B. Dijanović: Naviješta li raspad tzv. semafor koalicije nova gibanja u europskoj politici?

Scholz na izlaznim vratima

Iako je pozornost čitavoga svijeta već dulji period primarno usmjerena na onu stranu Atlantika, a čini se da će tako i ostati – bar još neko vrijeme dok se novi stari predsjednik ne uhoda u već poznate mu dužnosti – od političkih prevrata nije pošteđena ni mnogo nam bliža Njemačka.

Zanimljiva je slučajnost koja na prvi pogled upada u oči. Naime, baš u vrijeme kada je, sada već bivši predsjednik Joe Biden, preuzeo dužnost predsjednika SAD-a u siječnju 2021., u Njemačkoj se formirala nova koalicijska vlada SPD-a, Zelenih i FDP-a – popularno nazvana i semafor koalicija.

Na isti dan kada je pobjeda Donalda Trumpa objavljena svijetu, ta se koalicija – zanimljive li slučajnosti – raspala. Mogli bismo reći da na njezinome početku stoji Biden, a da ju je na počinak ispratio novoizabrani američki predsjednik.

Upravo zbog izbora u SAD-u koji su okupirali većinu inozemnih medija, tako i onih u Hrvatskoj, taj je politički prevrat prošao bez odjeka koji bi možda imao u nekim drugim, regularnim okolnostima.

Odnosi u koaliciji već dulje su vrijeme daleko od idealnih, štoviše vrlo su zategnuti, stoga je raspad koalicije na neki način bio i pitanje trenutka. Ipak, veoma je začuđujuće kako je koalicijska ljubav pukla na ovakav način. Naime, njemački kancelar Olaf Scholz izbacio je ministra financija i predstavnika Liberalno-demokratske stranke (FDP) Christiana Lindnera iz vlade čime je de facto otvoren put za prijevremene izbore.

Predsjednik Kršćansko-demokratske unije, koji je ujedno i demokršćanski kandidat za kancelara, Friedrich Merz najizgledniji je pobjednik novih izbora. Iako nakon raspada koalicije odmah nije bio poznat datum novih izbora te je Scholz govorio o ožujku, u najnovijim pregovorima došlo je do dogovora o datumu njihovoga održavanja. Kako za sada stvari stoje, sredinom prosinca će se glasovati o povjerenju vladi, dok će se novi izbori održati 23. veljače.

Rast pristaša desnoga AfD-a

Politička scena u Njemačkoj više ne izgleda kao u vrijeme dolaska koalicije na vlast. Velika novost na njemačkome političkome nebu zasigurno je pojava stranke Alternativa za Njemačku, koju se, kao i mnoge druge stranke srodne orijentacije u ostalim europskim zemljama, časti kao stranke ekstremne desnice.

Osnovana još 2013. godine, ova je stranka vremenom prerasla u najjaču oporbenu stranku u parlamentu što prije svega može zahvaliti svojemu programu koji je uglavnom fokusiran na izrazito aktualne teme poput migracija.

Predsjednik zastupničkoga kluba demokršćana, izvjesni novi kancelar, Friedrich Merz, u Bundestagu je osim kritika na račun još uvijek aktualnoga kancelara Scholza, AfD-u poručio sljedeće: „Ni prije, ni poslije, ni u bilo koje drugo vrijeme neće biti nikakve suradnje između moje grupe i njihovih ljudi. Bez obzira s koliko ljudi ćete sjediti ovdje u sljedećem njemačkom Bundestagu. Ni u jednom trenutku neće biti suradnje.“

Ovacije na Merzovo obraćanje AfD-u u Budestagu možda su najbolji pokazatelj kako u Njemačkoj od ove stranke zaziru kako vladajući tako i oporbenjaci iz redova CDU-a.

Međutim, stanje na terenu, ili bolje rečeno, među stanovništvom nagoviješta u potpunosti suprotne trendove. Naime, vlasti njemačke političke stranke Alternativa za Njemačku objavile su kako broj članova stranke neprestano raste i da će u narednim danima premašiti 50,000. To je oko 16 tisuća ljudi više nego u rujnu 2023.

Isto tako, prema podacima AfD-a broj članova neće ostati na 50,000 jer je već sada oko 2 tisuće zainteresiranih ljudi podnijelo zahtjeve za pristupanje koji se trenutno nalaze u fazi razmatranja. Dakle, iako je AfD u Bundestagu omražen, čini se kako to nije slučaj među njemačkim građanima.

Usporedbe radi, 1. listopada demokršćanska CDU imala je približno 363,000. članova, dok ih je SPD imao 365,000 na prijelazu godine. Stranci Zelenih u proljeće je pripadalo oko 130,000 ljudi. Liberalni FDP imao je oko 72 tisuće ljudi na prijelazu godine, a Ljevica oko 50 tisuća.

Europa u drugome Trumpovome mandatu

Dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD-a nedvojbeno će se odraziti i na stanje u zemljama Europske unije kao najvažnijega američkoga strateškoga partnera. Osim ekonomije koja će u Trumpovom mandatu zasigurno izaći u prvi plan pri čemu možemo očekivati intenziviranje trgovinskoga rata sa svojim najjačim strateškim rivalom Kinom, izvjesno je kako će njegova pobjeda potaknuti gibanja u smjeru jačanja desnih stranaka na europskome kontinentu.

Dakle, ionako već prisutan trend rasta desnih političkih opcija će se, imamo razloga vjerovati, i dalje nastaviti i to možda bržim tempom nego do sada.

Merz je u svojemu obraćanju u Bundestagu optužio njemačku vladu za loš odgovor na američke izbore rekavši da je Berlin trebao biti spreman na takav ishod izbora. Isto tako, Merz je izjavio kako bi kao njemački kancelar nastojao postići sporazume s novoizabranim predsjednikom Donaldom Trumpom koji bi Njemačku stavili u ravnopravniji položaj.

Merz je, isto tako, istaknuo kako je za Njemačku nužno da od uspavane sile srednje veličine ponovno postane vodeća sila srednje veličine.

Trenutno stanje u Njemačkoj sasvim sigurno ne odašilje poruku kako se radi o vodećoj sili koja bi na neki način predvodila interese Europske unije u njezinome odnosom s vodećim globalnim silama. Unutarnja politička kriza došla je u najgorem trenutku, u trenutku velikih promjena na svjetskoj političkoj pozornici. Njemačka si, kao uostalom i cijela Europska unija, ne smije dopustiti da nespremna i rastočena iznutra dočeka sve promjene i turbulencije koje slijede.

Hoće li se EU u ovome novome poglavlju u koje svijet polako uplovljava afirmirati kako drugorazredni akter međunarodnih odnosa ili će doći do promjena u načinu vođenja vanjske politike, pokazat će vrijeme koje je pred nama. Vrijeme će isto tako pokazati mogu li stranke desne orijentacije biti čimbenik promjene na europskome tlu. Jer ne treba zaboraviti da vanjska politika pojedine zemlje prije svega ovisi o onoj unutarnjoj. Ako unutarnja politika države nije nacionalna, suverena i orijentirana na zaštitu vlastitih interesa, onda to ni vanjska, po zakonu uzroka i posljedice također ne može biti.

Barbara Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo