Vladimir Trkmić: Misom oplemenjujemo i jačamo dušu i tijelo

Čovjek nije samo tijelo ili samo duša…

Na upit što je molitva sveta majka Terezija je odgovorila: „Ako nam je život bez molitve, to je kao kuća bez temelja. Kao deseterokatnica, prekrasna, potpuno dovršena, ali su je morali srušiti jer je imala temelj dostatan za jednokatnicu. Bili su je prisiljeni srušiti. Naš život molitve – neka to bude temelj, početak. Mi mu se trebamo klanjati jer je on Bog i čovjek. On je žrtva, On je stradalnik, On je onaj koji se predaje. On je radost, On je mir, On je put, On je ljubav, On je život. Isus je Onaj u kojega sam zaljubljena – kojemu pripadam i od kojega me ništa neće rastaviti. On je moj – ja sam njegova.“

Sv. misa je okrepa za dušu i tijelo – bistri vrutak

Prema svemu u životu, pa tako i prema sv. misi treba se postavljati pozitivno, motivirajuće, radosno i zanosno. Često svećenici, roditelji, vjernici znaju kazati da je sv. misa obaveza, dužnost. Kad kažemo da je nešto obaveza već u startu možemo doživjeti moguću nelagodu kod ljudi. Ali ako čovjeku pristupimo sa motivirajuće strane, tada mu otvaramo ponos, oduševljenje i zanos. Čini mi se da bi tako trebalo pristupiti svemu što je katoliku obaveza i dužnost. Tako bi trebalo poučavati djecu i mlade, a sve ostale koji su stariji motivirati. Na upit što je molitva sveta majka Terezija nije odgovorila da je to razgovor s Bogom, a još manje da je to osnovna dužnost svakog vjernika. Progovorila je o svojoj zaljubljenosti u Isusa koji je njezina radost, mir, put i ljubav. To molitveno zaljubljeno čuvstvo sv. Majke Tereze je bio temelj svake molitve, pa tako i euharistije. A kada je čovjek zaljubljen tada želi biti stalno, danonoćno povezan sa osobom u koju je zaljubljen. I tada nema potrebu tumačiti kako je to dužnost ili neka obaveza. Obaveza jednostavno ne postoji, jer je ljubav temelj svega. Osjećaj osobne potpune pripadnosti Isusu je bio snažan motiv sv. Majci Tereziji za sve što je u životu činila. Vjerujem da bismo i mi trebali napraviti obrat od našeg poimanja sv. mise i molitve koju smatramo obavezom prema velikom činu naše ljubavi prema Bogu. Ali dakako shvaćati misu također kao bistri vrutak za okrepu duše i tijela. Što je to vrutak? Neki jezikoslovci i tumači riječi vrutak kažu da je on bistri izvor vode koji poput gejzira okomito izlazi iz zemlje. Zamislimo u 21. stoljeću takav bistri izvor? U vremenu u kojem je gotovo sve zagađeno: zemlja, voda, zrak. Kada u mnogim svjetskim gradovima ne možete piti vodu iz slavine (pipe). Biti na vrutku bistre vode koja iz zemlje izlazi kao gejzir je prekrasan osjećaj. Zaboraviti da ti ne treba flaširana voda, da se možeš okrijepiti, napiti se te vode koliko god želiš je čudesno. Tako nešto je sa svetom misom. Nitko na svijetu nema takav vrutak, takvu okrepu kao što ima Crkva. Možeš biti na fantastično pripremljenim domjencima, sastancima, ali nitko ti kao Isus ne može ponuditi takvo duhovno bogatstvo i raznolikost okrepe. A što znači riječ okrijepiti? Jezikoslovci da bi protumačili značenje riječi okrepa predlažu sinonime za riječ okrijepiti, a oni znače: častiti, hraniti, hrabriti, tješiti, razveseljavati, umirivati, nadahnjivati, sokoliti, oplemenjivati, prožimati, nahraniti, napojiti, snažiti, razgaliti, ozdravljati, raspoložiti, obasipati, blagoslivljati, ogrijati, prosvijetliti. Sve to i još mnogo više nam nudi Isus u svetoj misi. Ako tako doživljavam svaku svetu misu, onda je ona velika radost i bistri vrutak. Tada više nije misa ni obaveza, ni dužnost, nego velika osobna potreba. Onda ću radosno ići u Gospodnji dom na svaku svetu misu.

Sveci o svetoj misi

Bez Presvete Euharistije ne bi bilo nikakve sreće na ovom svijetu, život ne bi bio podnošljiv. Kad primamo svetu pričest, primamo našu radost i našu sreću. Idimo dakle k svetoj pričesti, moja braćo, dolazimo k Isusu s ljubavlju i pouzdanjem! Primajmo Ga kao hranu duše! Živimo od Njega, da za Njega možemo živjeti. Ne recimo da nemamo vremena, da imamo previše posla. Zar nije božanski Spasitelj rekao: Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i Ja ću vas okrijepiti! Zar bismo se mogli jednom ovako nježnom i ljubaznom pozivu opirati?!

Sv. Ivan Marija Vianney

Niti jedan ljudski jezik ne može nabrojiti sve milosti koje proizlaze iz misne žrtve. Grešnik se pomiruje s Bogom; pravednik postaje bolji; grijesi se brišu; poroci se iskorjenjuju; kreposti i vrline se umnažaju; đavolji planovi propadaju…

Sv. Lovro Justinijan

Čovjek dobiva više kada pobožno sudjeluje na Svetoj Misi nego kada daruje sva svoja dobra siromašnima i hodočasti cijelim svijetom.

Sv. Bernard

Čovjek bi trebao drhtati, svijet bi se trebao tresti, cijelo Nebo bi trebalo biti duboko dirnuto kada se pojavi Sin Božji na oltaru u rukama svećenika.

Sv. Franjo Asiški

Katekizam Katoličke crkve o čovjeku, duši i tijelu

362 Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je »Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša«(Post 2, 7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga.

363 Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život, ili cijelu ljudsku osobu. Ali označuje i ono naj unutarnije u čovjeku i što je u njemu najvrijednije, ono po čemu je posebno slika Božja: »duša« znači duhovno počelo u čovjeku.

364 Ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu »slike Božje«: ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha:

365 To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati »formom« tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jest živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav.

366 Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne »proizvode« roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.

Priprava za misu i dolično ponašanje – sv. Padre Pio

O doličnom ponašanju i pripravi za sv. misu puno smo slušali od svojih roditelja, vjeroučitelja i svećenika. Možda nam je sve to ličilo na neko zapovijedanje, ili zvučalo kao oštra iritantna opomena. U stilu ogorčenosti: što ovi hoće? Ako smo to tako doživjeli, dobro je pročitati i znati što je sv. Padre Pio napisao jednoj svojoj duhovnoj kćeri na temu ponašanja, poniznosti i skromnosti u crkvi:

“Kako bi izbjegla nepoštovanje i nesavršenosti u Božjoj kući, u crkvi, koju Božanski Učitelj naziva ‘kućom molitve’, potičem te u Gospodinu da imaš na umu sljedeće: U crkvu uđi u tišini i s velikim poštovanjem, smatrajući se nedostojnom pojaviti se pred Gospodinovim Veličanstvom. Pored ostalih pobožnih razmatranja, sjeti se da je naša duša hram Božji, i kao takvu ju moramo očuvati čistom i neumrljanom pred Bogom i Njegovim anđelima. Zasramimo se jer smo toliko puta popustili pred đavlom i njegovim zamkama (pred njegovim mamljenjem prema svijetu i tijelu, pred njegovom pompom) tako što nismo uspjeli zadržati srca i tijela čistima, jer smo dopustili našim neprijateljima da se uvuku u naša srca i tako oskvrnuli Božji hram koji smo postali putem svetog krštenja. Zatim uzmi svete vode i učini znak križa pažljivo i sporo. Čim se nađeš pred Bogom u Presvetom Sakramentu, pobožno poklekni. Kada nađeš mjesto, klekni i izrazi poštovanje prema Isusu u Presvetom Sakramentu. Povjeri sve svoje potrebe Njemu, kao i potrebe drugih. Govori Mu s povjerenjem, otvori svoje srce, i daj Mu potpunu slobodu da djeluje u tebi kako On želi. Kada pomažeš na Svetoj Misi ili obavljaš neke svete dužnosti, budi vrlo staložena dok stojiš, klečiš ili sjediš, izvrši svaki vjerski čin s najvećom pobožnošću. Budi suzdržana u svojim pogledima; ne okreći glavu da vidiš tko ulazi i izlazi. Nemoj se smijati, iz poštovanja prema ovom svetom mjestu i zbog poštovanja prema ljudima koji su pored tebe. Pokušaj ni s kim ne pričati, osim ako ljubav prema bližnjemu ili stroga nužda to zahtijeva. Ako moliš s drugima, izgovaraj riječi molitve jasno, uzmi u obzir pauze i nikada ne žuri. Ukratko, ponašaj se tako da svi drugi budu poučeni tvojim primjerom i na taj način budu potaknuti slaviti i voljeti nebeskog Oca. Na odlasku iz crkve trebala bi biti sabrana i mirna. Najprije se oprosti s Isusom u Presvetom Sakramentu; zatraži Ga oproštenje za sve neprimjereno počinjeno u Njegovoj Božanskoj prisutnosti i nemoj otići, ne zatraživši Ga i ne dobivši Njegov očinski blagoslov. Kada se nađeš izvan crkve, budi u svemu dostojna nazvati se učenicom Krista. Iznad svega, budi izuzetno skromna u svemu, jer ova vrlina više nego ijedna druga otkriva sklonosti srca. Ništa ne prikazuje objekt jasnije i vjernije od ogledala. Na isti način, ništa jasnije ne predstavlja dobre ili loše strane duše od kontroliranja vanjštine u većoj ili manjoj mjeri, kada netko pokazuje veću ili manju skromnost. Moraš biti umjerena u govoru, umjerena u smijanju, u držanju, u hodanju. Na sve ovo se treba paziti, ne iz taštine kako bismo se pokazivali pred drugima, niti iz licemjerja kako bismo se pokazali dobrima u očima drugih, već zbog unutarnje vrline skromnosti, koja utječe na vanjske čimbenike tijela. Stoga budi ponizna srca, razborita u riječima, mudra u svojim odlukama. Uvijek budi umjerena u govoru, marljiva u čitanju dobrog štiva, uslužna u svom poslu. Nemoj prema nikome biti odbojna, već dobronamjerna prema svima i puna poštovanja prema starijima. Neka svaki zao pogled bude daleko od tebe, kao i mrzovoljan ton, neka drska riječ ne pređe preko tvojih usta, neka nikada ne učiniš nešto neumjereno ili pretjerano slobodno. Ukratko, neka cijela tvoja vanjština bude živa slika pribranosti tvoje duše. Uvijek imaj na umu umjerenost Božanskog Učitelja kao svoj primjer, čiju je umjerenost sveti Pavao u poslanici Korinćanima stavio na istu razinu s Njegovom blagošću: “A sam ja, Pavao, molim vas zbog krotkosti i blagosti Kristove…”. U skladu s tako savršenim uzorom uredi svo svoje vanjsko djelovanje, koje treba vjerno odražavati sklonosti tvoje nutrine. Nikada ne zaboravljaj ovaj Božanski uzor. Pokušaj vidjeti ljubazno veličanstvo u Njegovoj prisutnosti, određeni ugodni autoritet u Njegovom načinu govora, određeno dostojanstvo u hodu, u razmatranju, govoru, milu iskrenost lica. Zamisli taj iznimno smiren i drag izraz kojim je privlačio mase, koje su napuštale gradove i dvorce, odlazeći u planine, šume, na osamljene morske plaže, potpuno zaboravljajući na hranu, piće i svoje kućne dužnosti. Pokušajmo, dakle, imitirati, koliko možemo, takvo skromno i dostojanstveno držanje. I učinimo sve što možemo da budemo što sličniji Njemu na zemlji kako bismo mogli biti što savršeniji i sličniji Njemu cijelu vječnost u nebeskom Jeruzalemu.”

Sveta misa „komemoracija za pokojne“, ili puno više

Na niz naših župa, u mnogo slučajeva, moglo bi se govoriti kao da je misa u shvaćanju običnog puka postala obična komemoracija za pokojne: godišnjica smrti, imendan ili rođendan pokojnika, ili neki drugi datum iz života pokojnika. Ima vjernika koji gotovo inzistiraju da se svakako na misi mora jednom ili više puta spomenuti ime i prezime pokojnika. Neki župnici pokojnike spominju samo u kanonu, a neki čak dva puta u misnom slavlju: na samom početku mise i u kanonu. Doista je ponekad teško ljudima, užoj rodbini pokojnika objasniti da je misa puno više od običnog spomena na godišnjicu pokojnika. Doživio sam da neki idu samo na misu kada je misa za njihovog pokojnika, a inače ne dolaze uopće u crkvu. Čini mi se da bi trebalo koristit sve pastoralne mogućnosti kako bi se o sv. misi takvim vjernicima pružila opširna „informacija“ koja govori o puno većoj dubini i širini misnog slavlja od onog što oni imaju u svojim glavama i srcu. Župe koje imaju svoj tjedni pastoralni listić mogle bi, i trebale bi poučavati, opominjati, nadahnjivati takve vjernike u duhu zdravog katoličkog nauka o sv. misi. Zato se vraćam na činjenicu da je misa sakrament okrepe za žive vjernike koji su tu. Dakako da u svakoj sv. misi molimo za pokojne, za duše u čistilištu. Ali dubina i širina duhovnog bogatstva misnog slavlja je puno veća. O tome nam svjedoče životopisi mnogih svetaca, kao i njihove priprave za sv. Misu i pričest.

Božja riječ (Lectio divina) – značenje i pet koraka

Lectio Divina je tradicionalna benediktinska praksa razmatranja Božje Riječi, meditacije i molitve s ciljem zajedništva s Bogom i proučavanja Riječi Božje. Lectio divina je molitveno čitanje Božje riječi, vid meditativne molitve biblijskih tekstova koji se prakticirao još u srednjovjekovnim samostanima. Lectio divina je čitanje pojedinačno ili zajedničko, duljega ili kraćega ulomka iz Svetoga pisma, prihvaćena kao riječ Božja, koje se potom, poticajem Duha Svetoga, razvija meditacijom, molitvom i kontemplacijom. Ona ne pristupa Svetome pismu kao tekstu, koji se znanstveno istražuje, već kao živoj Božjoj riječi. Lectio divina mogu se zvati i biblijska čitanja na svakoj sv. misi. Sam Bog govori preko misnih čitanja. Zato je važno da čitači Božje riječi na sv. misi budu vrsni čitači. Čitači koji tekst čitaju proživljeno, meditativno, a ne kao neki strani tekst sa kojim se muče, u kojeg se nimalo nisu uživjeli. Ponekad bi na misnom slavlju mogli iza misnih čitanja, ili iza homilije -propovijedi napraviti šutnju u kojoj bismo razmatrali Božju riječ kroz pet koraka. Primijetio sam da poneki svećenici naprave kratku šutnju iza homilije čak i na velikim nedjeljnim misnim slavljima. To je dakako dobro, pohvalno, motivirajuće, da svi pomalo učimo meditirati, moliti, kontemplirati i biti spremni za apostolski žar i razne katoličke aktivnosti.

1. „Lectio“ – Vjernik pozorno čita izabrani tekst i dopušta da ga Riječ pronađe i takne. Razvija se sposobnost pozornijeg, dubljeg slušanja i sposobniji smo čuti “uhom svoga srca”. Uči se slušati Božji šapat (1 Kr 19,12); zvuk koji je Božja riječ za ljude. U svezi s ovim je radosna naredba-povik proroka u drevnom Izraelu: “Slušaj! Čuj, o Izraele!”. Blago slušanje jest usklađivanje s Božjom prisutnošću u Svetom Pismu. Zato je potrebno molitelju „lectio divina“ smiriti se, da bi bio u stanju čuti njemu upućenu Božju riječ. Lectio nije brzinsko čitanje kao u svakodnevnici što se čita suvremene medije.

2. „Meditatio“ – Vjernik prebire Riječ u srcu, osluškuje što mu govori te kako odgovara na njegovo stanje. Zapaža kako mu liječi zadobivene rane. Ponavlja Riječ u ritmu disanja i izgovara ju kod svakog izdisaja. Meditiranjem se dopušta Božjoj riječi postati riječ ljudima upućena, riječ koja ljude dodiruje i djeluje u najdubljim razinama čovjeka. Klasični primjer kršćanima bila je Blažena Djevica Marija “koja je pohranjivala u svoje srce” ono što je vidjela i čula o Kristu (usp. Lk 2,19)…

3. „Oratio“ – molitva – Vjernik moli, izgovarajući molitvu u srcu kao prošnju, zahvalu, kajanje ili slavljenje Boga i veličanje velikih Božjih djela u cjelokupnoj povijesti spasenja. Molitva je dijalog s Bogom, ali ne običan, nego pun ljubavi s osobom Boga koja je čovjeka pozvala u zagrljaj. Molitva je posvećenje, svećeničko prikazivanje Bogu. Riječi u koju smo ušli i o kojoj smo razmišljali, dopuštamo dodirnuti nas i promijeniti dijelove našeg najskrivenijeg bića, koja nas preobražava. Bog čovjeka tad poziva da uzdignemo k njemu svoja najteža, bolom ispunjena iskustva, te da nad njima blago izreknemo iscjeljujuću riječ ili rečenicu koju nam je Gospodin dao u čitanju i meditaciji…

4. „Contemplatio“ – Vjernik motri, postaje jedno sa sobom i s Bogom. U dubokoj šutnji motri, kuša i uranja u sveprisutnu Božju ljubav koja u njemu oblikuje stav istinskog klanjanja i zahvaljivanja. Dopušta šuteći da ga Isus vidi. U dubokoj šutnji vjernik gleda Isusa, a Isus gleda njega. Po primljenoj Riječi vjernik postaje jedno s Njim. Uživa u Isusovoj prisutnosti i dopušta da ga On zahvati. Meditatio, oratio, contemplatio obavljaju se u šutnji. Predstavlja gledanje Boga, odmaranje šutke uživajući u Božjoj prisutnosti, a to se iskustvo prirodno izmjenjuje, ako to dopustimo. U gledanju (kontemplaciji) prekida se iznutra nešto duhovno raditi i jednostavno uči se “biti”. Kontemplacija nije cilj, nego zahvalnost. To je provođenje vremena s Bogom. „Kontemplacija je … trenutak kada pred Božjom ljubavlju, veličinom, slavom, ostajemo bez riječi…

5. „Actio“ – Vjernik djeluje u svojoj svakodnevici u skladu s Božjom Riječi. Cilj božanskoga čitanja je ono što je vjernik kušao u čitanju, meditiranju, molitvi i kontemplaciji prenijeti u svakodnevni život. U starim kršćanskim vremenima su se kontemplacija i akcija shvaćale kao dva pola ljudskog (vjerničkog) duhovnog ritma koji je u pozadini svega. Akcija, tj. aktivni život, čini samospoznaja, tko smo zapravo i dopuštanje sebi biti preoblikovan po Božjoj nakani…

Molitva priprave za pričest sv. Tome Akvinskoga

Svemogući vječni Bože, evo pristupam k sakramentu tvoga jedinorođenoga Sina Gospodina našega Isusa Krista. Pristupam kao bolesnik liječniku života, nečist studencu milosrđa, slijep suncu vječne svjetlosti, ubog i siromašan Gospodaru Neba i zemlje. Molim stoga obilje tvoje neizmjerne darežljivosti, da se udostojiš izliječiti moju nemoć, oprati nečistoću, prosvijetliti sljepoću, obogatiti siromaštvo, zaodjenuti golotinju, da anđeoski Kruh Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima primim tolikom čistoćom i vjerom, takvim raspoloženjem i nakanom kako je korisno za spasenje moje duše. Dopusti mi, molim te, da primim ne samo sakrament Gospodnjeg tijela i krvi, nego i sve njegove božanske učinke. Preblagi Bože, daj mi tijelo svojega Jedinorođenog Sina Gospodina našega Isusa Krista, koje je uzeo od Djevice Marije, tako primiti da budem dostojan pridružiti se Njegovu otajstvenom Tijelu i pribrojiti se među njegove udove. Preljubljeni Oče, dopusti mi da tvoga preljubljenog Sina, kojega sada pod prilikama kruha na putovanju kanim primiti, napokon otkrivena lica uzmognem gledati na vijeke, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova! Amen.

Hrvatsko nebo