu kao partneru – bilo kao savezniku, bilo kao protivniku (sjetimo se njegova posjeta sjevernokorejskom komunisitčkom vođi Kim Jong-unu): to da ima snažnu poziciju u vlastitoj državi, da zna što hoće i može, da nečim jakim raspolaže i da je suverenist, dakle da čvrsto zastupa određeni nacionalni stav i interes, koji je ujedno i njegov osobni interes.

SAD i europske zemlje

Trump u Europi nema na izbor mnogo takvih partnera. Njemački kancelar Scholz pod ostavkom je, a njegovu najnapučeniju europsku zemlju čekaju u 23. veljače vrlo nepredvidivi izbori za Bundestag, u politički šarenoj zemlji u kojoj nijedna stranka ne može ostvariti uvjerljivu relativnu većinu. Njemačka je općenito u unutarnjoj političkoj i u gospodarskoj krizi, a na vanjskopolitičkom planu razdrta između za nju iznimno važnih, ali međusobno neuskladivih aktera i partnera. U Francuskoj državni poglavar Macron ima izrazito slabu potporu u javnosti te velikih problema s potporom vlastitu predsjedniku vlade odnosno vladi u parlamentu, u kojem je većina zastupnika iz opozicijskih stranaka. Francuska ima i velike financijske dubioze; njezine financije posve su u neskladu s pravilima i kriterijima europodručja. A ima i potencijalne unutarnje razdore, tolike da se s obzirom na velik broj uglavnom vrlo nezadovoljnih ili ogorčenih arapsko-islamskih useljenika i potomaka im ne može isključiti ni građanski rat. Nizozemska ima vladu koju je jedva nekako formirala radikalna desna stranka Geerta Wildersa. Austrijski kancelar upravo je dao ostavku, nakon što nije uspio u pregovorima između svoje narodnjačke stranke sa socijalističkom i još jednom postići sporazum o koaliciji; sada je ne potezu šef ozloglašene desničarske i (navodno) ponešto pronacističke stranke Herbert Kickl, kojemu je predsjednik republike danas dao nalog da pokuša sastaviti vladu odnosno održivu koaliciju.

Moglo bi se nastaviti nabrajati i druge zemlje, a ni u jednoj stanje nije sjajno niti je sjajna politička i ostala budućnost zajamčena: bilo zbog unutarnjih protivština, recimo u Belgiji, bilo zbog zaokupljenosti vanjskom, poglavito ruskom opasnošću, napose u Finskoj i Švedskoj, Poljskoj i trima baltičkim državama te u Rumunjskoj. Doda li se tomu na razini EU-a i na nacionalnim razinama, osim ponegdje krizne energetike, neriješen problem i dalje nezaustavljenog nezakonitog useljavanja i problemi s već pristiglim doseljeničkim skupinama, vidje će se da se opća slika pogoršava. O ekonomskim učincima rusko-ukrajinskog rata i zapadnih sankcija te ruskih protumjera zna se dovoljno: europska gospodarstva, a među njima prednjači Njemačka, imaju velikih problema, i imat će ih i dalje i više. Kineska konkurencija te ovisnost o uvezenim energentima, sirovinama i poluproizvodima, o rijetkim metalima i drugim komponentama za zelenu tranziciju, o informatičkoj opremi (čipovima i polovodičima) samo su dio ukupne europske ovisnosti o drugim kontinentima.

Što će biti s NATO-om i EU-om?

U takvoj situaciji vlast u Bijeloj kući preuzima D. Trump, koji kaže da će inzistirati na 5-postotnom izdvajanju članica NATO-a za obranu, a SAD je već za vrijeme Bidena započeo djelomičan trgovinski odnosno carinski rat s EU-om, koji će Trump vjerojatno produbiti. On dovodi do krajnosti američki noviji kurs s vrlo određenom porukom: Europske zemlje odnosno EU moraju se same osposobiti za vlastitu obranu, Sjedinjene Države ne će više biti besplatan jamac njihove sigurnosti, ako će uopće biti ikakav jamac njihove nacionalne sigurnosti.

Vidljivi su i sve dublji raskoraci između niza europskih država, kritičnih prema Netanyahuovoj politici i ratu u Gazi te ’genocidnom’ postupanju prema Palestincima na Zapadnoj obali, i Trumpove bezuvjetne potpore politici Izraela prema Palestincima odnosno ratu protiv Hamasa, Hezbolaha i ostalih paramilitarnih skupina, a po potrebi i protiv država (Iran, hutijevski dio Jemena) koje se pokušaju izraelsko-židovskoj politici i vojsci ispriječiti na putu ili joj se oružano suprotstaviti.

Spomenutim najavama i uvjetovanjima Trump praktički postavlja minu pod sam NATO, a možda i pod Europsku uniju. Dođe li do velike krize i razilaženja među članicama NATO-a i EU-a, pitanje je što će se s tim dvjema globalno moćnim organizacijama uopće dalje događati. Europska politička vodstva uglavnom kaskaju za događajima, pa i onda kada pomisle da su ih preduhitrila. Prije nekog vremena mislila su da će unaprijed začepiti usta očekivanoj Trumpovoj kritici proglasivši volju da izdvajaju za vojsku čak tri posto BDP-a. Mišljahu da su učinili iskorak, da su tako krupnim najavljenim korakom preduhitrili Trumpa i da će on zbog njega biti sretan i zadovoljan. No ovih se dana doznaje da Trump najednom podiže ljestvicu s prethodnih dva na čak pet posto izdvajanja za boranu, tj. za vojsku. Iz Njemačke na to reagiraju da bi to značilo strahovit udarac za njemačko, ionako oslabljeno i krizno, gospodarstvo, budući da novca ne bi više prestalo dovoljno za druge nacionalne vitalne potrebe.

Najava pak D. Trumpa da će SAD zahtijevati za sebe Grenland, autonomni teritorij Danske i najveći otok na svijetu, te da ne isključuje ni vojno zaposjedanje toga slabo nastanjenog otoka, izazvala je ogorčene reakcije. Šef diplomacije jedine nuklearne članice EU-a, francuski ministar Jean-Noel Barrot, rekao je kako ne vjeruje da će SAD napasti Grenland, koji je dio Danske – inače kao i SAD članice NATO-a – više od 600 godina. “Očito ne dolazi u obzir da bi Europska unija drugim državama svijeta dopustila napad na svoje suverene granice, tko god oni bili”, zaprijetio je francuski ministar u izjavi za radio France Inter. “Mi smo snažan kontinent”, dodao je. Koliko u ovo posljednje doista i vjeruje, drugo je pitanje.

(Nastavit će se)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo