Z. Gavran: Dobitnici i gubitnici sirijskog prevrata

Što je sve prouzročilo i što će sve za posljedice imati politički prevrat u Siriji, jako je teško u ovom trenutku reći. Orijentir u razumijevanju toga ’operetnog’ prevrata i uloge niza čimbenika može se pronaći po prepoznavanju njegovih dobitnika i gubitnika. Iz ovdje ukratko izloženoga vidi se da je dobitnika mnogo više nego gubitnika, a i to da bi i gubitnici mogli naknadno biti u nečemu drugom na dobitku. To bi bilo ono što se u diplomaciji naziva ’situacija win-win’. Ako je taj prevrat – koji je svakako povezan s dolaskom predsjednika Trumpa na vlast, i koji daje osmišljenje izraelskom ratu protiv Hamasa i Hezbolaha te izazivanju Irana na veliki dvoboj – put prema de-eskalaciji i traženju novih oblika mirovnih rješenja te obnovi suradnje među zavađenima i sukobljenima, tada je to nešto novo i vrlo pozitivno u međunarodnim odnosima. No kako u ovom svijetu i ono što je pozitivno ima svoje mračno naličje, gubitnici koji su (ako su) unaprijed ’čitali misli’ Trumpu mogli bi negdje drugdje ’naplatiti’, ’kapitalizirati’ svoje usluge dane u Siriji. Sirijski prevrat Trumpu je svakako olakšao posao s obzirom na obećanu bezuvjetnu potporu Izraelu (ne i Ukrajini, npr.) kao središnju odrednicu njegove vanjske politike.

Iznimno je začudno da je režim Bašara al-Asada pao praktički bez oružanog otpora, u svega devet dana od početka vojne invazije sunitskih islamističkih snaga, koja je krenula iz sjeverozapadne enklave, a koja nije bila pod nadzorom sirijskih snaga. Praktički je izostao i politički, svakako i narodni otpor. A osim nešto bombardiranja pobunjeničkih položaja iz ruskih vojnih zrakoplova, čini se da je izostala i opipljivija vojna pomoć i angažman Rusije, Irana i Hezbolaha. Neke su skupine proiranskih milicija pokušale priteći upomoć, ali su čini se bile zaustavljene na iračko-sirijskoj granici: raketirale su ih tamošnje američke snage, navodno iz preventivnih razloga, radi samoobrane.

Narav i ciljevi prevrata u Siriji te snage koje su ga omogućile ili dopustile

I ne samo to. Najnovije vijesti da su pobunjenici pristali da dosadašnji (al-Asadov) predsjednik vlade ostane na čelu prijelazne vlade, prije nego što se u Damasku formira neka nova, demokratska ili kakva god čvrsta vlast, nuka na razmišljanje o naravi i ciljevima ’prevrata’ i o snagama koje su ga omogućile ili dopustile.

Sve to skupa ne znači da je s padom sirijskog diktatora i njegovim bijegom te s ulaskom pobunjenika u Damask sirijska budućnost razriješena. Sirija je odviše složeno i prijašnjim ratovima te različitim i međusobno oprečnim interesima i odnosima sa susjedima i dalje razdrto i podijeljeno društvo. Vođa pobune stoga i poziva na nacionalno jedinstvo. Osim toga, za budućnost Sirije zainteresiran je čitav niz regionalnih sila, osobito Turska, Iran, Izrael i Saudijska Arabija, a i velikih svjetskih sila, koje na tu zemlju gledaju kao samo na jedno polje složene i višeslojne borbene igre na globalnoj ’šahovskoj ploči’, a da bi se na temelju onoga što se posljednjih dana događalo moglo išta pouzdano zaključivati o tomu što će ubuduće biti sa Sirijom. Prepustimo takva predviđanja hrabrijim ili bolje obaviještenim analitičarima i stratezima. Ograničimo se samo na dva aspekta o kojima se može s velikom vjerojatnošću ponešto reći i primijetiti, a da se (odviše) ne pogriješi.

Malo tko će u Siriji žaliti za al-Asadom

Prvi aspekt najjednostavnije je opisati retoričkim pitanje: Tko će u Siriji žaliti za al-Asadom? – I odmah odgovoriti: Malo tko! Prije građanskog rata g. 2011., za vrijeme toga rata i posljednjih godina, kada se uglavnom poštovalo primirje među snagama središnje vlasti i različitim skupinama pobunjenika, njegova vladavina nije usrećila mnoge. Naprotiv, milijune je izravno ili neizravno otjerala iz zemlje ili ih prisilila na raseljavanje, stotine tisuća izginule su ili bile ranjene, a u miru je al-Asad više mislio na komotan i monden život sebe i, osobito, svoje žene (oboje su studirali u Engleskoj, gdje su se i upoznali te odlučili vjenčati neposredno prije početka građanskog rata g. 2011., te su upoznali čari i blagodati najrazvijenijega svijeta i društva) nego na sudbinu naroda: onoga manjinskog dijela naroda koji mu je ostao lojalan odnosno silom okolnosti pod njegovom vlašću.

Sigurno je da je al-Asadova bešćutnost prema patanjama i stradanjima milijuna ljudi i ogreznutost njegova državnog aparata u korupciji, nemaru i neredu smetala i mnogima iz njegova političko-upravnog, policijskog i vojnog aparata te iz poduzetničkog svijeta, a osobito je došla do grla običnim ljudima. Sadašnji munjeviti pad njegove vlasti praktički bez imalo odlučnijeg pokušaja otpora unutarnjim i razmjerno slabo naoružanim invadorima zasigurno je i posljedak nagomilanih unutarnjih nezadovoljstava među prijašnjim nositeljima, podupirateljima i braniteljima njegove vlasti.

Kao po nekom scenariju… obavijenom velom tajne

S druge strane, očito je da se sve skupa odvijalo kao po nekom scenariju, u kojemu su svi glavni unutarnji i vanjski čimbenici bili potiho s takvim tijekom prevratnih događaja ili suglasni ili su procijenili da im se više ne isplati angažirati jače snage i sredstva za obranu režima koji se više odnodno dugoročno ne može ni braniti ni održati, a ni opravdati.

Tko je u svemu odigrao kakvu ulogu, to je obavijeno velom tajne. Očito su daleko od očiju javnosti tekle višestruke i višeslojne političko-diplomatske i druge igre. Osim malobrojnih s njima upoznatih, svi ostali mogli su ovih dana gledati samo na svojim zaslonima njihove posljedice: to kako se totalni preokret odvija nevjerojatno glatko, kako se režim obranjem u krvavom ratu ruši kao kula od karata, da sve to sliči predstavi koja je unaprijed ’napisana’ i koju su svi izvođači savršeno izveli: i oni otvoreno ili izravno angažirani, i oni potajno angažirani, i oni čije su odlučnije reakcije izostale. Savršena izvedba, reklo bi se.

Akoprem je naime izrazito moćna izraelska državna vojska jedva uspijevala osvojiti poneko selo u Libanonu i akoprem je imala velikih, nerješivih problema i gubitaka pri kopnenoj invaziji na Gazu, i ako moćna ruska vojska već blizu tri godine toliko krvari da bi osvojila još poneki postotak ukrajinskog teritorija, to što su Hajat Tahrir al-Šam (Hayat Tahrir al-Sham) i druge paramilitarne skupine, oboružane pješačkim i nekim improviziranim ostalim oružjima, upravo uspjele čini, vojno gledano, zadivljujućim uspjehom odnosno pravim čudom u povijesti ratovanja. Takvo što ne bi bilo moguće ostvariti da im se vrata sirijskih utvrda i gradova nisu otvarala praktički sama od sebe, uz minimalan ili samo simbolički otpor, a uglavnom uz bijeg, povlačenje i rasulo postrojbi koje su trebale braniti velike gradove.

Tko je odigrao kakvu ulogu, o tomu nemamo pouzdanih podataka. No tko su sve dobitnici, a tko gubitnici sirijskog prevrata – to je bitno pitanje.

Dobitnici i gubitnici sirijskog prevrata

Turska je svakako jedan od glavnih dobitnika: protegnula je, i to kao negdašnja imperijalna sila na području Arabijskog poluotoka, svoj snažan utjecaj na Siriju. Time je ujedno dovela u poluokruženje područja pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga (SDF). One su osnovane g. 2015. kao koalicija poglavito kurdskih te arapskih milicija, a surađivale su sa SAD-om u borbi protiv Islamske države i tako postale ključna snaga u borbama za oslobođenje Raqqe, „glavnog grada“ tada privremeno uspostavljene „Islamske države“. Kurdima kao narodu ne će u Siriji ubuduće biti lako, zato što imaju protiv sebe sada ojačanu Tursku, osim ako bi Turska pristala na političku nagodbu s njima pod njezinim uvjetima, tako da Kurdi dobiju određenu autonomiju i odustanu od ideje o stvaranju kurdske države, koja bi hipotetski obuhvaćala i dijelove jugoistočne Turske te sjevernog Iraka i eventualno zapadnog ruba Irana.

Izrael je svakako na dobitku. Sirija po svemu sudeći prestaje biti zemlja preko čijeg će kopna i kroz čiji će zračni prostor Islamska Republike Iran moći opskrbljivati Hezbolah oružjem i drugim potrepštinama. Time ionako oslabljeni Hezbolah, s već desetkovanim prijašnjim političkim vodstvom i vojnim zapovjedništvom, ulazi u stanje provjere izdržljivosti i opstanka i razmjerno slabi u sukobu s Izraelom. Time neminovno slabi i snaga Irana odnosno narušava se odnosno prekida „Šijitski polumjesec“: pojas od Perzijskog zaljeva, preko Iraka i Sirije do Libanona.

Upravo zbog tog slabljenja iranske moći i razbijanja iranske mreže na Arabijskom poluotoku (preostaje još razmjerno jak šijitski i proiranski Hutijev pokret u Jemenu, ali na jugu Bliskog istoka, daleko od Sirije i ostalih) postoje razlozi da se dobitnicima proglase Saudijska Arabija i druge tamošnje sunitske države odnosno dinastije, koje se već dugo boje da im se Iran ne nametne kao regionalni hegemon. S druge strane, one imaju razloga i za bojazan da nova vlast u Damsku ne krene stopama „Islamske države“, tj. islamske revolucije, koja bi bila prijetnja arapskim dinastima i uspotavljenim političkim sustavima, a i njihovu teritorijalnom integritetu.

Svakako su na dobitku i Sjedinjene Države, koje su se ove godine našle gotovo u izravnom oružanom sukobu s Iranom (iako bi ga željele izbjeći), osim što su obarale iranske rakete ispaljene na Izrael i poduzimale, skupa s V. Britanijom, raketne udare na hutijevce u Jemenu, koje uvelike naoružava i potpomaže Iran, odnosno čije su mornarice – a isto tako i brojni trgovački brodovi – bile izložene njihovim napadima raketama, torpedima i dronovima.

Najveći gubitnik čini se da je Iran. No tu ocjenu treba uzeti s rezervom. Prethodno je ove godine došlo do kolebanja al-Asada u njegovoj privrženosti Iranu. On je, osim toga, vodio sve više ’mjesečarsku’ politiku, za koju se moglo vidjeti da nije dugo održiva. Možda je ovo zapravo šansa Iranu za častan uzmak iz Sirije, a time uvelike i iz Libanona, pa i iz Gaze, te izgovor za postupno odustajanje od najavljene osvete Izraelu i za daljnje korake u smislu detanta u odnosima sa zapadnim zemljama.

Iran, SAD, Zapad … i eventualna normalizacija odnosa

Ako budući predsjednik Trump bude to tako razumio, on će takvo „konstruktivno“ držanje vlasti u Teheranu svakako honorirati, a i Biden ga je prije dvije godine honorirao (financijski) ’na neviđeno’. Novi izranski predsjednik Pezeškian, za kojega kažu da je umjerenjak i da je sklon obnovi suradnje sa Zapadom, mogao bi u najboljem slučaju koliko-toliko popustiti u dvjema ključnim stvarima (tzv. nuklearni program i neprijateljstvo prema Izraelu i SAD-u). Njegovu zemlju i dalje pogađaju američke i zapadne sankcije, iranskom gospodarstvu treba zraka da se ne zaguši. Iran ima dovoljno problema sam sa sobom a da bi se i dalje izlagao ne-nužnoj konfrontaciji s Izraelom i s još uvijek vrlo moćnim SAD-om, a što sve ima svoju veliku ekonomsku i socijalnu cijenu. Na momente se naime čini da teokratski režim u Teheranu ne stoji u vlastitoj zemlji na tako čvrstim nogama kao što to izgleda. A u nedjelju navečer odjeknula je svijetom kao ’bomba’ poruka iranskih dužnosnika u kojoj se kaže da Iran želi i dalje dobru suradnju i prijateljstvo sa Sirijom uz puno poštovanje nove vlasti i njezine političke volje.

Drugi je veliki gubitnik Ruska Federacija, čija je vojska morala podviti rep i napustiti pomorsku bazu u Tartusu, jedinu svoju u Sredozemlju, a sada je veliko pitanje i što će biti s tamošnjom ruskom zrakoplovnom bazom Hmeimim. Ruski angažman u sirijskom građanskom ratu g. 2015., koji je za Rusiju imao veliku financijsku cijenu, a i ponešto ljudskih gubitaka, pokazao se je naposljetku kao uzaludan. Ujedno, ruski ugled na Bliskom istoku i u Africi slabi. Rusija se pokazuje nemoćnom štititi svoje saveznike odnosno vladare koji se u nju pouzdaju – ta se teza naveliko eksploatira. No treba još malo pričekati da se vidi je li sve baš tako kako se tvrdi.

Sirija – dio šire i složene geopolitičke igre odnosno jedan od uloga u njoj

Ipak, ako su najnovija zbivanja u Siriji samo dio šire geopolitičke igre odnosno jedan od uloga u njoj, tada bi Rusija mogla svoj gubitak Sirije (iako bi ga teško mogla spriječiti i daje to htjela) odnosno prepuštanje Asada zloj kobi naplatiti negdje drugdje. Neki nagađaju da bi za dizanje ruku od al-Asada (pri čemu je on utočište našao u Moskvi) u Siriji, mogao dobiti „obeštećenje“ drugdje, recimo u Ukrajini. Putin je svakako mogao primijetiti da će Trump pojačati američki diplomatski, vojni i drugi angažman na Bliskom istoku, na strani Izraela, a to znači i protiv Sirije i protiv Irana. Ako mu je Putin ’čitao misli’ te mu svjesno pomogao potisnuti Iran podalje od Izraela i prije nego što je Trump došao na vlast i išta efektivno učinio, tada bi mu, možda na to računaju u Moskvi, morao biti na tomu zahvalan kada započnu mirovni pregovori o političkoj budućnosti Ukrajine i statusu njezinih okupiranih dijelova.

Hezbolah i Hamas svakako su s promjenom vlasti u Siriji na gubitku; ona bi mogla imati određene ’lančane’ učinke i na njih. A jesu li gubitnici i Palestinci, to je u ovom trenutku nemoguće reći. Zacijelo jesu, budući da je sirijskim prevratom ojačana pozicija Izraela, tako se to u ovom trenutku čini, iako se ni rizici muslimansko-sunitskog neprijateljstva prema Izraelu iz susjedne buduće Sirije ne smiju podcijeniti. No očito je i ovo: Dokle Palestinci na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i oni izbjegli u Jordan i Libanon vide u Iranu, proiranskoj Siriji, u jemenskim hutijevcima te u (šijitskom) Hezbolahu i (sunitskom) Hamasu svoje zaleđe i jamstvo stvaranja palestinske države, zacijelo će ostajati gubitnici i stalno imati nove žrtve i nevolje. Ako pak odluče perspektivu potražiti mimo spomenutih, odnosno s manje ratobornim politikama i pod vodstvom umjerenijih organizacija, možda se, na ovaj ili onaj način, i njihov život i budućnost kao ljudi i naroda postupno normaliziraju.

Nešto novo i vrlo pozitivno u međunarodnim odnosima, ali i s mračnim naličjem?

Što je sve prouzročilo i što će sve za posljedice imati politički prevrat u Siriji, jako je teško u ovom trenutku reći. Orijentir u razumijevanju toga ’operetnog’ prevrata i uloge niza čimbenika može se pronaći po prepoznavanju njegovih dobitnika i gubitnika. Iz ovdje ukratko izloženoga vidi se da je dobitnika mnogo više nego gubitnika, a i to da bi i gubitnici mogli naknadno biti u nečemu drugom na dobitku. To bi bilo ono što se u diplomaciji naziva ’situacija win-win’. Ako je taj prevrat – koji je svakako povezan s dolaskom predsjednika Trumpa na vlast, i koji daje osmišljenje izraelskom ratu protiv Hamasa i Hezbolaha te izazivanju Irana na veliki dvoboj – put prema de-eskalaciji i traženju novih oblika mirovnih rješenja te obnovi suradnje među zavađenima i sukobljenima, tada je to nešto novo i vrlo pozitivno u međunarodnim odnosima. No kako u ovom svijetu i ono što je pozitivno ima svoje mračno naličje, gubitnici koji su (ako su) unaprijed ’čitali misli’ Trumpu mogli bi negdje drugdje ’naplatiti’, ’kapitalizirati’ svoje usluge dane u Siriji. Sirijski prevrat Trumpu je svakako olakšao posao s obzirom na obećanu bezuvjetnu potporu Izraelu (ne i Ukrajini, npr.) kao središnju odrednicu njegove vanjske politike.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo