Nataša Božinović: Nepodnošljiva lakoća četnikovanja

Ako ste ikad poslušali ili pročitali poneki tekst naših cijenjenih umjetnika, primjerice  Luke Paljetka ili Tonka Maroevića, a koji tematizira  drugo umjetničko djelo, roman ili poeziju, mogli ste osjetiti predivnu lakoću štovanja umjetnika, književnika, pjesnika i umjetnosti uopće. I na koncu, samoga čitatelja. Njihov opis, sam po sebi, svojom virtuoznošću, postaje zasebno umjetničko djelo kojim ne možete izbjeći ne upoznati i ono tematizirano. Njihova analiza ima duhovnost, širinu i uključivost.  Ako danas poslušate ili pročitate ogroman dio njihovih slijednika po zanimanju, (i ni po čemu drugome), dobit ćete mržnju, uskogrudnost i isključivost. Zakrabuljeno velikosrpstvo u hrvatsku prozu, kritiku, esejistiku i publicistiku.  I to ne samo kad kude nekoga umjetnika suprotna ideološkoga pola, nego i kad hvale svoga.

Za  relevantnu informaciju o nekoj knjizi, čitatelj mora biti virtuoz: mora prelistati pet novinskih stranica „kritike“, ukloniti mržnju spram domoljuba i Hrvatske, pod tepih staviti ideološki perverznu prostituciju  književnika, djela o kojem je riječ i književnosti uopće.  Za primjer uzimam „književnu kritiku“  romana „Nevini“, Ene Katarine Haler, autora Miljenka Jergovića, s napomenom da je  jergovinstvo  posvemašnja odlika današnje hrvatske umjetničke kritičke riječi i analize. Sve ih odlikuje prljavi obračun s ljubiteljima hrvatske države i samom državom.

Nevini na dohvatu jergovinstva

Mlada književnica Ena Katarina Haler, da parafraziram Milanovića, njihova je!. Možete to shvatiti, ne samo čitajući njen prvi roman „Nadohvat“, nego i prateći njegovu promidžbu. Mislite, teško je kroz temu njena prvijenca, sudbinu spisateljičine bake i prabake iz Zrina, i sudbine samoga grada u 2. Svjetskome ratu i poraću, isključiti domoljublje, isključiti hrvatstvo  i simboliku Zrina kao općeg stradanje Hrvata, ali može se. Nije savršeno učinjeno u samome romanu, ali kad ga malo dotjeraju promicatelji velikosrpstva, dobije se hvale vrijedan proizvod difamacije Hrvatske. Već sam pisala o romanu i kako su podmetnute neke stvari, pa ću po sjećanju ukratko ponoviti.

U jednom dijelu romana, Halerina baka iz Zrina odlazi kao mala djevojčica služiti ustaškome ministru u Zagreb. Spisateljica nam predstavlja stereotipni odnos buržoazije naspram radničke klase. Služavka, kao predstavnica  maloga čovjeka, osjećajnoga, od krvi i mesa, nasuprot  hladnim  gazdama, bešćutnim predstavnicima više klase.  A kako je gazda i ustaša, automatski upada u drugi stereotip. Čitatelj odgojen jergovanjem, ima jasnu predodžbu da bi taj lik u jednoj jasenovačkoj noći na natjecanju  u klanju mogao, bez da trepne, zaklati desetke tisuća Srba. Naravno, on to u romanu ne radi, ali ono što je važno, Halerica nam natutkuje da bi mogao kad bi bio u prilici. Ovo još i može proći, ali druge dvije situacije, teško.

Vraćajući se s Križnoga puta, lik u romanu, umjesto da svjedoči stradanju Hrvata, naroda  kojemu pripada, on se grozi vlastite aktivnosti klanja i masakriranja Srba u logoru. Tu stranicu kao da je ispisao Emir Kusturica ili autor Dare iz Jasenovca. Samo su, ako se dobro sjećam, lopate u pitanju kao egzekutorski alat, a ne poljoprivredni nožić kojega je svojedobno Kusturica izložio u prostorijama UN-a na izložbi posvećenoj hrvatskoj neumoljivoj karakteristici: klanju Srba. Treća pak situacija obuhvaća Domovinski rat i bacanje  Srba u rijeku radi materijalne koristi, upada u njihove stanove.  Tu „pouzdanu“ informaciju dobivamo od sporednoga lika, od bakine frendice, frendičini sinovi….prike njenoga prike…, bla, bla…  Nešto kao što od žene Willa Smitha saznajemo da je Kleopatra bila crnkinja. Njoj je to isto ispričala baka.

Psihopatija Miljenka Jergovića

Ali, da se vratim na bjelkinju Enu Katarinu Haler, odnosno, bolje reći, na psihopatiju Miljenka  Jergovića. Ako je vjerovati Jergoviću, novi roman Nevini, E.K. Haler, obuhvaća opet identitetsko stradanje, pa čini duologiju s Nadohvatom, ali ovaj novi je više lirski, a Nadohvat epski. Sad se pitam, hipotetski: da to nevino djetešce Enu Katarinu(1996. godište), nisu u ruke dohvatile jergovine, odnosno indoktrinirani edukatori velikosrpske doktrine,  da u romanu od petstotinjak stranica nedostaju samo dvije stranice; ona kojom lik opisuje masakriranje Srba u doba NDH, i ona o bacanju Srba u rijeku u doba RH, da taj roman veličaju domoljubni intelektualci, što bi bilo? Pa jasno ko dan: epika mlade spisateljice bila bi svedena na onu Mile Budaka. Podcijenjena, ismijana, bunkerirana, izbačena iz rasprave, nacionalne memorije,  a da ne govorim kurikula.

Djela Mile Budaka danas nemaju šanse za ikakvu relevantnu revalorizaciju te doživljavaju okrutnu sudbinu koja je zadesila i njihova autora. I autor i njegova djela dijele sudbinu koju su im dodijelili potpuno isti egzekutori. Isključivi, netolerantni, komunistički fašisti.

Halerin „Nadohvat“ nema u sebi ničega avangardnoga, pisan je epskim stilom kao romani Mile Budaka prije gotovo stotinjak godina, ali da su izostale samo dvije stranice i uspješna indoktrinacija autorice, doživio bi sličnu sudbinu Budakovih romana. Ovako, po svoj prilici, Enini romani, uleću u kurikul, a sama autorica postaje dijelom mašinerije koja kulturno vlada Hrvatskom. A što govori slijedeće: niti im je umjetnička kvaliteta presudna, niti stilovi, samo, čista, nepatvorena mržnja spram Hrvatske. Jergović pliva u njoj.

Sprda se time što je na prvu, tamo neka domoljubna javnost krivo protumačila Enu Haler, jer je spoznajući da autorica tematizira komunistički teror, euforično pomislila da je Ena antikomunist. Daaaa, pobogu!!! Kad čuješ o čemu se roman radi, pomisliš; hvala Bogu, uz sve njihove barbarsko-velikosrpske ode Titove komunističke Juge, mladu osobu je  to mimoišlo i dosegla je za početak bar minimum civilizacijske razine, postala je antikomunist. Nije dovoljno da nas je Ena brzo razuvjerila, da je pokleknula neokomunističkoj velikosrpskoj indoktrinaciji, nego joj i njene mecene, moraju zapečatiti ograničenost.  Jergović koristi Enu za svoj osobi obračun. Koji, kako im i dolikuje, uvijek je opančarski. U korist srbijanskoga opanka! On i njegova ideološka braća po oružju, huškaju na rat, polariziraju hrvatsko društvo.

Konkretno, u ovoj tobožnjoj književnoj kritici  spominju se 4 točke,  spram kojih se oba pola razvrstavaju: antikomunizam, hrvatstvo, Stepinac, Gavranova književnost. Jedni su za, drugi su protiv. Svi koji su afirmativni spram navedenih pozitivnih, zapadno civilizacijskih, društvenih fenomena, za Jergovića su kao Židovi za Hitlera. U kontekstu kojim u više od stranice tupi da je autorica koja tematizira komunistički teror ustvari njegova ideološka mlađa sestrica, zaključi da je to: „… sa stanovišta domoljubivoga književnoga gavranstva toliko nezamislivo.“ U biti je po svim moralnim kriterijima,  sa stanovišta antikomunista, hrvatoljuba, ljubitelja Stepinca i Gavranove književnosti, nezamislivo da ćeš jednu književnu kritiku koristiti za nesnošljivi ideološki pamflet.

Rasipna Nina

Ne izgleda mi mlada autorica Ena poput njenoga mecene, toliko zadojena mržnjom, koliko joj godi pažnja ovoga i sličnih mu, isforsiranih književnih veličina. Jednostavno, kreće se u krugovima koji su joj dali prostora. Navest ću još jedan citat da vidite kolikim intenzitetom, uz sve ostalo, Miljenko mlati praznu slamu. U kontekstu  vrste romana Nadohvat, kao priče o stradanju zbog identiteta, veli: “ ….takve su priče ……naročito u hrvatskoj kulturi, izrazito ideološke. Što znači da su u pravilu lažne, čak i kad su istinite.“ ??? Potom će gebelsovski: „Pripovijest o stradanju radi hrvatstva tipska je, konstitutivna za hrvatsku kulturu nakon devedesetih.“ Hrvatska kultura je bogata pripovijestima o stradanju radi hrvatstva od kad je hrvatske književnosti. A za koju, Jergović okljaštren mržnjom, nema kuriozitet. Takvu emotivnu impotenciju nekarakterističnu za pojam intelektualca književnika kojega treba krasiti širina interesa, nadomješta misijom zatiranja hrvatstva.

Ako nisu iz početka umjetnički uškopljeni, s vremenom bivaju. I sam Jergović, kao najpoznatiji među svojim ideološkim stadom, nije Bog zna što. Ograničen velikosrpskim postavkama, nije u mogućnosti razvijati se.  Ali eto, malo pismen, malo spretan s riječima,  malčice zagrebe vamo, malčice tamo, malo skine Borgesa, malo Bernharda…  Rezultat? U svjetskim kategorijama: teška osrednjost!

Pitam se: Što će to nama?

Nina, pobogu ženo, mi nemamo love za to! Nemamo love za promidžbu beogradske politike!!!

A gdje je sad priča o vrtićima ili sirotinji i skupljačima boca? Nina rasipa lovu, ne samo za četničke knjige, performanse, nego im za svaku knjigu, svaku ideju, svaku ubogu kolumnu, da još i za predstavu i za film. Evo ti film Dražen, evo ti predstava iz bilježnice Robija K. Majke ti, za svaki četnički  isprdak, Nina posegne za novčanikom. Djeluje nekontrolirano ko na svadbi pijani tetak iz Amerike kad šakom i kapom ubacuje dolare  među pevaljkine sise.

Ne okreći se sine

Da je drukčija bila politika hrvatskih vlasti od 2000. godine, mogla je biti sasvim druga priča. Svi  Jugoslaveni, skloni i željni indoktrinacije; Dežulović, Tomić, Ivančić…., mogli su biti indoktrinirani za korist hrvatske države, a ne protiv. U najmanju ruku mogao se smanjiti nerazmjer između male količine talentiranih autora  i goleme količine  loših proizvoda u korist talentiranih autora. Da je bilo pameti znala bi se izdvojiti kvaliteta i među Jugoslavenima, kad već plaća hrvatska država. Primjerice,  Osmi povjerenik, knjiga je jednoga od njih. Naravno, odmah ide i predstava i film po tome djelu. Ono što je bitno jest da je lišeno velikosrpske ideologije i zato je odličan rezultat.  Nažalost, Osmi povjerenik je sve više rijetkost, jer su sve više obezglavljeni postojanjem države.

Kako godine idu, a Hrvatska još postoji, njihova djela postaju i u umjetničkom smislu dno dna. Najvjerojatnije takva je i predstava Crvenkapa je mrtva, koja se izvodi u splitskome HNK po kolumni Robi K, Viktora Ivančića. Nisam išla gledati dva sata sigurno ideološkoga pamfleta, ali svjedoci vele da nema niti natruhe onoga splitskoga humora što je njihov ideološko-književni guru, Smoje, ipak imao. Sprdnja s Vukovarom, Gospom iz Međugorja, Domovinskim ratom, ne obožavanjem ćirilice…. , tipska je, konstitutivna za hrvatsku kulturu, nakon 2000.-ih. Nominalno i financijski pripada hrvatskoj kulturi, a u stvarnosti, velikosrpskoj.

Nina, treba li više to gledati? Pitam za prijatelja. Nina mu odgovara:“ Ne okreći se sine!“.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo