Zdravko Gavran: Mala napomena uz imenovanje ’velikoga’ Vijeća za hrvatski jezik
Vrijeme:8 min, 24 sec
Nije ovo kritika onih koji su imenovani u Vijeće (neka se njome bave u struku i vrjednovanja dobro upućeni), nego pitanje što se to u društvu toliko promijenilo da smo i na jezikoslovnom i na svim drugim humanističkim poljima izgubili javno poznate i priznate strukovnjake ili intelektualce velike erudicije, širine i dubine kao autoritete i orijentire na svom polju, ali i općenito, kao nacionalne značajeve. Što se toliko promijenilo u ova dva-tri desetljeća postojanja hrvatske države u usporedbi sa stanjem kakvo smo imali prije državne samostalnosti i u prvom odnosno do početka drugog desetljeću njezina postojanja? Kako je Hrvatska sa svojom ’tisućljetnom kulturom’ došla do toga da sa starenjem i umiranjem posljednjih velikih ljudi njihova mjesta zaposjedaju (polu)anonimusi – neovisno o intrinzičnoj kvaliteti i opsegu njihova znanstvenog i stručnog rada? A da ni sam taj rad i ljudska veličina više nisu presudno mjerilo, pokazuje i to da se jedan od članova Vijeća, dugogodišnji čelnik jezikoslovne institucije, prikazuje kao kroatistički autoritet – a iza sebe nema nikakav ozbiljan autorski opus, a kamoli ugled i autoritet kakav su imali i mnogo manje poznati kroatisti i jezikoslovci od spomenutih iz nedavne prošlosti.
Po odredbi Zakon o hrvatskom jeziku prihvaćenom u Hrvatskom saboru u siječnju ove godine pod odredbi razvodnjene inačice unaprijed doziranog, brušenog i aucenzuriranog (u usporedbi s prethodnim prijedlogom zakona te iste ustanove) nacrta teksta u njedrima ’konspirativnoga’ peteročlanog povjerenstva Matice hrvatske, imenovano je na početku kolovoza ’veliko’ Vijeće za hrvatski jezik, naime njegovih čak 15 članova.
O samom Zakonu na stranicama ovog portala pisano je i ’preventivno’ i u tijeku njegove dugotrajne priprave i post festum (ili post mortem) dovoljno, pa stoga izneseno i ni od koga neopovrgnuto nema potrebe ovdje iznova rekapitulirati.
Nenad Piskač: Zakon o hrvatskom jeziku ide stopama sudbine zakona o lustraciji
PHB Priopćaj br. 46: U čijim je rukama Zakon o hrvatskom jeziku?
Što je propisivao takozvani „Budakov zakon o hrvatskom jeziku“ iz NDH?
Zdravko Gavran/Predloženi Zakon o hrvatskom jeziku – nesumnjivo potreban, ali i loš!
Kako su izvijestili brojni mediji, u Vijeće su na zatvorenoj sjednici Vlade imenovane osobe koje nose ova imena i prezimena: Marko Tadić (predsjednik Vijeća), Mislav Ježić, Željko Jozić, Vlatka Štimac Ljubas, Lobel Machala, Marko Alerić, Ivan Magaš, Diana Stolac, Ivan Trojan, Katarina Lozić Knezović, Blaženka Martinović, Irena Zovko Dinković, Snježana Husić, Ljiljana Culjak Vasić i Marija Kaluđer.
Koga ima, čega nema, i čemu ovaj osvrt
U Vijeću su, kao što se vidi iz priložene poveznice na međumrežje – a predsjednik Vijeća, predstavljen kao stručnjak za „jezičnu tehnologiju“, zacijelo će najbolje od svih znati kako izaći nakraj s engleskom informatičkom „tehnologijom“ te kako najsretnije i najspretnije u hrvatski jezik pretočiti sveprisutni latinsko-engleski Internet, a i mnoštvo drugih izraza na suvremenomu globalnom engleskomu kojima se on tako spretno i tako izobilno u svojim projektima, istraživanjima i znanstveno-stručnim člancima služi – u Vijeću su, dakle, ugledni predstavnici raznih uglednih ustanova, katedara i slično.
(„Neka se jave oni kojih nema!“, hm; jedini koji je to učinio javno jest Ante Žužul, direktor Školske knjige, za koju napisa u novom tjedniku Globus da je njegovo poduzeće nakladnička kuća koja je objavila najviše jezičnih priručnika, a nije zastupljena u Vijeću. Po najnovijim, „svijetlim“ ili postmodernim tradicijama, eventualno nepravedno izostavljeni uglavnom će ’mûkom šutjeti’ ili će ’šutke mučati’ te će nezadovoljnici svih vrsta biti svedeni na tako nevelik broj da ih se može proglasiti – redikulima/ridikulima ili ’dežurnim kritizerima’, ’vječitim nezadovoljnicima’, ’pretencioznima’, ’čangrizavcima’ i ’desnim smetalima’. Ako uopće i bude takvih osim spomenutoga.)
Ne treba i ne bi bilo u redu nikoga kao stručnu osobu, znanstvenika ili karijernog odnosno profesionalnog bavitelja jezikoslovljem obezvrjeđivati ili njegov ugled i kompetencije dovoditi u pitanje. Posebice ne u obično vrlo uskom segmentu njihovih specijalizacija. Pogotovu ne ako se dobro ne prouči njihov rad i opus.
Autor ovih redaka nema takvih znanja o velikoj većini novoimenovanih članova, osim recimo ponešto o samo ravnatelju Instituta za hrvatski jezik, a ne osjeća ni potrebu niti ima namjeru istraživati tko je tko i kakve su mu dosadašnje zasluge na planu kroatistike ni koliko su njegove znanstvene ili stručne kompetencije u suglasju s onim ciljevima koje je sam zakon predvidio kao glavne da se definiraju svrhe i da se opravda zašto je uopće donesen. (Da se i ne govori o važnim potrebama, svrhama, sredstvima i ovlastima u njegovanju i štićenju hrvatskoga jezika koje zakonodavac nije ni naveo ni spomenuo, a kamoli predvidio ’mehanizme’ i ’instrumente’ njihova dosezanja iliti ostvarivanja.) No kao izvorni profesor hrvatskog jezika, kao višegodišnji lektor i čovjek koji se velik dio života bavio hrvatskim jezikom u praksi u najrazličitijim aspektima bavljenja njime, a i kao čovjek na samom kraju svoga radnog vijeka, dakle s dosta „debelim“ sjećanjem na vremena još od početaka 1970-ih naovamo, uzima si pravo iznijeti javno samo jedan svoj dojam, asocijaciju ili reminiscenciju.
Ostavimo sada postrani ovo i ono, ostanimo u okviru ’percepcije’!
Ostavimo sada postrani to što je samo Vijeće zakonom predviđeno kao „savjetodavno tijelo Vlade“. Preskočimo i pitanje tko je i što je doista ta „Vlada“, u supstancijalnom, stručnom i praktičkom smislu, koju će to Vijeće, ergo, svjetovati o prijepornim jezičnim pitanjima. Nemojmo sada posao članove Vijeća i zakonom usrećene domoljube, rodoljube i suvereniste opterećivati ni pitanjima kao što su: Koliko ćete se puta godišnje sastati, i koliko ćete se konkretnih jezičnih pitanja, dvojbi, prijepora i gorućih potreba uopće (uspjeti i htjeti) dotaknuti? Ni što ćete slijedom toga činiti: kako ćete s primjerima koje razmotrite i zaključcima koje većinski usuglasite upoznavati Vladu, i što će ’ona’ zatim s tim vašim velevrijednim savjetima činiti. Tko u njoj? Kada? Kako? Pustimo sada sve to, točnije: prepustimo sve to provjeri u praksi. (A na kraju će oni koji budu živi, zdravi i vitalni komentirati i ocjenjivati učinke Vijeća na stanje hrvatskog jezika u priručnicima i praksi nakon što im se četverogodišnji mandat približi kraju.) Zadržimo se, kao što je i najavljeno, samo na slobodnoj asocijaciji čovjeka koji ponešto zna o jeziku i jezikoslovnim imenima, iako ništa bitno više od „prosječnoga“ državljanina. A nisu li i sami zakoni i sama skupo plaćana država i sva njezina skupo, jeftino ili nikako (ne)plaćena tijela ionako tu e da bi bili u službi „građanima“ (i seljacima, a i „poštenoj inteligenciji“) – a ne recimo nekim tamo otuđenim od naroda središtima moći ili nekim tajnovitim ložama koje „znaju znanja“ koja „obični smrtnici“ ne znaju niti ih trebaju znati (iz razloga „nacionalne“ i ostalih sigurnosti, dakako)?!
Eto, obrazloženo je i legitimirano potpisnikovo pravo i njegova potreba da išta kaže o Vijeću. Zlu ne trebalo. A sada napokon prijeđimo na to što u ovom osvrtu hoće reći.
Što je to danas s poznatim i priznatim autoritetima i orijentirima, kako to da ih praktički (u percepciji u narodu) više nema?
Među svim imenima njemu kao ’prosječnu građaninu’, a i kao visoko izobraženu čovjeku, i koji desetljećima pasivno ili aktivno prati javnu, a napose kulturnu, a posebice književno-jezikoslovnu ’scenu’ (tj. pozornicu, em smo Horvati? – odlučnije pohrvaćujmo tuđice!), udarilo je u oči da od 15 imena članova tog razmjerno velika Vijeća ima samo jedno koje mu kao kroatist nešto znači, odnosno za koje zna i za koje je i šira stručna i najšira javnost koju zanima jezik hrvatski uopće ’čula’. Bez, kako je rečeno, podcjenjivanja ostalih, no kako danas ionako svatko ima pravo na svoje (ne)znanje i na svoju percepciju (hrvatski, molim!), i potpisnik ovih redaka polaže pravo na svoje pravo na svoju osobnu, makar ’subjektivnu’ (hrvatsku inačicu, molim!), predodžbu o navedenim članovima. I taj jedan zaista je vrijedan! Nije akademik, a nije ni profesor opće lingvistike ili dalekih jezika, ili „jezičnih tehnologija“, ili komparativnih lingvistika, nego upravo takav kakvih u Vijeću svakako mora u prvom redu i biti – kroatist. Jednostavno – kroatist. Kao u onoj razmjerno suvremenoj pjesmi koju je njezin pisac zaključio potpisom kao posljednjim stihom, otkrivajući da je to upravo on, a ne nekakav izmišljeni „pjesnički subjekt“, naime da je to već tada poznati i cijenjeni hrvatski književnik i znalac književnosti ‘glavom i bradom’, ovako: „Svojeručno – Šoljan“.
Asocijacija (primisao?) koja se javlja u svijesti čovjeka s višedesetljetnim pamćenjem jest ova: I taj jedan jedini široj javnosti poznat kao stručnjak za hrvatski jezik, ni on nije ’ni do koljena’ nekadašnjim jezikoslovnim autoritetima, tako naime njega i njih nedvojbeno percipiraju u široj javnosti. U usporedbi s jezikoslovnim velikanima kao što su bili (gotovo istodobno) László, Jonke, Ham, Katičić, Brozović, Babić, Ladan… S više ili manje prava, i oni i niz drugih bili su narodu orijentiri, i ne samo jezikoslovni i filološki, u ’onim vremenima’ ograničenih sloboda i otvorene represije. I nameće se, sam od sebe, upit: Kako to da, osim jednoga odnosno dvojice (drugi nije kroatist), među članovima ovoga Vijeća nemamo nijednoga u imalo široj javnosti poznatog i priznatog autoriteta i orijentira?
Nije ovo kritika onih koji su imenovani u Vijeće (neka se njome bave u struku i vrjednovanja dobro upućeni), nego pitanje što se to u društvu toliko promijenilo da smo i na jezikoslovnom i na svim drugim humanističkim poljima izgubili javno poznate i priznate strukovnjake ili intelektualce velike erudicije, širine i dubine kao autoritete i orijentire na svom polju, ali i općenito, kao nacionalne značajeve. Što se toliko promijenilo u ova dva-tri desetljeća postojanja hrvatske države u usporedbi sa stanjem kakvo smo imali prije državne samostalnosti i u prvom odnosno do početka drugog desetljeću njezina postojanja? Kako je Hrvatska sa svojom ’tisućljetnom kulturom’ došla do toga da sa starenjem i umiranjem posljednjih velikih ljudi njihova mjesta zaposjedaju (polu)anonimusi – neovisno o intrinzičnoj kvaliteti i opsegu njihova znanstvenog i stručnog rada? A da ni sam taj rad i ljudska veličina više nisu presudno mjerilo, pokazuje i to da se jedan od članova Vijeća, dugogodišnji čelnik jezikoslovne institucije, prikazuje kao kroatistički autoritet – a iza sebe nema nikakav ozbiljan autorski opus, a kamoli ugled i autoritet kakav su imali i mnogo manje poznati kroatisti i jezikoslovci od spomenutih iz nedavne prošlosti?
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
