Vladimir Trkmić: Okviri osnovnog crkvenog bontona

Vrijeme:14 min, 25 sec

 

U naše vrijeme se puno govori i piše o svemu i svačemu po pitanju ispovijedanja katoličke vjere. Tako na internetu postoji niz vrlo dobrih, može se kazati odličnih portala sa duhovnom tematikom. Ali vrlo malo, gotovo nitko od tih portala katoličke duhovnosti  ne piše o uljudnom ponašanju unutar crkvenih prostora kojeg zovemo sakralni prostor. Što je to sakralni prostor? To je prostor koji ima direktnu ili indirektnu povezanost sa Bogom i  sa svim sakralnim događanjima unutar crkvene godine. U užem smislu riječi to je unutarnji prostor crkve omeđen zidovima, a u širem smislu riječi to je i prostor oko crkve koji je negdje kod starijih crkava omeđen crkvenim zidom ili kako još neki kažu cintorom.

Kod novije gradnje crkava to je prostor koji je u bližoj blizini crkve a služi sabranosti. Sakralno znači sveto, a profano svjetovno. Događa se da često sakralni prostor svojim lošim ponašanjem profaniramo, činimo običnim svjetovnim prostorom. To su oni slučajevi kada ne poštujemo svetost prostora, svetost sabranosti, molitve i tišine. Kako? Na razne načine neuljudnog, nekulturnog ponašanja u tim prostorima. Danas nažalost također rijetko tko u našem društvu govori o bontonu, o lijepom, uglađenom, dostojanstvenom ponašanju. Sve je to ljudsko ponašanje ostavljeno na volju i svijest pojedinca bio on kulturološki zreo ili nezreo kao osoba. Što je bonton? Bonton (francuska riječ-dobar ton, ispravno ponašanje), je skup pravila o uglađenu uljudnom, pristojnom ponašanju u društvu. Ta pravila, su različita u različitim društvenim sredinama i trajno podložna mogućim promjenama.

Ona određuju primjer načina pozdravljanja, upoznavanja, ophođenja s osobama različite dobi, položaja, spola, držanje za stolom i uporabu pribora pri jelu, te odijevanje u određenim prilikama. A isto tako forme dopisivanja, način različitih čestitanja i izražavanja sućuti. Mnoga, možda nekima kruta pravila finog, galantnog ponašanja u novije su doba odbačena kao predrasuda i anakronizam. Od vremena baroka pravila otmjenog ponašanja bila su često formulirana u posebnim knjigama koje se također nazivaju bonton. O bontonu se malo priča, piše i komunicira svugdje, pa tako i u našim crkvenim krugovima. Bonton  kao da je odbačen iz  hrvatskog društva, pa tako u svakodnevici nailazimo na razna pomalo čudna, nekulturna ponašanja, ponašanja koja nisu u skladu sa dobrim, ukusnim ponašanjem vjernika.

Koje je pravilno “ponašanje” u crkvi i crkvenim prostorima?

Crkva je uvijek za katolike bila sveti prostor i  zato takav prostor sam po sebi zahtijeva primjereno ponašanje. A primjerno znači lijepo, ozbiljno i dostojanstveno. Kada uđete u crkvu nemojte ostati stajati kod ulaza, osim u slučaju da ne možete dalje. Neprimjereno je ulaziti u crkvu, a pogotovo biti ispred stola Gospodnjega s rukama u džepovima i na druge neuobičajene načine. Prije samog ulaska u crkvu, mobitel treba po mogućnosti ostaviti u automobilu, isključiti, ili barem stišati. Kada ulazimo u crkvu nećemo nastaviti naše nedovršene razgovore. U ”Božjoj kući” se želimo sabrati i čuti Boga što nam govori, a to sigurno nećemo moći čuti ako nastavimo međusobno razgovarati. Na ulazu u crkvu sa svake strane u škropionicama je blagoslovljena voda sa kojom se na ulasku i izlasku iz crkve križamo. Dok idemo na pričest također bi to trebalo biti dostojanstveno. Ako tada primijetimo nekoga poznatog blizu nas nema rukovanja, pozdravljanja, mahanja. Dovoljno je glavom dati znak da smo vidjeli i prepoznali poznatu osobu.

Osobna točnost – vrlina

Točnost u svemu je jedna velika vrlina svakog čovjeka, a pogotovo kada je riječ o važnim sastancima, unaprijed vezanim dogovorima, velikim skupovima, pogotovo kada je u pitanju slavljenje svete mise i drugih sakramenata. U crkvu bi trebalo doći ranije, barem desetak minuta prije početka svete mise da se isključimo iz svega svjetovnog a prepustimo duhovno molitvenim i sakralnim temama i trenucima. Razlog za to je također da pronađemo mjesto za sjedenje ili stajanje odakle ćemo moći aktivno sudjelovati u slavlju svete mise. Ako ipak dođete nakon što liturgija počne, pokušajte ući u crkvu tiho i promatrati što se događa. Ako se odvija molitva krunice, neka pobožnost, čitanje iz Poslanice ili Evanđelja ili propovijed  pričekajte da završi pa onda brzo i tiho pronađite mjesto. Pokušajte ne ometati liturgiju svojim zakašnjelim  dolaskom. Najbolji način da izbjegnete ove situacije je da stignete na vrijeme.

Tijekom slavlja svete mise ili neke od pobožnosti ne razgovaramo u crkvi

Sakralni prostor u crkvi je prostor gdje se ne vode razgovori, dogovori, okretanje tko je stigao ili stiže. Pričekajte vrijeme za kavu, piće i druženje da se pozdravite i razgovarate s prijateljima i članovima šire obitelji nakon svete mise. Nije primjereno glasno se pozdravljati i voditi razgovore tijekom liturgije. Dok ste u crkvi razgovarajte s Bogom kroz molitvu, himne i druge moguće izraze zahvalnosti. Bog čeka da vas čuje. Tada nije bitno tko je a tko nije u crkvi.

Napuštanje crkve prije otpusta i blagoslova

Nemojmo napuštati bogoslužje prije otpusta, osim u slučaju nužnosti. Napuštanje crkve prije kraja bogoslužja lišava nas svećeničkog blagoslova. Liturgija ima svoj početak: “Blagoslovljen Bog… Blagoslovljeno Kraljevstvo njegovo…” i svoj kraj: “Pođimo u miru..” Nemojmo crkvu tretirati kao kafić u koji možemo doći i iz njega otići kako nam drago. U nekim župama je postao gotovo „običaj“ da muškarci nakon pričesti izlaze i u blizini crkve razgovaraju. Kažu da ih ne zanimaju župni  oglasi, a svojim prijevremenim izlaskom lišeni su blagoslova sa misnog slavlja.

Obući primjerenu odjeću i obuću

U kajkavskim krajevima, vjernici su nekada koristili pojam „svetečno“. A to znači  u duhu svetka, svetkovine. „Svetečno“ nije ono što je svakodnevno. Sam pojam govori: „svetečno“  je vezano se uz svečano odijevanje. U nekim hrvatskim krajevima ljudi su znali reći: obukao je „misno odijelo“. A to znači odijelo koje se nosilo samo u crkvu na nedjeljne mise, različite blagdane i svetkovine. Stariji, sjetite se vremena kada su ljudi za nedjeljno bogoslužje odijevali svoju najbolju odjeću. Za Uskrs i Božić oblačili su nova odijela i haljine. Nažalost, danas odijevanje za crkvu postaje suviše neformalno i opušteno, a ne „svetečno“. Pa se događa da osoba obuće nedjeljom isto odijelo, farmerice i majicu koje nosi svaki dan u tjednu. Ne treba biti protiv farmerica, neformalnog odijevanja, ali nedjeljom bismo trebali biti svečano, prema svojim mogućnostima najbolje odjeveni. U svim područjima našeg života, mi bismo trebali ponuditi naše najbolje za Isusa Krista, a isto vrijedi i u pogledu odijevanja. Mi na liturgiji trebamo Kristu ponuditi našu najbolju, a ne našu svakodnevnu duhovnu i drugu odjeću. Također, trebamo se oblačiti pristojno, a ne provokativno da bi skrenuli pozornost na sebe. Svatko od nas zna što znači provokativno, sa čime inače tijekom tjedna želi skrenuti na sebe pozornost po najnovijem, a možda golišavom stilu odijevanja. Dakako da se provokativno odijevanje ne uklapa u sakralni prostor. Da onako kako smo bili obučeni za plažu i ljetnu šetnju nije primjereno za crkvu. Pogotovo kratke hlače, te odjevni predmeti koji ne pokrivaju tijelo.

Odijevanje – Prva sv. Pričest i Krizma

U većini župa u Hrvatskoj vrlo dobro je riješeno pitanje odijevanja prvopričesnika na dan Prve sv. Pričesti. Vjeroučenici oblače župne haljinice za slavlje Prve sv. Pričesti. To je dakako vrlo dobro rješenje. Svi su jednoobrazno obučeni. Time se pokazuje kako smo pred Bogom i pred ljudima svi jednako vrijedni. Oni koji su siromašni i oni koji su bogati. Tako nestaje onaj svima dobro poznati ljudski natjecateljski duh po kojem su se nekada natjecali tko će biti bogatije, raskošnije obučen i sa ljepšom frizurom. Svi su isti, i svi imaju oko vrata jednostavan križ. Što se tiče sakramenta Krizme i tu su neke župe učinile isto. Krizmanici na nekim župama idu isto tako na Krizmu jednako obučeni. U onim župama gdje takve župne haljine za krizmanike ne postoje i dalje vlada natjecateljski duh u oblačenju. Tamo su očita ponašanja u slobodnom oblačenju koja su nekad i tragikomična. Djevojčice – krizmanice se vrlo neugodno osjećaju u cipelicama sa povišenom petom. Zašto? Zato što su ih vjerojatno po prvi puta obule, jer su inače tijekom godine stalno u tenisicama. Izgleda smiješno i pomalo nakaradno to njihovo hodanje i privikavanje na obuću koju rijetko, ili nikako do tada nisu nosile. Bilo bi dobro da župnici i dalje inzistiraju na ukusnom odijevanju vezano uz ova dva slavlja. I dalje bi trebalo poticati roditelje da se za te prigode izbjegavaju traperice ili tenisice. Biti svečano odjeven i obuven za crkveni prostor znači obući se svečano, a ne u nekom sportskom, ležernom stilu. Muško odijelo i svečana haljina iako možda nekome nisu modni stil trebao bi biti izbor za crkveno slavlje tih sakramenata i redovitih dolazaka na misu.

Prekrižene noge i ruke u džepovima

Ponekad znam slaviti misu sa članovima jednog duhovnog pokreta unutar sveopće Crkve. Znao sam primijetiti da neki sjede za vrijeme svete mise prekriženih nogu, a neki jer im je zima sa rukama u džepovima. Takvo držanje je nekulturno i iritantno, neprimjereno. U nekim kulturama, prekrižiti noge kod sjedenja se smatralo nepristojnim i uvredljivim. U našoj suvremenoj kulturi to je prihvatljivo u neformalnim trenucima naših druženja i svi mi imamo tendenciju prekrižiti noge ako nam je tako ugodnije sjediti u nekom kafiću ili osobnom razgovoru kod nekoga u kući. Je li prikladno prekrižiti noge tijekom liturgije? Ne, jer je to previše neformalno, neozbiljno, i previše opušteno za prigodu poput bogoslužja, slavljenja svetih otajstava. U stvari, kad sjedimo tijekom bogoslužja, trebamo sjediti pažljivo, a ne previše opušteno kao da nismo na javnom skupu. Držeći obje noge na podu, spremni smo odmah ustati kad je to potrebno prema liturgijskim propisima.

Ponašanje za vrijeme vjenčanja

Nakon demokratskih promjena u RH vjenčanja u crkvi vrijede za crkveno i civilno područje. San mnogih mladenaca je bio i jest sklapanje katoličkog braka pred mjesnim župnikom. Puno se organizacijske brige posvećuje kako bi dan vjenčanja bio doista lijep i svečan. Vodi se velika briga o uređenju crkve, o cvijeću, aranžmanima, odijelima i haljinama. O tome tko će mladenku uvesti pred oltar, uz koju glazbenu pratnju, o ljepoti samog protokola. I to je dobro. Nažalost premalo se vodi briga o uzvanicima koji obično svojim žamorom prije vjenčanja i nakon vjenčanja u crkvi pokvare sav taj svečarski protokol. Mnogi uzvanici u crkvu dođu pripiti, glasno razgovaraju, smiju se, komentiraju, te se stječe dojam kao da su prvi puta u crkvi ili da se ne znaju ponašati u crkvi. A iza samog vjenčanja u crkvi ponekad postaje tako bučno da nitko nikoga više ne čuje, nitko nikoga ne stišava. Ponašanje gore od ponašanja na lokalnoj tržnici. Neki bi rekli da nije tako, no prava slika je na mnogim mjestima baš takva. Kao što je isto tako ružno na samom izlasku mladenaca iz crkve bacati rižu po mladencima, a riža je poganski znak plodnosti što nema nikakve veze sa katoličanstvom. Bacanjem riže ili nečeg drugog pokazuje se izvjesna nekultura nepoznavanja srži katoličkog obreda vjenčanja. I o tome bi trebalo govoriti i pisati. Puno toga ovisi o svijesti mladenaca i njihovih roditelja, ali i o „filmskom pomodarstvu“ vezanom za vjenčanja. Pomodarstvo, možda da, ali odbaciti sve ono što nema veze sa katoličanstvom. Izgubio se i na vjenčanjima dobar ukus, dobar ton, bonton oblačenja za crkvene prostore. Tko ga može vratiti? Crkva kao zajednica vjernika, te dobar i kvalitetan odgoj mladih za kulturu ponašanja u crkvi.

Sprovodi i misa zadušnica – osnove lijepog ponašanja

Sprovod je oproštaj od pokojnika, od čovjeka kojeg smo poznavali. On spada u katolički obred koji ima svoju formu i poruku. Dakako da je naše osobno poštovanje i u takvim momentima važno. Za takvu prigodu se također treba prikladno obući i na taj način pokazati poštovanje prema pokojniku i crkvenom obredu. Treba izbjegavati kričave boje, boje koje se ne uklapaju u stil žalovanja za pokojnikom. Čini mi se da bi u tim trenucima trebalo izbjegavati odijevanje u traperice, tenisice koje se po boji ne uklapaju u obred sprovoda. Vrlo često se znade primijetiti kako sudionici sprovoda glasno u povorci razgovaraju kao da su u običnoj šetnji. Ono što je također iritantno je stajanje daleko od otvorenog groba pokojnika. Ako je sprovod molitveni oproštaj crkve od pokojnika trebalo bi stajati što bliže grobu kako bi kao zajednica mogli moliti za uskrsnuće duše i tijela pokojnika. Ponekad se na nekim katoličkim sprovodima čini kao da se za pokojnika moli samo svećenik i uža rodbina. Mise zadušnice su često u odnosu na sprovod slabo posjećene. Valjalo bi razmisliti, ako sam katolik i ako imam vremena biti na sprovodu ostati ću i na misi zadušnici. Cjelovitost sudjelovanja katolika na sprovodu očituje se po našem ponašanju, oblačenju, žalovanju i molitvi. Biti na sprovodu da budeš viđen nije li to puki formalizam i minimum empatije za pokojnikom? A karmine bez molitve za pokojnika su također formalizam i pusti nedorečeni običaj. Gdje su naši stari hrvatski običaji vezani uz žalovanje prije i poslije sprovoda?

Mala djeca

U crkvama se često može primijetiti da se tamo gdje su sjedila djeca nalaze mrvice od raznih “grickalica”, te papirići od bombona. Roditelji ponekad na bogoslužje za svoju djecu donose grickalice ili sok. Takva praksa je neprikladna za bogoslužje i nekorektna prema onima koji poslije moraju čistiti za njima. U najboljem slučaju, može se donijeti bočica za vrlo malu djecu ili bebe. Donošenje grickalica ili čak cijelih obroka je potpuno neprimjereno. Ukoliko ima potrebu za hranom, dijete treba nahraniti prije početka liturgijske službe ili izaći sa bogoslužja. Ako dijete ipak jede tijekom bogoslužja, roditelji bi trebali počistiti nered prije odlaska. Usput, žvakanje žvakaće gume tijekom liturgije neprimjereno je za djecu i za odrasle.

Mala djeca i dojenčad

Svi znamo da naši mališani ponekad neće moći mirno sjediti više od jednog sata tijekom liturgije ili će im možda trebati promijeniti pelene ili ih nahraniti Ako se vaše dijete nađe u jednom od takvih trenutaka, budite ljubazni prema drugima i sklonite se s djetetom (koliko vam to trenutni uvjeti dopuštaju) tako da ne ometate bogoslužje. Svakako bilo bi poželjno u crkvi imati posebnu prostoriju namijenjenu za potrebe djece. A ako te prostorije nema prikladno se udaljiti na neko mirno mjesto u crkvi, ili prostor kraj crkve.

Mobitel i crkveni prostori

Razvojem tehnologije, pojavom pametnih telefona i dobrih mogućnosti komuniciranja pojavilo se ono što smo najmanje očekivali. A to je ovisnost o mobitelima i društvenim mrežama. Mobiteli se nose svugdje i na svako mjesto. Pa je tako za mnoge normalno da je mobitel uz njih 24 sata dnevno. Nose ga u kupaonicu, na radno mjesto, dok se rekreiraju, tamo gdje ručaju i spavaju. Baš svugdje! Koliko vidim neki ga nose u crkvu, na groblja, na sprovode. Svi bulje u njega za vrijeme ručka, za vrijeme različitih slavlja, u vožnji, na parkingu, dok nekoga ili nešto iščekuju. Nema mjesta gdje se mobitel ne nosi i u njega bulji. Vidim da među ovisnicima ima osoba svih staleža, od mladih do najstarijih. Primijetio sam kako ga neki izvlače iz džepa sjedeći u crkvi čekajući početak mise, ili ga odmah još u crkvi uzimaju u ruke nakon mise. Vidio sam kako neki sjede u kutu crkve razgovaraju, zovu, odgovaraju na pozive. Totalna smušenost i ovisnost. Po mom sudu mobitelima nema mjesta u crkvi i crkvenom prostoru. Mobitel treba ostaviti kod kuće ili u autu na parkiralištu. Ništa neće propasti za jedan sat. Ništa nećemo važno izgubiti ako se sat vremena u crkvi posvetimo samo Bogu, molitvi i slavlju euharistije. Sjediti u crkvi i kratiti vrijeme sa mobitelom u ruci ima li to smisla? Možemo li se za sat dva isključiti od svega i posvetiti Bogu, sebi i duhovnosti? Možemo li reći ne mobitelu u crkvenom prostoru? Dakako da možemo, ako to hoćemo. Tu ne pomažu zabrane, opominjanje, nego stvaranje osobne svijesti da u svemu treba imati mjeru, kulturu, postaviti si granice uljudnog i uzornog ponašanja.

Zaključne misli – u svemu treba imati stila i mjeru

Čini mi se da je neprikladno ponašanje uz sakralni prostor povezano sa činjenicom da nam se čini da sve znamo, da znamo kako se ponašati u crkvi, da poznajemo bon ton. A zapravo svatko od nas puno puta u posvećenom prostoru pogriješi. Ući u crkveni prostor znači druge stavljati ispred sebe. Ako nekoga zateknemo u sabranosti i molitvi trebamo biti obzirni da ga ne remetimo u tom duhovnom miru. Staviti druge ispred sebe znači imati stila da nekoga ne dekoncentriramo, da našim hodom, govorom druge ne iritiramo, da znamo šutjeti. Imati stila znači poznavati bonton, imati mjeru po kojoj prihvaćam za sebe pravila te župne  zajednice. Ozbiljnost, pobožnost i osobni stil ponašanja treba biti takav da se na nama vidi da nam je stalo do tuđe molitve, do tuđe radosti, do tuđe duhovnosti, do zajedništva. U crkvi trebamo biti jedno u molitvi i sabranosti. Zato svako pretjerivanje i odstupanje od toga stava je narušavanje duhovno molitvene atmosfere. I ne samo to! Profanacija crkvenog prostora je svođenje crkve na svjetovni prostor, a crkva je trajno mjesto gdje prebiva Bog. Bog u tabernakulu – svetohraništu, Bog u službi riječ, Bog u svetoj pričesti. O tome treba voditi računa kada sam pred pitanjem dobrog ili lošeg ponašanja u crkvi. Osnove lijepog ponašanja u crkvi nisu prirođene, o njima trebaju voditi računa roditelji, djedovi i bake kao najbliži odgojitelji djece i mladih. Te osnove crkvenog bontona se stječu vježbanjem.  A to znači da o tome valja govoriti u obitelji, poučavati, opominjati i poticati. Od malih nogu treba djecu učiti kako se lijepo prekrižiti, kako sjediti ili klečati u crkvi, kako šutjeti da druge ne remetimo u duhovnom miru svojim hodanjem, došaptavanjima, razgovorom ili neprikladnim odijevanjem. Imati stila znači znati dobro razlikovati druge javne prostore od mjesta skrušenosti i molitve. Crkva je sakralno područje, nije tržnica, ni kazalište, nije ni prostor za neku našu osobnu promociju po bilo čemu. Budi dostojanstven, uljuđen i pobožan.

 

Hrvatsko nebo 

Odgovori