Vučić ne može bez Jasenovca, a “historiografija” koja se promiče u Zagrebu naličje je takve srpske mitomanske svijesti

…Da takvih „historiografa“ u Zagrebu nema i da tu nisu povlašteni i zaštićeni kao ’lički međedi’, Vučić bi sa svojim svetosavskim pansrpskim lažljivcima bio osamljeniji. Oni im i dalje, uz blagoslov vlasti i vladajućih „elita“ u Zagrebu, daju dragocjenu potporu u njihovim bolesnim i neubrojivim izokretanjima povijesnih istina, čine ih manje osamljenima i ujedno legitimiziraju njihovo neprekinuto i bezobzirno diskvalificiranje hrvatskog naroda kao po naravi fašističkoga ili sklonoga fašizmu. Dokad?

Na Općoj skupštini gotovo je sigurno da će u svibnju biti većinom glasova prihvaćena rezolucija o Srebrenici, u kojoj će se to što se tamo dogodilo okvalificirati kao „genocid“. Je li to bio genocid ili nije, za mnoge je prijeporno, no to nije naš hrvatski prijepor niti ga mi trebamo rješavati. Naš je hrvatski problem to što je Vučić, svjestan tako nepovoljna razvoja događaja za svoje Srbe kao narod, a neizravno i za samu Srbiju odnosno za njezinu sadašnju vlast, kao utopljenik koji se i za slamku hvata, opet posegnuo za Jasenovcem. Kako?

On se u svojoj današnjoj izjavi požalio da će ta rezolucija, na koju nijedna članica ne može staviti veto, „otvoriti Pandorinu kutiju“. Po njegovu  mišljenju, doći će poslije nje do brojnih drugih inicijativa za donošenje rezolucija o zločinima genocida počinjenima u svijetu, „od Jasenovca pa nadalje“.

Kada god Srbija ili Srbi imaju neki vlastiti nerješiv ili teško rješiv problem, bilo to u BiH, Kosovu ili u samoj Srbiji, ili u odnosima s trećima, Vučić i njegovi ađutanti rado posegnu za Hrvatskom kao vrećom za udaranje. Od svih genocida počinjenih u svijetu u novijoj povijesti, sa stotinama tisuća i milijunima pobijenih, oni se sjete Jasenovca ili „Oluje“ – izmišljajući nepostojeće ili neizmjerno napuhujući počinjene zločine, kvalificirajući događaje posve naopako ili praveći od mrava slona.

Tako je i s Jasenovcem, o kojemu se u Srbiji i dalje čuju tvrdnje o 700.000, ili više, ondje pobijenih Srba. To je toliko lažno, groteskno i odvratno da to ‘ni pas s maslom ne bi pojeo’. Ali Vučiću i takvima lojalni Srbi jedu takve divovske izmislice i bez masla. Zašto? Zato što oni od protuhrvatskih mitova žive – i kao političari, a nerijetko i kao sama srpska nacija. To kao da je postalo hrana i pretpostavka njihova srpskog identiteta i opstanka. Bolesno! I nikako da se privedu pameti i da poštuju makar službene (premda nedvojbeno pre-preuveličane) podatke kakvima barataju u jasenovačkom spomen-centru, a kamoli da uzmu u obzir brojne dokumente i dokaze i istraživače koji i brojku od 80.000 pobijenih pretvaraju u prah i pepeo, u teško pretjerivanje ili u mnoštvo svakojakih izmišljotina jugoslavenske, srboljubne i protuhrvatske propagande.

Beogradska politička i historiografska kuhinja takva je da doista može od mrava načiniti slona. Ona je u stanju dijabolično preinačiti i izokrenuti svaku istinu, pretvoriti sve što se doista dogodilo u notornu laž, kao u novijoj povijesti s Domovinsim ratom, Bljeskom, Olujom, Srebrenicom, Sarajevom, Brčkim i svime što se ne tako davno događalo. A kamoli ne bi bila u stanju istine o davnijim događajima pretvarati u mitomanske krivotvorine.

Tragika srpsko-velikosrbijanske svijesti i politike i „historiografija“ kakva se promiče u Zagrebu kao njezino naličje

U tomu i jest tragika takve srpsko-velikosrbijanske svijesti i politike, zavađene sada i s velikim dijelom svijeta na primjeru Srebrenice. No njezino je naličje „historiografija“ kakva se promiče u Zagrebu, iz krugova oko Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovina i takvih. Njezini nositelji ne dopuštaju mogućnost revizije jugoslavenskih komunističkih i srpsko-mitomanskih i ostalih izmišljotina i konstrukata. Oni time ubijaju najlegitimniju metodu svake znanosti, a to je metoda kritičkog provjeravanja onoga što su u određenom trenutku javno tvrdile određene grupe znajući da svjesno i planski lažu i izmišljaju i skrivaju stvarne podatkei da ujedno prikrivaju za njih neugodne istine ili zločine neusporedivo većih i težih i brutalnijih razmjera od jasenovačkoga ili endehaovskoga općenito.

Takvi republičko-hrvatski i internacionalni „historiografi“ i agitatori, skupa s političkim, institucionalnim i medijskim pokroviteljima, ne priznaju ono što utvrdi bilo koji povjesničar ili istraživač ako taj slijepo ne potvrdi, nego naprotiv argumentirano i dokumentarno i s vrlo jakim dokazima i izvornim dokumentima razori njihove hiper-negativne i nekritičke interpretacije i ‘narative’ mitskih razmjera.

Da takvih „historiografa“ u Zagrebu nema i da tu nisu povlašteni i zaštićeni kao ’lički međedi’, Vučić bi sa svojim svetosavskim pansrpskim lažljivcima bio osamljen. Oni im i dalje, uz blagoslov vlasti i vladajućih „elita“ u Zagrebu, daju dragocjenu potporu u njihovim bolesnim i neubrojivim izokretanjima povijesnih istina, čine ih manje osamljenima i ujedno legitimiziraju njihovo neprekinuto i bezobzirno diskvalificiranje hrvatskog naroda kao po naravi fašističkoga ili sklonoga fašizmu. Dokad?

Hrvatsko nebo