Ivan Samardžija: Kratko o odnosu Kovačića i Šenoe

Ove godine obilježava se 170. obljetnica rođenja i 135. obljetnica smrti književnika Ante Kovačića. U povodu spomenutih obljetnica odlučio sam se napisati kraći tekst o odnosu dvojice hrvatskih književnika, Ante Kovačića i Augusta Šenoe – piše na početku svoga stručnog osvrta mladi povjesničar Ivan Samardžija na portalu identitet.hr pa nastavlja:

Spomenuti hrvatski književnici živjeli su i stvarali u isto vrijeme, odnosno tijekom 19. stoljeća, a najviše su dolazili u kontakt tijekom druge polovice stoljeća te stasanja Kovačića u ozbiljne književne vode. Poznato je da je Šenoa bio nešto stariji, ali i da su obojica umrli relativno mladi. Njihovi opusi dovoljno govore sami o sebi, a njihov međusobni odnos vrlo je zanimljiva tema.

Prije svega treba skrenuti pozornost na jednu manju grešku koja se tiče mjesta rođenja Ante Kovačića, a koja se često provlači u tekstovima o njemu i prilikom spominjanja njegova imena. Naime, kao mjesto njegova rođenja često se spominju Oplaznik i Celine (Goričke). Oba mjesta nalaze se u sklopu općine Marija Gorica. Važno je reći da je Kovačić rođen 1854. u Celinama Goričkim, a ne u Oplazniku, kako se to često navodi. S obitelji je 1857. preselio u Oplaznik, a pučku školu završio je u Mariji Gorici i nakon nje krenuo u Zagreb u srednju školu te potom na fakultet. Kovačić je stvarao u vrijeme raznih društveno-političkih promjena, u vrijeme kada su hrvatski pisci i političari smatrali književnost jednom od mogućnosti rješavanja raznih problema, prvenstveno nacionalne i socijalne problematike, ali i prilikom za promicanje određenih političkih ideja. Osim toga, Kovačić je počeo stvarati nakon ukidanja kmetstva 1848., odnosno neposredno prije, u vrijeme i nakon agrarne krize 1873., krize koja je seljake odvela u gradove i udaljenije krajeve.

Od hrvatske prošlosti do starčevićanstva

Kovačića treba promatrati kroz dvije faze stvaralaštva, prva se odnosi na teme iz hrvatske prošlosti o kojima je pisao, nerijetko o događajima preuzetim iz nekih legendi nevezanih uz hrvatsku prošlost, sa željom da hrvatsku povijest prikaže što važnijom i slavnijom. Druga faza njegova stvaranja tiče se satire kojoj se okrenuo 1879., a koja se dobrim dijelom dotiče njegova odnosa sa Šenoom. Njegova satira zrcali odnos njegova realističkog pogleda na svijet, dok se Šenoa okretao idealizmu. Kovačić je satirom kritizirao pojedine društvene nepravilnosti i političku nepostojanost. Godine 1879. stao je uz Starčevićevu stranku prava te se stihovima često sukobljavao s političkim neistomišljenicima. Kao glavni uzor njegove političke satire može se uzeti upravo Ante Starčević koji je satirički napadao biskupa J. J. Strossmayera. Kritizirao je i napadao brojne poznate i utjecajne osobe poput spomenutog biskupa Strossmayera, F. Račkoga, M. Mrazovića, F. Cirakija i A. Šenoe. Može se reći da je kritizirao aristokraciju, plemstvo, malograđanstvo, strance (Nijemce i Mađare)…

Ovdje dolazimo do pitanja odnosa Kovačića i Šenoe, odnosa koji je u početku bio dobar, ali je kasnije prerastao u negativan odnos. U početku je Šenoa hvalio Kovačića u Viencu, a kasnije je u feljtonima Kovačić napadao Šenou. August Šenoa postao je urednik Vienca 1874. te je na toj funkciji ostao nakon teškog oboljenja te do kraja života 1881. godine. Upravo u to vrijeme stasao je sve aktivniji Kovačić, mladi književnik kojeg je Šenoa zapazio i pohvalio. Šenoa ja zaslužan za objavljivanje nekoliko Kovačićevih pjesama i književnih djela (prvo je objavljen ep Zorana 1875.). U početku njihove suradnje Kovačić i Šenoa određeno su vrijeme razmjenjivali pisma, a Kovačić je upravo u Šenoi vidio uzora za svoje stvaralaštvo. Koliko je poznato, njihovo dopisivanje započelo je za Kovačićevih srednjoškolskih dana, a potrajalo je i tijekom njegova odlaska na fakultet. Njihov odnos počeo se kvariti, može se reći, zbog različitih ideološko-političkih pogleda. Već početkom 1879. Šenoa je kritizirao Kovačićevu Metamorfozu. Naime, Šenoa je bio naklonjen narodnjacima, dok je Kovačić bio naklonjen pravašima kojima je pristupio 1879., a iste je godine počeo jasno iskazivati svoje opredjeljenje. Otprilike u to vrijeme započeo je suradnju u sušačkoj (i pravaškoj) Slobodi, a tada počinju i njegove kritike/izrugivanja narodnjaka (primjerice, pjesmom Fata Morgana). Otada Šenoa u Viencu više nije štampao Kovačićeve pjesme (izuzev jedne), a nakon Kovačićeva pisanja serije feljtona Iz Bombaja njihov odnos se dodatno zaoštrio. Šenoa ga je pozvao sebi na razgovor i kritizirao, što je potaknulo mladog Kovačića da mu uzvrati kritikom te da mu se izruguje u narednim člancima i feljtonima. Poznato je da je Kovačić u seriji feljtona Iz Bombaja kritizirao narodnjake, među njima i Šenou. Jednom mu je prilikom Šenoa odgovorio u Viencu na njegove napade, na što je Kovačić uzvratio objašnjenjem da ga je Šenoa izbacio iz Vienca zbog objavljivanja spomenute serije feljtona.

U jednom tekstu („Vijencu“ br. 24., odnosno g. A. Šenoji) Kovačić je opisao spomenuti sastanak sa Šenoom u redakciji Vienca na koji ga je Šenoa pozvao. Kako navodi Kovačić, Šenoa je vikao na njega zbog suradnje u sušačkoj Slobodi, nazvavši ga raznim pogrdnim imenima: „smet, skot, nitkov, ništarija, lopov, individuum“. Kovačić ga je tom prigodom, kako sam navodi, upozorio da nije došao slušati prodike, već da ga se informira o njegovu rukopisu (humoreska Bježi-hajka) koji mu je ostavio, a koji je trebao biti objavljen u Viencu. Na to ga je Šenoa upozorio da su mu objavom serije feljtona Iz Bombaja u Viencu zatvorena sva vrata. Kovačić navodi da mu je rekao da ga on nije spomenuo u navedenom feljtonu, ali da je Šenoa smatrao da se u feljtonu pronašao. Također, navodi da je Šenoa angažirao „literarne šegrte“ da u njegovo ime skupljaju glasine i anegdote o Kovačiću kako bi on o tome mogao pisati. Na spomenutom sastanku Šenoa je vratio Kovačiću ranije dobiveni rukopis humoreske Bježi-hajka koju je trebao objaviti u Viencu iste godine, a Kovačić ju je dao objaviti u Slobodi 1880. uz napomenu u kojoj je izravno kritizirao Šenou zbog neobjavljivanja humoreske. Jasno je da od spomenutih događaja njihov odnos više nije bio dobar, ali je Kovačić nakon Šenoine smrti 1881. ipak ponovno objavljivao u Viencu (od 1885.), te je upravo u njemu 1888. objavio (u nastavcima), prema mnogima njegovo najvažnije književno djelo, roman U registraturi.

Međusubni sukob proistekao iz političke svrstanosti: Kovačićeve uz Starčevića, Šenoine uz Strossmayera

Povuče li se paralela između odnosa Kovačića i Šenoe te odnosa između Starčevića i Strossmayera, dolazi se do slične situacije s obrnutim redoslijedom. Naime Kovačić i Šenoa su dobro započeli svoj odnos, ali se on kasnije pogoršao. Kod Starčevića i Strossmayera su stvari krenule loše, ali su se smirile i dovele 1893. do sastanka u Krapinskim Toplicama na koje je javnost gledala kao na pomirbeni čin dvojice aktera, odnosno pomirbeni čin pravaša i narodnjaka. Sukoba Kovačića i Šenoe može se gledati kroz iste naočale kao i onaj Starčevića i Strossmayera, uzmemo li u obzir da su oba sukoba započela zbog različitih ideološko-političkih pogleda i stavova. Dok je Strossmayer bio za integralno jugoslavenstvo, Starčević je bio za ekskluzivno hrvatstvo, a slično je i glede Kovačića i Šenoe, uzmemo li u obzir njihovu političku opredijeljenost te činjenicu da je Kovačić blisko surađivao upravo sa Starčevićem (koji mu je u mnogočemu bio uzor), dok je Šenoa bio pripadnik Strossmayerovih narodnjaka. Osim svega navedenoga, treba reći da su Kovačić i Šenoa imali još jednu bitnu razliku u svojim pogledima, onu koja se tiče u njihovo vrijeme aktualne klasne borbe između seljaka i gospode. Naime, Šenoa je klasno primirje smatrao mogućim, dok je Kovačić primirje smatrao nemogućim, svrstavši se pritom na stranu seljaka te kritizirajući gospodu. Taj njegov potez bio je logičan uzmemo li u obzir činjenicu da je potjecao iz obitelji seljaka te se bavio problemom inteligencije koja je proizašla iz redova seljaštva. Zaključno, dobar odnos Kovačića i Šenoe relativno se brzo pokvario te su ga popratile obostrane kritike koje su oboljenjem i smrću Šenoe zauvijek prestale. Njihov odnos gleda se prvenstveno kao politički, a ne kao književni sukob. U sušačkoj Slobodi objavljen je niz nepotpisanih dopisničkih kritika Šenoe za koje se pretpostavlja da im je autor upravo Kovačić.

Korištena literatura i izvori:

1. 1. Ante Kovačić, biografija na stranicama Matice hrvatske (https://www.matica.hr/knjige/autor/12/, pristupljeno 21. 11. 2024.).
   2. Kovačić, Ante, Feljtoni i članci (prir. Milan Ratković), JAZU, Zagreb, 1952.
   3. Šicel, Miroslav, Kovačić, Globus, Zagreb, 1984.

Povezano:

Znanstveni skup Anti Kovačiću, i povijesti školstva u Mariji Gorici, u čast i spomen

180 godina Matice hrvatske

Identitet.hr/Hrvatsko nebo