T. Vigato/Mala povijest Vukovara

Vrijeme:17 min, 12 sec

 

Antonija Bogner-Šaban, Vukovarsko kazalište u vukovarskoj kulturi 1884. – 1941.

Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU
Zagreb, 2021., 303 str.

Monografija Vukovarsko kazalište u vukovarskoj kulturi 1884. – 1941. u izdanju Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU autorice Antonije Bogner-Šaban obuhvaća povijesnu, društvenu i kazališnu problematiku, a temeljni se interes rasprostire na idejnu i kulturnu svijest Vukovaraca i udjel grada Vukovara u cjelini hrvatskoga kazališta. U opsežnoj monografiji (303 stranice) raspodijeljenoj u trideset pet poglavlja rekonstruirala je i vrednovala scenske manifestacije u Vukovaru na lokalnoj i nacionalnoj razini. Svako poglavlje posvetila je jednom događaju, jednom dramatičaru, gostovanju ili je progovorila o godinama u kojima se ništa nije dogodilo. Događaje je proučavala dijakronijski pa je neke autore i njihova djela spominjala onoliko puta koliko su se pojavljivali u Vukovaru. Vratila se povijesnim izvorima i na neki način popunila pukotine u povijesti hrvatskog kazališta. Ovakav rad je mukotrpno „rudarenje“ po autentičnim dokumentima, fotografijama, pismima, kazališnim ceduljama i člancima iz novina.

ABS Vukovarsko kazaliste

Razdoblje koje obrađuje točno je omeđeno pojavom stalnih građanskih predstava u okviru vukovarskog Hrvatskog pjevačkog glazbenog društva Dunav. Tipičnost vukovarskih predstava su pučki igrokazi koji su inače važni u povijesti hrvatskog kazališta. U Vukovaru je odigran i prvi hrvatski igrokaz Graničari Josipa Freudenreicha koji je u posebnim prigodama obnavljan u još tri navrata. Svaki događaj autorica stavlja u socio-kulturni kontekst Vukovara i Hrvatske toga doba.

Povijesno i umjetnički veliko značenje u Vukovaru, ali i čitavoj istočnoj Hrvatskoj određuje drama Josip, sin Jakoba Patriarkeu narodnoj igri prikazan od učenika vukovarskih Grgura Čevapovića, koja se nekoliko puta na zahtjev publike izvodila, a potom je tiskana u Budimpešti. Čevapović uvođenjem ženskih interpreta narušava zadane oblike školskoga maskulinog kazališta. Budućim bogoslovima, sudionicima predstave, strogo je zabranjeno svako prerušavanje pa je Čevapović prvi redatelj koji na pozornicu dovodi glumicu u funkciji tumača uloge. U biblijsku priču Čevapović je unio jasan pogled na južnoslavensko zajedništvo pa u ilirsko kolo ulaze Dalmatinci, Kranjci, Istrijanci, Crnogorci, glasni Servijanci, k tome Hrvati, Murodravci, Bošnjaci, Bunjci, Kotorčani, Srimci i Slavonci, te je očito da u kolu politički i teritorijalno razjedinjene Hrvatske kao ravnopravni sudionici dolaze i bački Hrvati.

Bogner-Šaban kao najvažniju „instituciju“ u Vukovaru smatra Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo Dunav koje promatra u kontekstu povijesnih i društvenih kretanja. Naime, u drugoj polovini 18. stoljeća Vukovar postaje središte Srijemske županije i poprima administrativne i gospodarske karakteristike urbane cjeline. Vukovarsko pjevačko i glazbeno društvo i Čitalačko društvo Ressource dva su gradska prosvjetna žarišta, iako su njihova nastojanja izložena službenom nadzoru i programskoj cenzuri nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868.

Svrha djelovanja Hrvatskog pjevačkog glazbenog društva Dunav (HPGD Dunav) bila je njegovati i širiti hrvatsku pjesmu i hrvatsku glazbu, kao i glazbu uopće. Kao vrlo važni događaji zabilježeni su koncerti u Čitalačkom društvu Ressource i u Najparovoj bašči, serenada zaštitniku i podupiratelju grofu Karlu Emeriku Ivanu Nepomuku Eltzu uoči njegova imendana, a svečanim koncertom obilježeno je sjećanje na pogibiju Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671.  Na sjednici HPGD-a Dunav 1881. donesena je odluka da se ustroji dobrovoljno kazališno društvo, jer bi ovakva ustanova bila od velike koristi za razvoj narodne hrvatske svijesti i imena. HPGD Dunav na poziv Hrvatskog pjevačkog društva Kolo nastupa u Zagrebu 1882. i odmah je primljen u Savez hrvatskih pjevačkih društava.

Prvi javni nastup kazališnih dobrovoljaca bila je 18. travnja 1884. komedija Ivana Vončine Tri prosca izvedena u dvorani hotela Lav. Predstava ne stječe pravo na samostalnost prikazivanja nego je uključena u koncertni i pjevački nastup HPGD Dunav plesni vjenčić na kraju priredbe, što ostaje trajni model takovrsnih društvenih okupljanja. Autorica je posebno naglasila kako je novac prikupljen od ulaznica, ove, ali i svih sljedećih dramskih predstava i koncerata, redovito namijenjen izgradnji Kazališnoga doma u Vukovaru koji će se nazivati Hrvatski dom, pa premda je ta plemenita nakana realizirana tek 1922. godine, ideja o vlastitom umjetničkom sjedištu godinama je ugrađena u svijest članova HPGD-a Dunav.

Nakon predstave Tri prosca uslijedila je Jurkovićeva komedijom Kumovanje u stilu bečkih lakrdija što je oduševilo publiku. Autorica naglašava kako komediju valja razmatrati u kontekstu ilirskog i preporodnog raskida s tradicijom gornjohrvatske kajkavske kazališne riječi. Jurkovićevo Kumovanje kao i Vončinina komedija Tri prosca dijelom su programa koncerta HPGD-a Dunav jer su glazba i završni plesni vjenčić odraz tadašnjih gledateljskih navika. Kazališna sekcija HPGD-a Dunav izvodi izvornu veselu igre u tri čina još jednog Slavonca, Josipa Eugena Tomića, Bračne ponude i Zatečeni ženik, koje su prethodno prikazane u zagrebačkom Gornjogradskom kazalištu 1873. i 1878. godine. Tada se već naziru obrisi produkcijskog učvršćenja komediografije u smislu Šenoina programskog proglasa O našoj književnosti (1866.).

Posebno ističe kako je u vukovarskoj predstavi Zatečeni ženik nastupio Nikola Andrić budući istaknuti intelektualac karakterno jakih, često polemičkih  značajki i idejnog usmjerenja pa ta mladenačka glumačka epizoda uvjerava u postojanost njegova domoljublja i privrženost rodnom kraju, zaključila je autorica.

U središnjoj dvorani hotela Grand, koja postaje mjesto društvenoga prestiža  u razdoblju od 1903. do 1907. godine, relativno su često gostovale dramske skupine i pojedinci, kao i solistički pjevački nastupi. Zagrebačko Hrvatsko zemaljsko kazalište 1903. prikazuje komediju Domišljati Anatol Charles-Mauricea Hennequina i Georgesa Duvala i Monna Vanna Mauricea Maeterlincka u kojoj nastupaju Andrija Fijan i Ljerka Šram. Vidljivo je da je zagrebačko kazalište snažno zainteresirano za kulturni prosperitet Vukovara. Dramaturg Nikola Andrić svim silama zagovarao je dobrovoljačke nastupe. U dva navrata, 1904. u Vukovaru gostuje Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada na svom putu u Osijek gdje redovito zakupljuje kazališnu zgradu za svoja ponekad i višemjesečna gostovanja. Održana su i tri koncerta u hotelu Grand. U Vukovaru gostuje cijenjeni zagrebački tenor Ernesto Cammarota.

Autorica se ponovo vraća radu HPGD-a Dunav i kaže kako su na glavnoj skupštini održanoj 8. siječnja 1905. izabrali novi Upravni odbor koji je trebao mudro staložiti trzavice između članova koji su razočarani odbijanjem Zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije da se u Statut ugradi jednoglasno prihvaćeni prijedlog iz 1903. godine da je Dunav još uvijek stjecište vukovarskih Hrvata, te da se brine za sve hrvatske kulturne potrebe i da je pravo rasadište hrvatske svijesti i kulture.

Arnošt Grund, Gjuro Prejac i Irma Polak zajednički oblikuju veliku šaljivu večer u hotelu Grand, 24. lipnja 1905., solo dramskim prizorima i kupletima, glumom i pjevanjem, donijevši u Vukovar rijetko zastupljen, lagodan oblik zabave. Multietnička sredina rado se odaziva umjetničkoj različitosti, o čemu svjedoče gostovanja novosadskog Srpskog narodnog pozorišta u rujnu 1905. Za razliku od prethodnih gostovanja, program novosadskog ansambla obiluje beznačajnim, komercijalnim komadima, ali i nekim djelima koja anticipiraju idejne postavke HPGD-a Dunav spram literarnih i scenskih vrijednosti pučkog igrokaza.

Hrvatski diletantski klub 1907. pod ravnanjem Vjekoslava Rotkvića postavio je zadaću upoznati našu publiku s valjanim starijim i novim dobrim dramatskim djelima i time djelovati, u koliko je moguće u uzgojnom i estetskom pravcu. Smisao i opravdanje tog proglasa, ali i složenost međudjelovanja književnosti i kazališta kao dvosmjernog i simultanog procesa donose Freudenreichovi Graničari izvedeni 20. svibnja 1907.

Zbog izostanka vlastite produkcije s velikim zanimanjem iščekivalo se prvo gostovanje osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta koji u rodni grad dovodi Nikola Andrić. Oni su izvodili operetu Srećka Albinija Nabob i Lehárovu Veselu udovicu u hotelu Grand 6. i 7. veljače 1908.

Glazbeno-scenske manifestacije pod okriljem HPGD-a Dunav priređuju zabave ustaljenim ritmom, u vrijeme poklada, tijekom uskrsnog tjedna i na Silvestrovo. U njima sudjeluju članovi orkestra i solo pjevači, često zastupljeni u dramskim predstavama iz prethodnih godina. Dramski program se sastoje od kratkih i zabavnih, pitkih komada, odgovarajućih društveno ustaljenim navikama posjetitelja.

Svoje djelovanje Hrvatski diletantski klub 1912. počinje dramom Adalberta Kuzmanovića Vitropir. Pučki igrokaz koji ne napušta realističko tlo i ostaje blizak kulturnom i tradicijskom iskustvu istočne Hrvatske, Srijema i Posavine. Iako je radnja Vitropira smještena u Bosnu, Kuzmanović je još jedan pisac rodom iz slavonsko-srijemskoga knjiženoga kruga poput Freudenreicha, Jurkovića i Tomića. Naime, Srijemska Mitrovica odakle je Kuzmanović rodom tek je pedesetak kilometara udaljena od Vukovara, a interesno gravitira nacionalno zajedničkoj matici u okviru krunskih zemalja Monarhije.

U isto vrijeme Katoličko djetićko društvo priređuje zabavu u hotelu Grand, 23. studenoga 1913., u sklopu koje daje šaljivu igru od Janka Jurkovića ‘Kumovanje ili Kumovske neprilike’ sa predigrom Drag. Hruze. Prama narodnoj ‘U šali pola istine’,  a Hrvatski diletantski klub poseže za dramom Ante Tresića Pavičića Ljutovid Posavski kako bi se usadile željene nacionalne vrijednosti ponavljanjem približne tematike. Neposredno poslije izvedbe drame uslijedio je atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., a mjesec dana potom, 28. srpnja 1914., i izbijanje Prvog svjetskog rata. Ubrzane promjene životnih realija strmoglavo mijenjaju stabilnost i standard života Vukovaraca i premda su zbor i orkestar HPGD-a Dunav katkad još nastupali, posve se umrtvljuje produkcija njegove dramske sekcije.

U poglavlju Inter arma, silent musae autorica kaže iako nije na prvoj crti bojišnice, Vukovar itekako trpi posljedice europskog teritorijalnog preustroja te se za prihvat ranjenika najprije gradi bolnica u Vinkovcima neposredno kraj željezničkog kolodvora, a ubrzo zatim bolnice Crvenog križa u Vukovaru zauzimaju prostore gimnazije, dvoranu Čitalačkoga društva Ressource, porezni ured, hotel Grand, vatrogasno spremište i djevojačku školu, kroz koje je prošlo preko sto tisuća ranjenika do ožujka 1915. Naposljetku, gradi se Drveni Beč, kako se kolokvijalno zove vojna, suvremenim medicinski sredstvima opremljena bolnica velikog kapaciteta u Bršadinu koja je posve nerazumno spaljena nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Međutim, održavale su se humanitarne priredbe koje su trebale zadovoljiti različitost iskustva posjetitelja  pa je odigrana komedija nepoznata autora Tri bekrije, a zabilježeno je da se nakon izvedbe u travnju 1917. razvio ples. Godine 1915. održan je i koncert svjetski afirmiranog violiniste Zlatka Balokovića.

Nakon rata, prema navodima Bogner-Šaban, slijede Novi početci. Odluka regenta Aleksandra o prevođenju Vukovara iz županijskog središta u status grada 23. studenoga 1919. naglo i nepovoljno djeluje na gospodarske i društvene relacije. Iz Vukovara su premješteni svi uredi koji su omogućavali samostalan razvoj, pa je tako financijsko ravnateljstvo premješteno u Novi Sad, dok u Vukovaru ostaje porezna uprava, carinarnica, katastarska uprava i odjeljak financijske straže. Stagnacija i gospodarsko nazadovanje, posebno u kontekstu upravno-teritorijalnih promjena nužno se zrcali i na kulturnom planu.

Kulturni život pretežno se oslanja na glazbena i scenska postignuća HPGD-a Dunav koja ostavljaju dojam opuštajuće zabave, ugode i uživanja. Osječki glumci, Zlata Lyanka, Mara Leović, Aleksander (Aleksandar) Letica i Stjepan Dobrić izvode nekoliko jednočinki u hotelu Grand 19. i 20. siječnja 1919. Velika bohemska zabava s plesom od 18. veljače 1919. nastaje po uzoru na već iskušane priredbe u Vukovaru. Farse i komedije s glazbenim dodatcima izvode osječki slikari i glumci obično u doba poklada. Moglo bi se to shvatiti kao početak novog poglavlja kulturnoga dopunjavanja, donedavnog običaja tih dvaju gradova. Glazbenu stranu programa upotpunjava i povezuje mezzosopranistica Ema Varlandy i orkestar Hrvatskoga narodnog kazališta. Nakon dramskih i glazbenih točaka slijedi velika šaljiva tombola i ples.  

Početkom svibnja 1919. u Vukovaru po treći put nastupa Zlatko Baloković što je bio poticaj ponovnom društvenom aktiviranju HPGD-a Dunav, ponajprije usmjerenom na koncerte i zborske nastupe. Obnovljenu glazbenu produkciju počinje svečani koncert povodom stogodišnjice rođenja hrvatskog glazbotvorca Vatroslava pl. Lisinskoga, 8. veljače 1919.

Kamen temeljac Hrvatskog doma položen je 10. srpnja 1921., a u toj pučkoj svečanosti sudjeluje HPGD Dunav s bratskim društvima: Reljkovićem iz Vinkovaca i Kuhačem iz Osijeka. Hrvatski dom je nesumnjivo najvažnija arhitektonska realizacija u Vukovaru između dva svjetska rata. Bilo je to prvo samostalno djelo mladog zagrebačkog arhitekta Aleksandra Freudenreicha koji je inaugurirao suvremenu, pročišćenu art déco stilizaciju. Izgrađen za manje od godinu dana i svečano je otvoren 10. srpnja 1922. Hrvatski dom, zgrada multimedijalnog tipa, zamišljen je kao mjesto društvenog i prosvjetnog okupljanja svih vukovarskih društava. Namjena Hrvatskoga doma ima stanovite dodirne točke s nicanjem brojnih Sokolskih društava i tzv. Prosvjetnih ognjišta po selima za Banovine Hrvatske od 1939. do 1941. godine i tijekom Drugoga svjetskog rata.

Inauguracijski nastup u Hrvatskom domu bila je povijesna drama Zvonimir, kralj hrvatski i dalmatinski Franje Markovića koji je bio iskreno prožet idejom slavenstva i hrvatstva, ali i opiranjem germanizaciji nastavljenoj i nakon pada Bachova apsolutizma. Uslijedila je premijera Ivakićeve komedije Pouzdani sastanak 21. travnja 1924., a prema nepisanom pravilu završava plesom uz pratnju orkestra. Komedija se bavi svakodnevicom i prozaičnom stvarnošću malih ljudi naviklih na uhodanost međusobnih odnosa. Ivakićev Pouzdani sastanak formalno je modernistička varijanta pučkog igrokaza koji i prethodnih godina najpotpunije odgovara produkciji vukovarskih dobrovoljaca. Najavljeno je kao komedija jetke ironije isprepletena humorom koji će ugodno zabaviti i nasmijati.

Autorica podcrtava podatak kako je po drugi put u Vukovaru odigran pučki igrokaz Josipa Freudenreicha Graničari ili Sbor (proštenje) na Ilijevu 19. listopada 1924. i ponovno osnažuje zavičajnu pripadnost, ali i vezanost Vukovaraca za obitelj Freudenreich. Piščev unuk Aleksandar Freudenreich graditelj je Hrvatskoga doma, a u pučkom igrokazu njegova djeda Josipa nastupa Dragutin Freudenreich, nenadmašan u ulozi Grge Kosića.  Izvedba Graničara pokrenula je članove Hrvatskoga doma u profesionalizaciji dobrovoljačkih predstava. Objavljena je informacija da su naši poznati diletanti osnovali klub pod nazivom ‘Hrvatsko Diletantsko Kazalište’. Svrha kluba je ta, da u Vukovaru priredjuje stalne predstave po jedan ili dva puta u mjesecu. Repertoar bi se ispočetka sastojao od lakših djela domaćih autora dok će se poslije preći na izvadjanje težih dramskih komada. Omeo ih je 24. siječnja 1927. požar pod pozornicom.

Poglavlje Nikola Andrić maskota Vukovara autorica posvećuje zaslugama Nikole Andrića koji se uvelike cijenio u Vukovaru i svaki se pomak u njegovoj karijeri razvedenoj na više stvaralačkih područja, evidentirao u novinskom tisku, a osobito se simpatizira Andrićev angažman u Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci kad je u Vladi narodnog sporazuma bio pomoćnik za nastavu ministru prosvjete Stjepanu Radiću 1925. i 1926. godine. Sinergija društvenog okruženja i Andrićeva intelektualnog statusa potencirana je predstavljanjem njegove knjige Od Balkana do Montblanca objavljena 1927. u „Zabavnoj biblioteci“.

Sljedeće dvije godine, 1932. i 1933. ne priređuju se dobrovoljačke predstave, ali se uz odobravanje građanstva održavaju krabuljni plesovi. U proljeće 1930. gostuje dva tjedna Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada i izvode dramu Borislava Stankovića Koštana. Nositeljica uloge Sofija Haritonović kao i ansambl bili na visini umetnosti te su doživili neopisiv aplauz. Nakon toga u Vukovar stiže češka skupine MHAT-a koja u Hrvatskome domu prikazuje Gogoljevu komediju Ženidba. Češće nego prethodnih godina silvestarske su zabave 1932. protkane ozbiljnim sadržajima. Kraj veljače i početak ožujka 1933. rezervirani su za vesele susrete pod krinkama koje imaju i umjetničke pretenzije.

Velika svjetska kriza koja je tresla gospodarstvom od 1929. do 1933. godine, posljedično je ušla u privatne i društvene pore Vukovaraca, no poslovanje Društva Hrvatski dom, uz novčanu potporu bratskog Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ iz Sarajeva, završava 1932. godinu bez gubitaka. Krajobraz Novog Vukovara gospodarski mijenja tvornica gume i obuće Bata 1931. koju je pokrenuo industrijalac Tomáš Batʼa.

Osjećaj zavičajnosti i afirmacija autentične tradicije pridonosi drama Joze Ivakića Inoče odigrana na Uskrsni ponedjeljak u Hrvatskom domu 17. travnja 1933. A nakon toga uslijedila je Ogrizovićeva Hasanaginica. Idejno-simbolični i jezični izraz Hasanaginice pristupačan je Vukovarcima kao sastavni dio njihove društvene i političke stvarnosti. Tematika Hasanaginice kao produkt narodne pjesme izazov je etapi romantizma, od zapisivača i prevoditelja na talijanski jezik Alberta Fortisa, preko Johanna Gottfrieda Herdera koji je uvrštava u svoju zbirku Narodne pjesme do velikih umova toga vremena – Johanna Wolfganga Goethea, Waltera Scotta, Aleksandra Sergejeviča Puškina i Adama Mickiewicza. Na obje vukovarske predstave Ogrizovićeve Hasanaginice dvorana Hrvatskoga doma bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Slijedi komedija Franza Arnolda i Ernsta Bacha Španjolska muha. Umjetnički status komedije Španjolska muha uvjetuje jezična i društvena revalorizacija kajkavske dramatike, što činjenično vukovarske dobrovoljce približava sustavu i vrijednosnim kategorijama zagrebačkoga kazališta. Iako se predstava Španjolska muha priprema već u jesen prethodne 1933. godine njezino je scensko dovršenje prekinuto nakon atentata u Marseilleu 9. listopada 1934. U skladu s proglašenim narodnim žalovanjem ne održavaju se kostimirane zabave, a i HPGD Dunav prolazi ozbiljne organizacijske promjene.

U poglavlju Bez predstava ali dobrovoljci ne miruju autorica kaže kako aktivnost diletanata ponovno spominje tek na Silvestrovo kada Društvo Hrvatski dom i HPGD Dunav ispraćaju 1935. godinu. Proslava Silvestrova u HPGD-u Dunav podijeljena je na dva dijela. U prvom dijelu diletanti nastupaju u lakrdiji Jurja Devića Lili ili Prosac u neprilici i aktovci Sredstvo za pomlađivanje, a potom nastupa zbor HPGD-a Dunav. Za veseo, opušten ugođaj spaljivanja Kralja karnevala zaduženi su afirmirani diletanti koji se izmjenjuju u dramskim, glazbenim i baletnim točkama. Izostanak dobrovoljačkih predstava popunjava gostovanje Hrvatskoga pjevačkog i glazbenog društva Kuhač koje svojim pretežno operetnim predstavama održava u Osijeku scenski život od 1928. do 1935.

Za izvođenje komedije u dva čina Općinski načelnik Franje Babića mobilizirane su sve snage HPGD Dunava. Babićevo članstvo u Freudenreichovoj Matici hrvatskih kazališnih dobrovoljaca motivira druge dobrovoljačke skupine na izvođenje njegove komedije. Babićeva komedija Općinski načelnik Hrvatskome domu 18. siječnja 1938. anticipira postavke Radićeve Hrvatske seljačke stranke.

Uvod u kulturna događanja sljedeće, 1939. godine gostovanje je pjevačkog i plesnog odsjeka Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca koji su na sv. Tri kralja, 6. siječnja vlakom doputovali pod vodstvom zaslužnog tajnika MHKD i potomka slavne hrvatske obitelji g. arh. Aleksandra Freudenreicha u Borovo. Program MHKD-a sastavljen je od spleta pjesama i plesova iz hrvatskih krajeva. U drugom dijelu večeri na pozornicu stupa Aleksandar Freudenreich u narodnoj nošnji iz Dalmatinske zagore kao pravi harambaša opasan handžarom i kuburom i prije plesa podsjeća da je Hrvatima teška borba s Turcima za ‘Krst časni i slobodu časnu’ jedinima na svijetu pribavila časni naslov ‘Antemurale Hristianitatis’ i da Hrvati nisu nikad nosili oružje da bi njime tuđe otimali, nego samo svoje branili.

U skladu s ideološkim i socijalnim stajalištima Hrvatsko katoličko žensko prosvjetno društvo u čast svoje dvadesete obljetnice izvodi 19. i 20. svibnja 1939. u Hrvatskom domu cjelovečernju predstavu, operetu Milana Asića Pekarev Miško koja otvara novi pravac estetskih, tematskih i jezičnih značajki vukovarskih predstava. Promjena vrste ne umanjuje vrijednost ostvarenoga, nego je odraz bijega od nestabilne europske i nacionalne svakodnevice.

U studenome 1939. Nikola Andrić drži predavanje u Hrvatskoj čitaonici gorljivo zastupajući pronicanje u hrvatsku i svjetsku literaturu i školovanje omladine jer na njoj počiva sreća ili nesreća hrvatskog naroda. Kulturni kontinuitet prividno teče bez većih promjena i 1940. godine počinje krabuljnim zabavama održanima u Hrvatskome domu, između kojih je programski najuspješniji HPGD Dunav.

U travnju 1940. ponovno u Vukovar stiže Povlašteno kazalište za Banovinu Hrvatsku i Baranju Radivoja Marića koje daleko nadmašuje uobičajenu visinu putujućih kazališta. Njegovih 20 glumaca jedino nastupa bez šaptača jer uče svoje uloge potpuno napamet.

Poslije razgovora predsjednika društva Hrvatski dom Nikole Zebeca i intendanta Aleksandra Freudenreicha najavljeno je šest predstava u nizu, no izvedena je samo komedija Romana Niewiarowicza I Love You  u Hrvatskome domu 18. rujna 1940. Četverodnevno gostovanje počinje komedija Kalmana Mesarića Gospodsko dijete, 13. ožujka 1941., a prije predstave uzvanike i posjetitelje u Hrvatskome domu pozdravlja ravnatelj Drame Slavko Batušić, koji je u Vukovar stigao dan prije ansambla. U svom je pozdravnom govoru istaknuo da je Hrvatsko narodno kazalište uvijek kroz stoljeća težilo da bude hrvatsko i narodno.

Tijekom Drugoga svjetskog rata djelovanje Hrvatskoga doma, a time i svih vukovarskih društava, podvrgnuto je posebnom nadzoru. Posljednja odborska sjednica Društva Hrvatski dom održana je 8. svibnja 1941., a njegov predsjednik Nikola Zebec podnosi ostavku koja nije prihvaćena. Na glavnoj skupštini, 18. siječnja 1942. na čelo Društva Hrvatski dom postavljen je povjerenik. Iako je tražen nastavak aktivnosti, prostorije Hrvatskoga doma zauzeli su učenici Državne gimnazije i vojska. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata pokušalo se obnoviti djelovanje Hrvatskoga doma, ali Ministarstvo unutrašnjih poslova ne prihvaća njegov Pravilnik, a Gradski narodni odbor 6. veljače 1948. zaključio je da Društvo više ne postoji i zgrada Hrvatskoga doma dodijeljena je Gradskome odboru Narodne fronte Vukovar za Dom kulture. Bilo je to završetak jednog razdoblja u vukovarskoj kulturi.

Na kraju možemo kazati kako je interes Antonije Bogner-Šaban bio usredotočen na razdoblje od polovine 19. stoljeća do početka Drugog svjetskog rata. Većina kulturnih okupljanja događala se oko Hrvatskoga pjevačkog i glazbenog društva Dunav. Vrlo važno ime u Vukovarskoj kulturnoj povijesti je Vukovarac Nikola Andrić dramaturg za Miletićeve ere, prvi intendant HNK u Osijeku i zagrebačkog kazališta, a posebnost djelovanja kazališnih dobrovoljaca u Vukovaru usko je vezano za višegeneracijsko povijesno i kazališno značenje obitelji Freudenreich, od Josipa Freudenreicha, pisca prvoga hrvatskoga igrokaza Graničari, do njegova unuka, uvaženog arhitekta Aleksandra Freudenreicha koji je projektirao zgradu Hrvatskoga doma. Društvo Hrvatski dom ukinuto je 8. veljače 1948., a zgrada Hrvatskoga doma dodijeljena je Gradskom odboru Narodne fronte Vukovar za Dom kulture. U tom prostoru 1954. počinje djelatnost Kazališta grada Vukovara. Posve razrušena 1991., zgrada Hrvatskoga doma obnovljena je 2007. godine. Današnji Hrvatski dom s arhitektonski rekonstruiranim elementima podignut je iz pepela, a njegovi višenamjenski sadržaji postaju kulturni i umjetnički stožer Vukovarsko-srijemske županije.

Monografija Vukovarsko kazalište u vukovarskoj kulturi 1884. – 1941. važna je za svakog Vukovarca. To nije samo povijest vukovarskog kazališta i kazališnih inicijativa u Vukovaru nego je i neka mala povijest Vukovara, kazao je Pavao Pavličić na predstavljanju knjige u Vukovaru.

Teodora Vigato

hkv.hr / Hrvatsko nebo

Odgovori