D. Pešorda/Bilo kako bilo, bit će kako bude

Vrijeme:3 min, 6 sec

 

Tuga zbog postojane hrvatske regresije

Zanimljiv je način na koji se u domaćim glavnostrojaškim medijima tretiraju kojekakva međunarodna priznanja našim vrlim udarnicima na području kulture. Tako su u nebesa dizane utješne nagrade za mir u svijetu, razumijevanje među narodima i slične koještarije na filmskim festivalima. Doduše, samo ako bi laureat bio moralno-politički podoban, dok Sedlaru ni ”zlatni kipić” ne bi pomogao. Gavranova prisutnost na kazališnim daskama sesradićdiljem Europe u očima je uvezenog arbitra Jergovića bagatelizirana, dok je, primjerice, Frljićev i neuspjeh diviniziran. Ovih je dana stanoviti Hajdarević, profesor povijesti, objavio kako je nakon pomnog istraživanja došao do toga da neka organizacija u Indiji šakom i kapom dijeli priznanja za izvrsnog profesora svakomu onomu tko je spreman uložiti određenu sumu u taj sumnjivi posao. Hajdarovićevo otkriće prenijeli su gotovo svi domaći mediji, uz unisono zgražanje nad činjenicom da su dvije učiteljice iz provincije dobile prestižne međunarodne nagrade koje su se, zapravo, pokazale lažnima.

Svaka čast profesoru povijesti Hajdareviću, potrebno je razotkrivati prijevare, no zanimljivo je kako je našoj budnoj javnosti promaklo jedno drugo otkriće slične vrste. Radi se o otkriću filozofa Nevena Sesardića koji na svomu Facebook profilu piše: ”Ponekad želite nekoga pohvaliti, a u stvari napravite nešto sasvim suprotno. To se prije par dana dogodilo Snježani Banović i Borisu Rašeti kada su, slaveći Vjerana Zuppu, istaknuli kako je Zuppa bio uvršten među dvije tisuće najznačajnijih intelektualaca 20. stoljeća u publikaciji koju je objavio International Biographical Centre. U stvari, dovoljno je samo proguglati taj International Biographical Center da biste se uvjerili kako je riječ o običnoj prevari. To je institucija koja je ljudima željnima priznanja jednostavno prodavala ono što su željeli: diplome, počasti, titule, spominjanje u biografskim leksikonima (…). Trebali ste samo platiti nekoliko stotina dolara i uskoro bi vam poštom stigla knjiga u kojoj bi vaše ime bilo navedeno u kategoriji koju ste za sebe odabrali.” No, ovo interesantno otkriće jednog od najpoznatijih živućih hrvatskih filozofa kao da nikoga u Hrvatskoj ne zanima. Zamislite da su na taj način Ivan Aralica ili spomenuti Sesardić upali u neki sumnjivi leksikon, čitali bismo plahte i plahte napisa o tomu skandalu.

Meni je pak to vrlo zanimljivo! Možda nešto nije u redu sa mnom, ali ne mogu se oteti napadima nekog neveselog smijeha dok zamišljam znamenitog hrvatskog intelektualca, intelektualnog barda hrvatske ljevice kako u oblaku dima iz lule smišlja pisamce visokoj inozemnoj adresi s molbom da jedan prigodni leksikon najvećih umova i njegovim Krležaimenom uresi. Nekoliko stotina zelembaća nije neki izdatak, a dobitak je velik, nemjerljiv. Ili – kako napisa Sesardić citirajući Binga: “Hoćete slavu i priznanje? Nema problema, cijena – prava sitnica!” A opet, možda su to za njega napravili neki drugi koji su od njega desetljećima nastojali napraviti intelektualnog gorostasa jer je bio njihova uzdanica. Kao što mu posmrtno Banovićka i Rašeta kaljaju uspomenu hoteći ga još više proslaviti. Rašeta u 24 sata, Banovićka u Novostima, glasilu srpske manjine u Hrvatskoj.

Nije moj neveseli smijeh nikakvo ruganje pokojnom Vjeranu Zuppi, nego je moj neveseli smijeh izraz, ako baš hoćete, tuge zbog postojane hrvatske regresije. Nekoć su korifeji lijeve misli bili Krleža i Cesarec, a danas Miloradova ergela ražalovanih feralovaca. Nije da ja žalim ljevicu, sačuvaj Bože, nego me deprimira opće stanje u kulturi. I u tom otužnom okružju medijima je veći problem što je neka učiteljica iz Opuzena ili Sinja dobila međunarodnu nagradu dvojbena sjaja nego to što se intelektualna ikona hrvatske ljevice našla u nekom od ”leksikona” koji se, kako navede Sesardić, u intelektualnim krugovima nazivaju “Tko je tko među lakovjernim ljudima” i “Telefonski imenici s koricama od lažne kože”. Sve u ovom zapuštenom vrtu vene, samo laž i licemjerje cvatu.

I da završim u krležijanskom stilu: bilo kako bilo, bit će kako bude.

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo

Odgovori