Ne ponovila se…

Za posljednju noć u godini obično se kaže kako je – najluđa. Ali što kazati kada je gotovo cijela godina – luda. I znatnim dijelom tragična! Ništa doli nadati se kako će 2024. biti bolja. Mada… „Cigani oko kuće obilaze.“

Posljednjih dana ove godine, dok, evo, pratimo izvješća s (raznih) ratišta, malotko se – a i to govori o vremenu u kome živimo! – sjeća početka veljače kada je Tursku i Siriju zadesio jedan od najsmrtonosnijih potresa u ovom stoljeću. Pogodio je ponajviše gradove jugoistočne Turske usmrtivši više od 50 000 ljudi, a gotovo 10 000 poginulo je u Siriji. Danas nam ta tragedija, od koje se Turska, a poglavito Sirija još oporavljaju, izgleda kao lanjski snijeg jer nakon 7. listopada, bjelodano je to više nego ikad, uistinu više ništa neće biti isto.

Masakrom na masakr

Ignorirajmo za trenutak kronologiju. Uoči Božića regionalni direktor hitnih službi Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Richard Brennan potvrdio je, nakon inzistiranja BBC-ja, kako su podatci o gotovo 20 000 ubijenih Palestinaca vjerodostojni. Praktički, svaki dan od rečenoga (crnoga) listopada, kada je Hamas počinio pokolj 1 200 Židova na izraelskom teritoriju, u prosjeku gine gotovo 300 ljudi – isključujući sedmodnevni prekid vatre.

Uzgred, božićni blagdani nisu bili zaprjeka izraelskim osvetnicima nastaviti, kako vele, konačni obračun s Hamasom. Što je bio povod profesoru Michaelu Spagatu, koji se specijalizirao za ispitivanje broja poginulih u sukobima diljem svijeta, za usporedbu.

„Unutar niza ratova u Gazi koji se protežu od 2008., trenutni je bez presedana i po broju ubijenih ljudi i po neselektivnom ubijanju. Brojka od 20 000 predstavlja gotovo 1% od 2.2 milijuna stanovnika Gaze. Uz to, BBCje razgovarajući s vojnim analitičarima, koji su opisali široku paletu bombi koje koristi Izrael – neke teške oko 45 kilograma, a druge čak 9 000 kilograma – naveli kao čimbenik koji je pridonio razmjeru smrtnih slučajeva u ovom sukobu. Biti u blizini udara najvećih bombi je poput ‘surfanja po Zemlji dok udarni val trenutno pretvara tlo u tekućinu’“, objasnio je Marc Garlasco, bivši viši obavještajni analitičar u Pentagonu i bivši UN-ov istražitelj ratnih zločina. Ono što te bombe čini još pogubnijima jest činjenica da Gaza ima vrlo visoku gustoću naseljenosti. A prema američkim obavještajnim procjenama u koje je CNN imao uvid, Izrael je u ovom ratu bacio više od 29 000 bombi na Gazu od početka rata do sredine prosinca, od čega 40-45% nenavođenih. Garlasco ističe kako nenavođene bombe mogu promašiti cilj do 30 metara, što je razlika između pogotka Hamasova stožera i stana prepuna civila.

Usijani telefon Tel Aviv – Moskva

Nažalost, rečeni broj žrtava je početkom ove (nove) godine kada će Katolički tjednik biti pred čitateljima, stara vijest… A još jedna usporedba zorno pokazuje što se evo gotovo tri mjeseca događa u Gazi – tijekom gotovo dvije godine ukrajinskog rata, Ujedinjeni narodi procjenjuju da je ubijeno oko 10 000 civila.

Jasno, oba rata imala su (i imaju) reperkusije i na Bosnu i Hercegovinu. Milorad je Dodik, uz bjeloruskoga volšebnika Aleksandra Lukašenka, sve donedavno bio jedan od rijetkih gostiju Kremlja. Danas, kada je, evo, Putinova „specijalna akcija“ samo jedan od ratova, ruski neprikosnovenik malo po malo doživljava stanovitu diplomatsku aboliciju. Sve su češći, doduše uglavnom telefonski, njegovi kontakti sa svjetskim liderima. Pri čemu je osobito zanimljiv sraz Moskva – Tel Aviv, nakon što je ruski veleposlanik 10. prosinca podupro rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o prekidu vatre u Gazi, na koju je veto stavio Washington. U kasnijem  razgovoru s Putinom izraelski premijer Benjamin Netanyahu izrazio je, skandalizirajući se nad glasovanjem na East Riveru, i čvrsto neodobravanje ruske opasne suradnje s Iranom. Mada, zahvalio je ruskom predsjedniku za angažman Rusije koji je doveo do toga da Hamas oslobodi taoce s dvostrukim izraelskim i ruskim državljanstvom. Sve u svemu, prije će biti kako je kriza u Gazi tek počela, negoli da će uskoro biti prevladana.

Početak izraelsko-palestinskog sukoba, makar kada je riječ o BiH, podsjeća na veljaču 2022. i prve dane rusko-ukrajinskog rata. Tada su po entitetima osvitale – negdje ruske, negdje ukrajinske zastave. Slično se dogodilo i ovoga listopada – negdje palestinske, negdje izraelske.

Eto i Hrvata!

Uz opasku – u prvom slučaju sraz je bio između Bošnjaka (u Federaciji) i Srba (u RS-u), a u aktualni umiješali su se i (gdjekad oprezni…) Hrvati – stajući na izraelsku stranu. Najzanimljivije, zapravo gotovo bizarno bilo je u Mostaru. Mostarski gradonačelnik Mario Kordić nije odobrio osvjetljavanje objekata u gradu obilježjima Izraela jednako postupivši kao i u slučaju zahtjeva za obilježavanje stradanja Palestinaca. Unatoč tomu, potkraj listopada je u dijelu grada s bošnjačkom većinom održan skup na komu je izražena potpora Palestincima i Gazi, dok je Izrael okarakteriziran kao fašistička država. Na Starome mostu postavljena je velika palestinska zastava dok su prolaznici isticali ratničke pokliče.

Kako je, međutim, vrijeme odmicalo – o svom smo se jadu zabavili, pa smo ova dva rata prepustili velikim igračima po čijoj se taktici uostalom i ratuje po svijetu. Ipak, s kraja listopada ostala mi je u sjećanju izjava dekana sarajevskog Fakulteta političkih nauka Seada Turčala. „Eskalacija nasilja nakon napada Hamasa 7. listopada, koju karakterizira odgovor Izraela u formi etničkog čišćenja i genocidnog nasilja protiv palestinskih civila, efektivno je razbila dugo promoviranu naraciju o rješenju dviju država. Ponovljena, papagajska podrška ove ideje od strane svjetskih političara oštro kontrastira sa stvarnošću patnje Palestinaca koji žive bez slobode, sigurnosti ili dostojanstva u okupiranim teritorijima“, drži Turčalo.

Ovom drugom dijelu njegova stava nema se što zamjeriti. Ipak, kazati (samo) „Hamasov napad“ za nešto što je besprizorni masakr nad civilima po kibucima te kasnije bestijalno mučenje talaca, uz snimanje u ISIL-ovskom stilu, znači u nemaloj mjeri abolirati ono što je ta teroristička organizacija učinila ubivši – u jednom danu! – 1 200 ljudi i otevši 240 osoba, među kojima bebe, djecu, žene i starije osobe.

Bitka za Beograd

Sam kraj 2023. obilježili su, makar što se tiče brdovitog Balkana, izbori u Srbiji. Na parlamentarnim izborima što su održani 17. prosinca lista Aleksandra Vučića Srbija ne sme stati osvojila je blizu 47%, a opozicijska Srbija protiv nasilja 24%. Vidjevši to, oporba – dojam je vječita – svu je snagu uprla kako bi dokazala da je SNS krao u Beogradu. Eh, tu je vrlo važna kronologija. Prvo je galama podignuta na „migrante-glasače“, na one koji su, navodno, autobusima dovoženi iz Republike Srpske, fiktivno prijavljivani na beogradsku adresu i tako donijeli pobjedu Vučiću. Kad se pak pokazalo kako je na ovim, u odnosu na prošle izbore podno Avale, glasovalo oko 12 000 birača više, što nije bilo presudno, oporbeni su se šetači prebacili na tezu kako su vladajući vršili prebacivanje glasača s biračkih mjesta gdje su očekivali uvjerljivu pobjedu, na ona gdje slabije stoje.

Nije im, međutim, ni to dugo pilo vode. Objavljeno je, naime, kako je Vučićeva lista na predsjednikovu biračkom mjestu u Novom Beogradu osvojila dva i pol puta manje glasova od liste Srbija protiv nasilja. Pa, da su naprednjaci (toliko) krali, ukrali bi na Šefovu domaćem terenu – da se Šef ne bruka. Kako bilo, prosvjedi traju već evo dva tjedna, a neki lideri, usprkos svemu i dalje anonimni i bez ikakve karizme, štrajkaju glađu. Hoće li se – kad sve prođe – netko od njih ispričati zbog toga što su prekodrinsku braću, uz ino, nazivali stokom i bosanskim lopovima, vidjet ćemo…

Stara Bajina tambura ili…

I dok su (neki) Srbi „oslobađali“ Beograd, Prag je 20. prosinca zadesila strašna tragedija: 24-godišnji student David Kozak, nakon što je u jutarnjim satima ubio oca u obiteljskoj kući u Hostounu, zaputio se na Filozofski fakultet gdje je ustrijelio 13 ljudi, a ranio 25. Na kraju je ubio i sebe. Motivi, ne makar do kraja godine, nisu još utvrđeni. No, riječ je o tragediji s najvećim brojem žrtava u češkoj povijesti, ranije, 2015., osam ljudi (plus napadač) ubijeno je u gradiću Uhersky Brod na jugoistoku Češke.

A da (ni) kraj ove godine ne bude miran, pobrinuo se Milorad Dodik. U posljednjem njezinu tjednu, gostujući na RTRS-u, obznanio je kako će istoga dana kada Christian Schmidt nametne zakon o državnoj imovini, proglasiti neovisnost „boljeg dijela BiH“. Stare su to, doduše, tambure eresovskoga vožda, ali ne treba ga podcjenjivati. Posebice zna li se kako oni koji bi ga trebali pacificirati, tzv. međunarodna zajednica, imaju preča posla. Uz to, Bajina nova secesionistička bomba korespondira s dramatičnim vijestima iz Federacije; Predsjednik Suda BiH Ranko Debevec i bivši direktor OSA-e Osman Mehmedagić uhićeni su 18. prosinca u akciji Državne agencije za istrage i zaštitu. S tim da je Debavec uhićen dok je ručao u jednom istočnosarajevskom restoranu s Mehmedagićevim nasljednikom Almirom Džuvom.

Oni se terete za zloporabu službenog položaja, a osumnjičeni su za nelegalno prisluškivanje, kako je priopćeno, određenih političkih subjekata. I ubrzo im je određen jednomjesečni pritvor. Predsjednika državnoga suda, osim odvjetnika, nitko ne brani, ali je njegov slučaj dobro došao Dodiku da dovede u pitanje kredibilitet suda na čijoj je i on optuženičkoj klupi, što je, dakako, još jedna ilustracija u kakvoj državi živimo. Što se pak tiče (ne) popularnoga Osmice, iza njega je stala prvo obitelj Izetbegović (naročito bolja polovica), a onda i Temeljna u Bošnjaka.

Još i najluđa noć

I u takvim okolnostima čitamo i slušamo kako će Bosanci i Hercegovci proslaviti najluđu noć. Tako će Tuzlake u 2004. uvesti Bajaga, za što će se iz gradske kase izdvojiti 40 000 maraka plus ukrašavanje grada 100 000 KM. A Banjolučane će 31. prosinca razveseliti Željko Samardžić, a dan poslije Lepa Brena. Grad je, inače, za koncerte na otvorenom raspisao javnu nabavku u iznosu od oko 189 000 maraka s PDV-om.Ne zna sejesu li to Željko i Fahreta bratski podijelili, ali se zna da su proslavu novogodišnjih praznika podržali i brojni prijatelji Grada pa će biti i novog nakita. Transparentni su glede novogodišnjeg derneka u Mostaru – iz Gradske su uprave obznanili kako je sa Željkom Joksimovićem potpisan ugovor težak 110 000 eura. Uh, baš težak ugovor. Istodobno Sarajevo se odlučilo za domaće snage: Bombaj štampu, Zabranjeno pušenje, Crvenu jabuku i Elvira Lakovića Laku. Ne kaže se koliko će (sve) to koštati.

Ma, neka košta koliko košta – samo neka je ova godina (više) prošla… A ima li smisla nakon Nje – takve, zaželjeti sretnu Novu?! Ima, ipak!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo